Nemaš djecu? A što ne rodiš jedno?

Povodom izjave premijera Zdravka Krivokapića o tome da je porodica kompletna sa djecom, te da je mala porodica egoistična, objavljujemo tekst koleginice Damire Kalač iz novembra 2019. godine.

Imam 44 godine. I nemam djecu. Mnogo puta sam čula pitanje – što ne rodiš jedno. Nekad bih samo odmahnula rukom. Nekad bih pitala “šta koji moj”… Bilo je, a ima i danas dana kad se raspadnem do u najsitnije djelove. Slomim se.

Nemoj da mi govoriš da rodim. Možda ne želim. I to je moje pravo. A možda sam baš danas saznala da još jedan pokušaj da zatrudnim – nije uspio.

Od 5. do 11. novembra obilježava se Evropska nedjelja (ne)plodnosti. U Evropi je 25 miliona muškaraca i žena koji se bore sa sterilitetom. Svaki šesti par se bori sa sterilitetom.

I nas dvoje smo među njima.

Evropa je Nedjelju (ne)plodnosti ustanovila prije četiri godine. Nas dvoje smo prvi put na kliniku za vantjelesnu oplodnju pošli prije oko tri godine.

Nisam tada znala, sada znam – postupak vantjelesne je kao da igrate igricu. Imate nekoliko nivoa – igrate i nadate se prelasku na sljedeći.

Kako ni sama nisam mnogo toga razumjela dok nisam ušla u postupak, pokušaću da neke stvari u ovoj priči pojednostavim.

U zavisnosti od dijagnoze, i preporučeni postupci su različiti. U našem slučaju – ICSI, postupak tokom kojeg se, u laboratoriji, spermatozoid direktno ubacuje u jajnu ćeliju.

Procedura traje oko 15 dana. Toliko obično u životu žene prirodno prođe od prvog dana menstruacije (početak ciklusa) do plodnih dana (ovulacija, vrijeme kad se oslobodi jajna ćelija).

Od folikula do bebe

Prije samog postupka, obavezni su laboratorijski nalazi – hormoni, brisevi… To nisam računala u onih 15 dana. Kad su svi nalazi gotovi i uredni, čeka se početak ciklusa. Sa početkom menstruacije, počinju i ginekološki pregledi tokom kojih se posmatraju folikuli. Da pojednostavim, folikuli svakog mjeseca rastu na jajnicima žene i nose jajne ćelije. Makar se nadate da je tako. Prazan folikul, znači da nema jajne ćelije, a to znači da nema bebe.

Postupak u kojem ljekar prati rast folikula je folikulometrija. U prirodnom ciklusu, jedan folikul raste više od drugih. Kod vantjelesne, usljed terapije, stimuliše se rast više folikula odjednom. Kad dovoljno narastu, u prirodnom postupku folikuli pucaju i oslobađaju jajnu ćeliju. Kod vantjelesne, ljekar simulira to “pucanje” (aspiracija), pa tempira vrijeme tako da se to ne desi samo od sebe, a opet na vrijeme da jajne ćelije, ako ih u folikulima ima, budu dovoljno zrele za oplodnju.

Ako ih ima, kažem, jer – folikuli mogu biti prazni. Mogu u njima biti i nezrele jajne ćelije. Mogu u njima biti jajne ćelije koje nisu dobrog kvaliteta.

Oplodnja se radi samo za zrelim i kvalitetnim jajnim ćelijama. Za svaku jajnu ćeliju, u ICSI postupku, dovoljan je jedan spermatozoid.

Kad su spermatozoid i jajna ćelija konačno upareni, čekate sljedeći nivo – da li će doći do oplodnje. Ako je i došlo – da li se embrion valjano razvija. Ako i to prođe u najboljem redu, eto nas na posljednjem nivou – transfer!

Transfer je vraćanje oplođene jajne ćelije, odnosno embriona, u matericu žene. Nakon transfera, čekate još dvije sedmice da uradite test na trudnoću.

Moja igrica

Pokušaj prvi. Folikuli prisutni na oba jajnika. Sjajne vijesti! Primam terapiju. Ja koja sam nekad bježala od injekcija iz domova zdravlja, odjednom nemam problm da sama sebe bockam. Odjednom, strah od igle više nije i moj najveći strah.

Drugo mjerenje folikula pokazuje da rastu. Treće ipak pokazuje da je rast stao. Prekidamo postupak. Ovaj put nismo prešli ni prvi nivo igrice.

A ti me baš tih dana pitaš – zašto ne rodim.

Pokušaj drugi. Isti doktor, ista klinika. Ista i terapija. Ponovo folikuli prisutni na oba jajnika. Rastu. Jedan se konačno izdvaja kao vodeći. Zakazana aspiracija. To je ona procedura u kojoj se izaziva “pucanje”, odnosno “probadaju” folikuli i provjerava da li u njima ima jajnih ćelija. Srećna sam, prelazimo na sljedeći nivo igre!

Ipak nismo, jer folikul je pukao prije nego sam legla na sto.

A ti me ponovo pitaš – zašto ne rodim.

Prije trećeg pokušaja, da ne dužim zašto i kako, operisana sam. Sumnja na endometriozu, posjetila sam desetak ginekologa, čula različita mišljenja, operisati, ne operisati. Operisala. Bila je ipak cista.

Pokušaj treći. Druga klinika, drugi ljekar, druga terapija. Folikuli ponovo prisutni na oba jajnika, rastu, zakazana aspiracija. Dvije jajne ćelije, obje oplođene, zakazan transfer! E, to je već nivo u igrici!

Ležim na stolu, gledam na ekranu sliku embriona, čini mi se da već čujem kako im srce kuca. To se ne dešava, daleko je to još od bebe, ali u mojoj glavi bilo je tako.

“Sad ste trudni”, kažu nakon transfera sestre da vas ohrabre.

A nije da nije istina na neki način – u mojoj materici su dvije oplođene jajne ćelije, koje su počele da se razvijaju u nešto više od toga. Sad čekamo da nastave da rastu i da se “zakače”.

Za 14 dana test. Naglašeno sam emotivna. Što od terapije, što od želje. Voljela bih da mogu da se smirim, ali – naučite me kako se to radi. Ja ne znam.

Da brže prođu dvije sedmice, vratila sam se na posao. Ne nadajte se da žene imaju više razumijevanja za druge žene. O svemu kroz šta prolazim je znala – žena. Koleginica sa posla. Ispričala sam joj jer je moja nadređena, ispričala sam joj da bi znala šta mi je, ako emotivno posrnem dok radim. A jesam. I onda me baš ona nije razumjela.

Test negativan. Isti scenario i nekoliko mjeseci kasnije. U međuvremenu sam, za moj rođendan prošle godine, dobila još jednu jajnu ćeliju. Kako sam se radovala. Sjećate se, imati jajnu ćeliju znači da imamo šansu za oplodnju, transfer i bebu. Rođena sestra se malo naljutila, jer nisam nju pozvala da joj to ispričam, već drugaricu koja prolazi kroz isto.

Ne ljutite se. Ženi u postupku nekad treba da je neko razumije kad govori. I dok ovo pišem, ja ne znam da li svi razumijete svaku riječ i veličinu svakog koraka kroz koje sam prošla. Kroz koje prolaze mnogi oko vas.

Rođendanska jajna ćelija. Dobili smo je nenadano, nakon aspiracije folikula koji je,ispostavilo se, bio prazan. Medicinskoj sestri na klinici sam više u šali rekla da me nešto i dalje žiga. Ispostavilo se da sam imala još jedan folikul, koji se “sakrio”.

Bio je to sjajan rođendan, malo skup (oko 900 eura), ali – sjajan. Ko ne bi poželio da za rođendan leži na stolu u operacionoj sali, da mu rade aspiraciju i nakon probijanja folikula nađu jajnu ćeliju?!

Nažalost, iako je oplođena, embrion se nije razvijao, pa ni od tog pokušaja ništa…

A onda me ti ponovo pitaš – zašto ne rodim.

Ovo su nepune tri godine mog života. Ovo su samo crtice, u stvari. Bez detalja o finansijama.

Ne znamo kroz šta prolaze drugi ljudi

Za ovo vrijeme, upoznala sam mnogo parova koji se bore sa sterilitetom. Godinama. Neki deceniju i duže. Čula sam mnogo priča, posebno od žena.

Od borbe sa sterilitetom nekad se težom čini borba sa muškarcima, koji ne žele da priznaju da imaju problem. Koji ne žele ni da čuju za analizu sperme. Jer, njima se, vjeruju, sterilitet ne događa.

A problem steriliteta podjednako pogađa i žene i muškarce.

Od borbe sa sterilitetom teža je ona sa okolinom i pitanjima “ima li šta novo”, “kad će”, “što ne rodiš jedno”…

Niko od nas ne zna kroz šta prolaze drugi ljudi. Najmanje što možete da uradite je – ne otežavajte pitanjima koja zadiru u nečiju privatnost. Kad želim, ja sama ispričam o tome kroz šta prolazim.

Vi i ne znate da li ja želim djecu. Ako ne želim, i to je moje pravo. Ako želim, možda moji folikuli ne rastu. Možda u mojim folikulima nema jajnih ćelija. Možda moje jajne ćelije baš danas nisu zdrave i zrele. Možda moje jajne ćelije nisu oplođene. Možda su moji embrioni baš danas prestali da se razvijaju. Možda sam baš danas dobila još jedan negativan test na trudnoću.

A znate, ima žena koje su imale rak. Ima žena kojima je odstranjena materica. Ima žena koje su se rodile bez materice ili im je ona nedovoljno razvijena. Ima i žena koje imaju more drugih problema zbog kojih ne mogu da zatrudne. Ima i onih koje jesu ostale trudne, ali – izgubile su svoje bebe.

Ima i parova koji nemaju očigledan problem, pa opet – bebe nema.

Sljedeći put dvaput razmislite prije nego što nekoga pitate za djecu, prije nego ženi kažete – zašto ne rodiš.

A ako vi imate problem, onda se ne ustručavajte da potražite pomoć.

U Crnoj Gori, o trošku države moguće je uraditi tri postupka. Nisam čula i za sličnu podršku na nivou opština ili da to čine poslodavci, kao što je to slučaj recimo u Srbiji.

U Srbiji postoji i udruženje Šansa za roditeljstvo, koje je doprinijelo izmjenama zakona i donošenju pravilnika koji se odnose na potpomognutu oplodnju, organizovali su i dva festivala, vode odličnu grupu na Facebooku.

Povodom Evropske nedjelje (ne)plodnosti, od 5. novembra će na njihovom YouTube kanalu biti dostupan i dokumentarac o neplodnosti “Putovanje do bebe”.

( Damira Kalač )