Solidarnost u izgnanstvu

“Naši sinovi i unuci imaće posla sa neprijateljskom klimom, iscrpljenim sirovinama, uništenim habitatom, decimiranim vrstama, oskudnošću hrane, masovnim migracijama i sa gotovo neizbježnim ratom.” (Tim Džekson, britanski ekonomista)

Međunarodni dan ljudske solidarnosti, 20. decembar, ustanovile su UN 2006. godine, na inicijativu bivšeg poljskog predsjednika, utemeljivača fonda solidarnosti, Leha Valense. Inicijativa je pokrenuta kao mogućnost za uspješno suočavanje sa izazovima moderne današnjice, kao što su: siromaštvo, nasilje, glad, epidemije, borba protiv terorizma, životna sredina, te uticaj na neravnomjernu raspodjelu resursa u svijetu.

Cilj obilježavanja ovog dana je isticanje solidarnosti sa akcentom na smanjenje siromaštva. Na ovaj dan ljudi treba da se podsjete na osjećaj zajedništva, da se posvete jedni drugima tamo gdje čine ljudsku zajednicu, jer je ciljeve iz Milenijumske deklaracije UN, usvojene 2000. a oročene do 2015, od 191 države ispunila samo Venecuela, što govori o sudbini “globalne” solidarnosti.

„...Iako je duh solidarnosti u izgnanstvu, bilo bi još uvijek prerano da odustanemo od mogućnosti njegovog povratka“, mišljenje je poljskog sociologa Zigmunta Baumana.

U Crnoj Gori, u kojoj su tranzicija i privatizacija raslojile društvo i narod gurnule u bijedu, došlo je do devalvacije solidarnosti, jer je odumiranje brige za opšte dobro i kvalitet društva ne samo karakteristika vremena u kome živimo, već posljedica pogubne politike vladajuće elite.

Vlast, koju su, prije skoro tri decenije, solidarno instalirali tada složni radnički kolektivi, učinila je sve da solidarnost u tom obliku nestane za sva vremena, dok solidarnost među ljudima, inicirana od strane medija ili brižnih pojedinaca, bljesne sporadično. Dok bogati uživaju u čarima i nedaćama, koje im donosi na razne načine stečeno bogatstvo, stari, bolesni, siromašni... vape za pažnjom koja im je uskraćena od egoističnih srodnika, grupa kojima pripadaju i države, koja je kreirala ambijent u kome je “solidarnost u izgnanstvu”.

Crnogorski građani su tradicionalno solidarni i humani, ali “svak se o svom jadu zabavio”, pa često nijesu u mogućnosti da pruže ono što žele i kome je potrebno. Kada se država “solidariše” sa tuđim nevoljnicima, to je politička protokolarna solidarnost, ni slična onoj iz Milenijumske deklaracije. Čak se i političke partije, u predizbornim kampanjama, “razbacuju” poklonima, ni same ne znajući kako bi nazvale svoje “dobročinstvo”.

To što će, primjera radi, primorske opštine i Podgorica za novogodišnju svirku utrošiti milione, jeste “udvaranje” mladim ljudima, koji su lišeni prava na zaposlenje. Nedovoljna ulaganja u standard građana nadležni pravdaju ne svojim trodecenijskim promašajima i odlivanjem narodnog novca u bezdanje jame, nego prošlom recesijom, nerazvijenošću regiona, itd. I sami drže ispruženu ruku, vapeći za inostranim donacijama!

Za inat svim moćnicima, od lokalnog do globalnog nivoa, koji nam nameću stege, siju mržnju i strah... i koji nemaju dušu, budimo složni i solidarni. Pomozimo jedni drugima, jer samo tako možemo “raskinuti okove” i vratiti vjeru u bolje sjutra! “Put do prijateljeve kuće nikad nije dug” (danska poslovica).

( Milojka P. Perović )