Bezvremenost grčkog jezika

Deveti februar je dan kada se u cijelom svijetu proslavlja Međunarodni dan grčkog jezika. Ove godine se proslavlja dok prolazimo kroz pandemijski šok, koji već godinu dana prijeti ne samo zdravlju svakog pojedinca, već i našem društvu, jer je, naravno, ugrožena i ekonomija, kao i cio spektar aktivnosti koje čine našu kulturu.

Prijetnja je ozbiljna, jer je usmjerena protiv čovjeka samog, koji je u središtu grčkog kulturnog stvaralaštva. Kao rezultat ove prijetnje, mnogo je toga ugledalo svjetlost dana, s obzirom na to da su načini reagovanja na prijetnju pandemije različiti. Da li će naša društva funkcionisati kao prije, kad se makar umanji opseg ove prijetnje ili promjene koje su već vidljive, poput korištenja elektronskih medija kao raznih vrsta alata, da li su tu da ostanu? Nauka može otkriti vakcinu, ali je pred ovakvim pitanjima nemoćna. Moramo se okrenuti filosofskoj misli, odnosno onom što se u starogrčkoj književnosti zvalo “ljubav prema mudrosti”, odnosno filosofija, kao što ću pokušati u redovima koji slijede. U tom nastojanju vjerovatno nećemo postati filosofi, ali ćemo možda biti mudriji.

U doba elektronske masifikacije, jezik se našao u središtu problema. Gramatička pravila se zanemaruju, skraćene riječi pojavljuju se kao novi oblici pisanja i, uopšteno, čini se da je funkcionalnost postala vrhovna mjera. Kod nekih jezika, ovaj i njemu srodni fenomeni, kao recimo kod engleskog (texting), lingua franca epohe, zbog svog međunarodnog dosega, često se prenose nepromijenjeni i na druge jezike.

Međutim, šta je jezik, osim komunikacijski fenomen? Jezik predstavlja realizaciju svijesti. Otisak naše svijesti u mislima. To je unutrašnja komunikacija svakog pojedinca sa sobom, počev od podsvijesti, koja nakon što se uspostavi, stvara formu komunikacije s drugim članovima društva. Bilo da se radi o unutrašnjoj komunikaciji ili o komunikaciji sa okruženjem, jezik koji koristimo dobijamo od drugih, na primjer od porodice, početno, a nadalje u okviru obrazovanja, kako bi postali svjesni sebe, kao jedinke i u odnosu na okruženje.

Iako nije potrebno naglašavati, moramo dodati da osoba već osjeća ono što će izraziti. Ovdje se identifikuje i fenomen čovjeka, fenomen spontanosti, odnosno činjenica da osjećaj istovremeno postaje neposredna misao i logos. Tu nalazimo i istinske korijene značenja kulture, kao emocionalne kulture, kao jezičke kulture.

Pokazuje se da oba ova elementa u velikoj mjeri nedostaju pojedincu u društvu elektronske masifikacije. Emocija ustupa mjesto raznim oblicima prepreka, na primjer političkoj korektnosti, dok mjesto kreativnog izraza, bilo pozitivnog ili negativnog, zauzima frazeologija, koja se masovno reprodukuje. Ne radi se o inovativnosti epohe elektronske masifikacije, u kojoj su se ovakvi fenomeni jednostavno intenzivirali, zbog sredstava koje nam je tehnologija dala na raspolaganje. Korijeni sežu do društava koje je kreirala industrijska revolucija. Dakle, imitacija prazne forme, bez izražavanja ljudske suštine, rasprostranjuje se i odvaja čovjeka od sopstvene kreacije, kulture. To se dešava, jer ga izoluje od bližnjih, od napora svakog pojedinca da prenese, da komunicira sa društvom u cjelini, a ne samo da reprodukuje konvencionalne forme i okvire koje usvaja, jer ih nalazi već spremne, usvaja i konzumira. Nažalost, previđa da čovjek na taj način postaje sve neslobodniji, jer dok se uči i održava zavisnim da ne izražava svoje želje, u suštini se otuđuje od sebe kao građanina, odnosno člana društva koje se upravlja političkim konceptima, iz čijeg trvenja upravo i proističe kultura.

Stepen u kom se građanin osjeća slobodnim kao osoba direktno je povezan s jezikom, jer, kao što je ranije spomenuto, jezik predstavlja realizaciju svijesti. Da bi to bilo izvodljivo, potrebno je, rekao bih, niz jezičnih osobenosti, kojih nema u drugim jezicima, uglavnom evropskim, iako su jezici nauke i filosofije pretrpjeli dubok uticaj starogrčke književnosti. Ovo je izuzetno važna činjenica, jer se tiče ljudske sposobnosti svjesnog saznavanja i razumijevanja. Posebnost grčkog jezika leži u činjenici da je pojmovni jezik. Riječ “um” sadržana je u riječima kao što su “znanje”, “razumijevanje”, “intelekt” i “značenje”. Jednako jasna je i riječ “osjećam”, jer se njen sadržaj prenosi iz riječi “osjećaj”, “osjećanje”, “predosjećaj” i “svijest”, kako bi izrazila kompleksan odnos između emocionalnih djelovanja čovjeka i onih logičkih. Grčka riječ “logika”, u aristotelovskom smislu, ušla je u sve evropske jezike, izgubivši pritom suštinsko značenje, jer “logos” ne izražava samo razumljivu usmenu komunikaciju čovjeka, već istovremeno i uzrok nekog događaja. Riječ “logika” samo djelimično odgovara latinskoj riječi “ratio” (racio), koja je bila korijen prosvjetiteljstva, odnosno “rationalismus”. Racionalizam je, međutim, samo dio logosa i nosi kontrast između logike i osjećaja, na štetu drugog.

Zapadna nauka se dugi niz godina oslanjala na ovaj, za logiku harizmatičan pristup, koji je mjerila indeksom “I.Q.” Previđala je svaku emocionalnu, osjećajnu i intuitivnu manifestaciju ljudskog uma, smatrajući ih sekundarnim i nebitnim za “racio”. Nedavno usvajanje indeksa emocionalne inteligencije “SQ”, pored “I.Q.”, predstavlja prihvatanje onog što je grčka književnost smatrala osnovnim: sposobnost čovjeka da razumije, putem logike, u potpunosti je isprepletena sa emocionalnim, intuitivnim i uopšte osjećajnim sposobnostima. Istorijski posmatrano, prihvatanje suvog “racija” proslavilo je racionalizam i stvorilo svijet racionalnih pravila, koja su dovela do uspona zapadnih nauka, naročito prirodnih, kao i tehnologije, a istovremeno svjesno potisnulo emocionalni faktor, na štetu ljudske slobode, koja do određene mjere ne spada u političke slobode, koje, naravno, ne treba potcjenjivati.

Značenja koja izražava grčki jezik su, dakle, bezvremenska i neposredno su doprinijela ostvarenju ljudskog fenomena koji se naziva “civilizacija” ili “kultura”. To je postignuto pozajmljivanjem drugih jezika od grčkog, pozajmicama koje su, na primjer, u medicini poprimile razmjere poplave. I danas, nakon toliko milenijuma, grčki jezik ostaje živ, u narodnom obliku, ne gubeći na bogatstvu mogućnosti izražavanja ljudskog prisustva i samorazumijevanja, elemenata koji su nosioci “čovječnosti”. Bez njih se pojmovi “čovječnost” i “humanizam” prenose samo kao elementi nekog obrazovnog sistema, odvojeni od “čovječnosti”, jer se temelje na razlici između “racija” i “iracionalnih osjećaja”.

U epohi elektronske masifikacije izazovi su veliki i mnogo jači od onih sa kojima se civilizacija suočavala u prošlosti. Kao njeni nosioci, svi smo dužni da kulturu čuvamo i na sljedeće generacije je prenosimo obogaćenu, a ne osiromašenu. Osiromašujemo i kao ljudi, ukoliko je naša čovječnost taoc demona, poput raznih oblika totalitarizma, koji su u prošlosti dokazali koliko destruktivni mogu biti. Od nas zavisi da li ćemo dopustiti njihovo ponovno pojavljivanje.

( Panayotis Partsos )