Praznine koje je epidemija donijela

Crnogorske umjetnice Ivana Radovanović i Teodora Nikčević borave u otvorenim ateljeima u Splitu, u Hrvatskoj, u okviru novog izdanja projekta “Praznine”, a u organizaciji platforme “Culture Hub Croatia”.

Projektom “Praznine” prostori u splitskom gradskom jezgru, koji se ljeti koriste u turističke i ugostiteljske svrhe, daju se na korišćenje umjetnicima i građanima “van sezone”, tokom zimskog perioda. Ipak, u 2021. projekat će biti cjelogodišnji. Osim Radovanovićeve i Nikčevićeve, u otvorenim ateljeima će boraviti i umjetnici: iz Hrvatske Tanja Deman, Marko Gutić Mižimakov, Tin Dožić i Bojan Koštić i Donika Çina iz Albanije.

“Glavna ideja vodilja jesu ‘Praznine’ koje mi osjećamo u psihološkom, fizičkom i društvenom smislu. Kad sam saznala za projekat, već u samom startu mi je bilo blisko, kako kroz moj rad, tako i ta situacija sa manjkom vlastitog prostora koju i jedna i druga stana uzimaju kao svoju prednost. U stvari, i za nas kao umjetnice koje su dobile poziv, i za njih kao organizaciju, ovo jeste eksperiment; počev od rezultata PCR testa na kovid, prelazak granice, odgovor na prostor u kojem ćemo raditi ili će se sve to razviti van prostora ili biti nastavak našeg istraživanja začetog ranije”, objašnjava Radovanovićeva za “Vijesti”.

Centar “Culture Hub Croatia - CHB” osnovale su tri mlade aktivistikinje: Marina Batinić, Jasmina Šarić i Kristina Tešija (od ove godine im se pridružila i umjetnica Andrea Resner) sa idejom da afirmišu potencijal kreativnog i kulturnog sektora oslanjajući se na međusobno učenje, otvorenost, saradnju i inovativnost. Projekat je zaživio u 2020. godini kada je situacija sa pandemijom dala drugačiju i izmijenjenu sliku stvarnosti, a tek sada “Praznine” ne mogu izbjeći konotacije koje je epidemija donijela sa sobom. Tako se projekat ove godine odnosi na opšta stanja prouzrokovana pandemijom, pa su umjetnici koji učestvuju u programu pozvani da se tokom svog rada i promišljanja usredsrede na problematiku praznina i kontekstualizaciju istih. Praznine 2021. se odnose ne samo na prazninu u fizičkom, već i u psihološkom i društvenom smislu, a Radovanovićeva otkriva na čemu se zasniva njen rad i kako nastaje.

“Moj radni angažman je vezan za prostor jednog tapas bara u kojem ću realizovati prostornu intrvenciju koristeći isključivo materijal koji je u njemu. Cilj mi je da ovakav prostor zbilja preoblikujem u jednu novu situaciju gdje će neko moci da ‘okusi’ umjetnost. U ovom trenutku, ovaj prostor za mene jeste otvoreni atelje gdje ljudi mogu doći i razgovarati sa mnom o mom radu, priča može ići nekim svojim tokom, ili pak mogu u prolazu vidjeti nekog ko stvara demistifikujući sam proces. U suštini, ovo je za mene izazov i igra koja ne znam gdje će me odvesti... Svakako, ovaj rad je prostorna instalacija i na kraju krajeva, ja ću imati jednu lijepu uspomenu na ‘lipi’ grad Split i ljude koji u njemu žive i rade, novo iskustvo u radu i svakako prvu kovid rezidenciju koje su meni nužne”, ističe umjetnica.

Ona dodaje da pandemija virusa korona ostavlja trag na svakoga, ali da će jasna slika posljedica biti vidljiva tek kasnije, jer je neophodno vrijeme za realno sagledavanje.

“Jasno je da smo svi uvezani i da pojedinac i društvo moraju biti upućeni jedni na druge. Samo tako se mogu stvari nadograđivati ili u slučajevima gdje je to izgubljeno, iznova graditi. Ovo što se dešava u Splitu je sjajan primjer angažovanosti i snage koji ovi ljudi šire. Tako gledano, kovid je donio dobre stvari... Kako su moje aktivnost van Crne Gore, usljed korona virusa, nekako zamrznute i čekaju popuštanje i smirivanje epidemiološke situacije, pripremam izložbu koja je idejno riješena, a ostaje da se radi na produkcijskom dijelu. Svakako, o samom radu, svi zainteresovani će u dogledno vrijeme biti obaviješteni”, najavljuje Radovanovićeva.

Ona zaključuje da će se promijeniti i čovjekove potrebe.

“Iako je sve grane ovaj kovid pogodio, pogotovo zemlje koje žive od turizma i uslužnih djelatnosti, mislim da je svima jasno da stvari moraju da se umrežavaju i da ne mogu biti vođenje jednim kanalom, a da je kultura jedna neophodnost i, ako hoćete, jedini filter ili membrana za sve što nas okružuje”, naglašava Radovanovićeva.

( Jelena Kontić )