Kao na šahovskoj tabli naših života
Iako se književnost ne može dijeliti na mušku i žensku, ovdje je u pitanju tzv. žensko pismo
U organizaciji Narodne biblioteke Budve u četvrtak, 14. decembra promovisana je zbirka kratkih priča “Oprost za kneginju” Snežane Dakić Tomanović. O knjizi su govorile: prof. dr Sofija Kalezić, predsjednica Organizacije žena Crne Gore, novinarka Branka Čvorović, kao i autorka, dok je odlomke iz djela čitala moderatorka večeri Stanka Stanojević.
„U svom književnom prvijencu, zbirci priča 'Oprost za kneginju', autorka preispituje vlastiti i tuđe intimne svjetove, porodične uspomene i sjećanja. Nijedan detalj, ma koliko djelovao sporedan, nije naveden slučajno već u završnom segmentu priče funkcionalno doveden u vezu sa temom koju obrađuje. Po Snežani, iskustvo ne predstavlja zbir naših razočaranja već prerasta u vrijednost koja ma koliko traumatična i bolna bila uvijek može nečemu da nas nauči i od nas da napravi bolje ljude. Jednu od najljepših priča u ovoj knjizi ona je posvetila svojoj baki po majci, Bosiljki Čađenović, u čijem literarnom portretu je predstavila tipičnu crnogorsku patrijarhalnu ženu koja je čitav život provela u sjenci muža i porodice. U skladu sa tako izgrađenim likom crnogorske odive, kakva gotovo da više i ne postoji, kakva je u najvećoj mjeri sačuvana u literaturi i u uspomenama, jeste i naslov priče po kojoj i cijela zbirka nosi naziv, a to je 'Oprost za kneginju'.
I u ostalim pričama ona opisuje naše žene starinskog kova koje su usljed nepisanog patrijarhalnog zakona morale biti kao mermerne karijatide bez glasa o sebi i o svojim emocijama budući da u etici žena balkanskog podneblja, kao što svi uglavnom znamo, nije se toliko forsiralo glasno izgovaranje i eksponiranje osjećaja naročito onih koji su se odnosili na muža”, istakla je u svom osvrtu Kalezićeva. Prvi dio knjige „Oprost za kneginju“ tematski je posvećen bliskim ljudima, dok drugi prozni segment naziva “Refleksije” sadrži i kritički odraz na površnost svijeta koji nas okružuje.
“Jezik kojim su pisane Snežanine priče, navodi profesorica Kalezić, odražava način dnevnog komuniciranja iz kog proizilazi stil koji je jasan i neposredan, često žurnalistički orijentisan”.
“Priče Snežane Dakić Tomanović se povremeno doimaju kao skice koje treba razraditi i proširiti, psihološki produbiti da bi određeni fenomen kojim se ona bavi bio predstavljen na jedan kompletan način”, ocjenjuje Kalezićeva istakavši da su ove priče pisane čistom dušom i otvorenim srcem, što je za početnu zbirku ipak više nego dovoljno.
Za novinarku Branku Čvorović, od prve do posljednje priče između korica ove knjige, sve su poput kockica „bez reda, redoslijeda, vremena, prostora, izmiješanih emocija i sjećanja kao figure na jednoj velikoj šahovskoj tabli života gdje se u svakom trenutku gubi i dobija nova šansa, nova figura, mijenjaju se boje, preskaču prepreke, realizuju snovi , kuju planovi i živi život“.
Autorka Dakić Tomanović smatra da iako se književnost ne može dijeliti na mušku i žensku, ovdje je u pitanju tzv. žensko pismo.
„Svi likovi, izuzev u priči 'Međa' su žene - porodične, stare, mlade, žene u važnim odlukama, one koje su majke i koje se nisu ostvarile u tom smislu, žene koje imaju zajedničku sličnost, a to je da nose pečat našeg mentaliteta. „Vremenski prostor je i u prošlosti i u sadašnjosti, i koliko god smo moderni i približavamo se nekim savremenim shvatanjima, još uvijek smo puni onoga što nosimo iz prošlosti“, pojašnjava autorka.
( Vuk Lajović )