Josipa Lisac za "Vijesti": Nije bitno kad čuješ aplauz, već kada ga osjetiš

Rijetko koja pjevačica doživi da na njenim koncertima više vrište žene, nego muškarci, no kad je u pitanju muzička diva Josipa Lisac onda je sve moguće.

Za njene nastupe uvijek se traži karta više, pa i ne čudi što su ulaznice za njen prvi virtuelni koncert planule, a kako “broj mjesta nije ograničen” pratiće ga publika sa svih krajeva svijeta. Muzičarka koja već više od pet decenija svojim pjesmama slavi ljubav, uljepšaće mnogima Dan zaljubljenih, a koncert je najavljen za 20 časova. Ovoga puta publika će moći da vrišti ispred malih ekrana dok sluša omiljene pjesme među kojima su “O jednoj mladosti”, “Gdje Dunav ljubi nebo”, “Hir, hir, hir”, “Danas sam luda”, “Magla”, “1000 razloga”...

Dolaskom tehnologije, ali i zahvaljujući pandemiji, muzičari su u nemogućnosti da se sa fanovima druže uživo, no Josipi to ne smeta. Kako kaže, spremna je da se prilagodi savremenom svijetu, a virtuelnim koncertom ispunila je svoju želju.

„Godinama govorim, iako to mnogima zvuči kao šala, da bi najljepše bilo da pjevam u svojoj sobi ili da mogu da se teleportujem na nastupe, i kako jedva čekam dan kad će, što se tiče tehnologije, to biti moguće. Ne prijaju mi putovanja zbog klimatske promjene - klime u avionima, automobilima... Sve je meni isto, vozila se u limuzini ili krntiji, nije mi dobro kad se uključi klima. Zato sam maštala o tome da napravim koncert negdje u Zagrebu, a da se to prenosi nekako za taj grad. Zato mi virtuelni koncert nije stran ni kao ideja ni kao želja, naprotiv”, počinje Josipa svoju priča za “Magazin” o svom virutelnom koncertu koji će održati na svoj rođendan.

“Šta mislite, kako će izgledati koncerti za 10, 15 godina? Vidite kakve su danas slike ljudi - sjede uz svoje kompjutere, ne izlaze napolje. Naravno, ima onih koji izlaze iz kuće jer im je u kući dosadno, nijesu naučeni biti sa familijom dugo. Prije nego što je došao internet, nismo mogli pretpostaviti da će ljudi od kuće moći da rade, da se mogu držati online škole. Danas ne možemo zamisliti život bez mobilnih telefona koji su došli sredinom 90-ih. Djeca i kad izađu napolje drže mobilni u ruci. Postao je dio našeg bića. E, tako se to mijenja, pa se i mi moramo prilagođavati”, dodaje Josipa.

Ipak, na njenom vrituelnom koncertu neće biti fitbeka, pa neće čuti aplauz tokom pjesme, ali ni one duže koji traju po nekoliko minuta nakon svake otpjevane numere, neće čuti vrisak...

“Šta zapravo znači fidbek? Kad me pitaju povodom smrti znala sam da kažem da se ne čujemo, ne vidimo, ne dodirujemo se, ali se možemo osjetiti. Taj energetski i emocionalni osjećaj, mislim da on ostaje u osobi. Fidbek je lijep, aplauz je lijep, ali da li se može osjetiti. Nije bitno kad čuješ aplauz, već kad ga osjetiš. Čuješ ljudi pljeskaju i kad se u tim trenucima pokloniš bez ikakve emocije, izgleda kao da nije fer. Moraš ga osjetiti. Ovdje smo u situaciji da je tako kako jeste i naprosto, potrebno je prilagođavanje jer ne znamo što će biti za 10, 15 godina”, objašnjava Josipa.

“Čovjek, da bi to sve preživio bitno je da ima što manje stresa, pa je prilagođavanje sitaciji nešto najbolje. Ovoga puta okolnosti su bile drugačije, zavladala je pošast u svijetu, bolest koja ima ogromne posljedice. Ne mislim da je sve ovo toliko naglo, jer već smo razgovarali putem kompjutera- skajpa, zuma. Mislim da čovjek treba biti pripremljen na promjene i odmah se prilagoditi situaciji. Saglasna sam da onima koji vole da pogledaju susret uživo, virtuelni koncert neće biti po mjeri. Ali šta ako više ne možete vidjeti voljenu osobu uživo. Mnogi će reći da za to nisu spremni. Na te stvari ni ja nisam bila spremna, pa sam morala postati. Niko nije spreman, ali moramo imati osviješćenost da je sve riskantno u životu. Sam život je rizik. Ne znate što će se dogoditi za dva sata. Niko se ne usudi da razmišlja o tome i svi od nje strahuju, a to je jedino što je sigurno. Ostalo je sve rizik. Morate uzeti svu tu snagu, misli, maštu, sanjarenja i sa pravom stvarati neko novo doba”, poručuje Josipa i dodaje da nikad neće biti kao što je bilo prije.

“Tek ćemo sada prolaziti tešku situaciju rehabilitacije koja će duže trajati nego sam čin kad se dogodi nevolja. Nama će biti jako teško, ali ako je glava u redu i ako napravimo ravnotežu između racija i emocija, mislim da se sve može preživjeti”, poručuje ona.

Pjesme koje je snimala prije nekoliko decenija, danas na njenim koncertima zvuče potpuno drugačije, a svirka najviše vuče ka džez pravcu, što Josipa opisuje kao njenu zreliju fazu.

„Zrelost je neminovna i ona je došla. Imala sam 20 godina kad sam sarađivala sa džez muzičarama i održala sa njima mnoštvo koncerata. Još ‘75. godine sam snimala sa najvećim američkim džez muzičarima imam i album sa njima. Džez je uvijek bio moj prijatelj, uvijek je bio uz mene, on u meni živi. To su neki muzički izražaji koji mi se sviđaju. Spajam sve ono što nosim u sebi. Nijesu te pjesme džezerski orijentisane onoliko koliko bi još mogle da budu, a tek onda se to ne bi pohvatalo. Ovako ostaje melodija, samo je u malo drugačijoj, osvježenoj ambalaži”, objašnjava Josipa i napominje da od muzičara sa kojima sarađuje nekad zavisi kako će pjesma zvučati.

“Ne misle i ne rade svi isto i onda nekako pronađu tu energiju, odradi se drugačiji solo i pjesma zvuči drugačije. To je kao buket - kad izaberete cvijeće, možete različitu ambalažu da napravite i da svaki bude fenomenalan. Tako je i sa pjesmom, drugačije je spakujete i ona opet zaživi. Mislim da su upravo takve muzičke igre zaslužne što neka pjesma ima dug vijek“, smatra ona.

Nikad se nije plašila da eksperimentiše sa muzičkim pravcima - soul, fank, fado. Ipak kao “najluđu saradnju u karijeri” izdvaja onu sa reperima.

„Nikad se nijesam trudila da budem jedinstvena, neko sam ko ima mašte u glavi, talenta u sebi i tako i imam poriv da volim promjene. Ne volim isto, ne volim naviku. Zamislite da u istoj verziji pjevam pjesmu 50 godina, jedno te isto, mislim da je to nedopustivo i meni koja sam izvođač i onima koji me slušaju. Moram pokazati sazrijevanje, da sam bolja, da znam više, a sa druge strane da sam i dalje djevojka sa zanosom, entuzijazmom, strahom, strašću prema muzici, to je imperativ. Naprosto, puno toga prolazi, puno ideja mi dolazi, a opet sam na svom putu, ne silazim i ne radim svašta. Radim samo ono što jesam i radim ono što mislim da trebam da radim i na način na koji trebam da radim. Iskrena sam, vjerujem u to što radim. Nikad ne foliram”, ponosno ističe Josipa i dodaje da je svijet “širok i velik, da smo svi različiti i imamo svoje ukuse.

“Nisam se nikad trudila da zadovoljim sve ukuse, jer je to nemoguće. Željela sam da radim onako kako mogu, želim, da je to moj put, potpis, moj nivo pa sad kome se to dopadne, super. Postoje ljudi koji su prepoznali i zavoljeli to što radim. Kroz svoju muziku se i obraćam onima koji je razumiju i koji su prihvatili sva ta prilagođavanja. Sad možda i najviše dolazi do izražaja da se mijenjamo, baš zvog ove situacije. A, zapravo mi se mijenjamo svakog dana”, smatra umjetnica.

Njen suprug Karlo Metikoš najbolje je poznavao njene vokalne sposobnosti i napisao joj je najljepše pjesme. No, Josipa je i nakon njegove smrti nastavila da snima, a i danas je diskografski aktivna. Prošlog ljeta objavila je numeru “Daleko”, a u 2021. godini publiku očekuje još jedan singl.

„Imam, zapravo, još dvije pjesme koje moram da napravim, jer zbog situacije izazvane pandemijom čekaju na red. Jedna od njih čeka tri četiri godine, što je čudno. Ali uvijek nešto iskrsne, što mi se čini da može u tom trenutku da ide, a ova pjesma može da pričeka, pa je ostavim. Cijelo vrijeme sam diskografski aktivna, no ni diskografija nije ono što je bila prije. Vidite da više ne idu CD-i, o kasetama i pločama da ne pričamo. Sada se muzika sluša isključivo na digitanim platformama. Tu publika sama stvara svoju listu i sluša. Zato je trend da se lansira pjesma po pjesma, većina tako radi iako ima i onih koji naprave album koji se takođe postavlja na platforme kao što sam i ja svoj iz 2018. godine”, napominje Josipa i otkriva zašto posljednjih godina objavi jedan, dva singla godišnje.

“Sporiji je ritam izdavanja jer je hiperpordukcija ogromna, a ona vlada posljednjih 20 godina. Hiperprodukcija je zločin prema muzici. Vi snimite pjesmu i nakon mjesec ili dva vas ljudi pitaju kad će nešto novo. Pa, čekaj malo, pjesma mora dobiti svoj život, mora stati, mora uzeti svoje mjesto, prostor i naprosto, postati to što jeste. Ili će biti dobra ili neće. Tako su sve velike pjesme i nastajale. Imala sam božanstvene pjesme, ali one nijesu bile na prvo slušanje. S obzirom na to da se sve mijenja, i ja se mijenjam i serviram jednu po jednu pjesmu, pa neću odmah puštati u etar narednu. Prošla godina bila je takva kakva je bila, pa možda u ljeto dođe novi singl. Mislim da je to i normalan tempo. Znate, ako previše radite ona pospješuje hiperprodukciju, a ona ne dovodi do kvaliteta. Kvantitet me nikad nije zanimao. Važno je da imam tempo i da nijesam zaspala tamo u nekom vremenu, nikad nijesam zaspala, uvijek sam htjela raditi nešto novo, drugačije, nešto dobro”, zaključuje Josipa.

Mladi muzičari donose bunt i novu energiju

Josipa toliko voli muziku da se trudi da isprati nova lica koja dolaze i raduje im se, a često ih podržava kroz duete.

“Mnogi su se pojavili u posljednje vrijeme, mada ima onih koji su duže na sceni, ali nisam znala za njih prije. Dešava mi se da otkrijem muzičare ili bend nakon njihovog drugog, trećeg albuma. To je ta hiperprodukcija i taj nemar prema muzici i muzičarima. Moraš ostaviti vrijeme da se oni pokažu, da se pjesme pokažu i da ih prepoznamo. Mi ustvari zbog svega toga i ne znamo šta se dešava oko nas, što je strašno”, smatra Josipa.

“Volim mladost koja dolazi, imam osjećaj da je to što priželjkujem i trebam. To su ljudi koji će mene u potpunosti razumjeti, oni donose bunt, svoja razmišljanja, dolaze sa nekim još neosviješćenim stavovima. Zato na te mlade ljude gledam pozitivno, mene to oduševljava, jer volim kad unesu nešto novo. Uvijek im kažem: ‘unesite svijet’”, priča muzička diva.

Kako kaže, uvijek se osjećala kao “dio svijeta” i tako se ponašala ne želeći da stvara samo za jednu sredinu.

“Možda je i to dobro razmišljanje koje me je držalo, Karla naročito. Kasnije kad sam upoznavala neke druge ljude, koji isto tako osjećaju, bila sam oduševljena. Ti mladi ljudi donose nešto što sam ja u njihovim godinama donosila. Pitanje je da li im je lakše ili teže nego što je bilo meni. Ako napraviš nešto dobro, doživiš uspjeh. Bilo je teško onda, a teško je i danas. Samo što danas ima svega i svačega, usudila bih se reći da je zbog hiperprodukcije možda ipak teže danas, toliko je novih lica, a rijetko ko opstane na tom putu. Kad kreneš jednom u taj neizvijesni svijet, treba opstati. Ja sarađujem sa izvanrednim muzičarima, odličnim ljudima, muzikalnim i to me jako raduje”, ponosna je Josipa.

( Marija Vasić )