Nikola Ćorac za Vijesti: Pisanje kao proces preispitivanja

U slobodnom stihu, mladi crnogorski pjesnik, Nikola Ćorac, pronalazi svoju slobodu. Krajem prošle godine predstavio je svoju poeziju objavivši debitantsku zbirku pjesama “Niko nas nije upozorio”, u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja.

Osjetivši slobodu pisane riječi Ćorac odustaje od bilo kakve nametnute forme, isforsirane rime ili znakova interpunkcije, pa tako svoje riječi i stihove niže po sopstvenoj želji, utiskujući ih u bjelinu papira, naizgled slučajno i u trenutku raspoređene, a sa dubljim promišljanjem zapravo pažljivo i suptilno posložene...

Knjiga poezije „Niko nas nije upozorio“ obuhvata blizu 40 pjesama podijeljenih u tri ciklusa: “Poslije svega”, “Strah po kome me možeš prepoznati” i “O smrti i ni o čemu”. Zbirku otvara pjesma “osudiće nas” koja je izostavljena iz bilo kojeg od tri navedena segmenta. Zaokruživši knjigu u tok misli pojedinca, Ćorac čitaocu nudi jedinstvenu nit koja vodi od prve do posljednje stranice njegovog prvijenca, iako se, jednako, svaka pjesma može posmatrati kao nezavisna od bilo koje naredne ili prethodne, već kao produkt za sebe. I što dalje čitalac ide putem poezije bez upozorenja, to bi se moglo opaziti da spoznaje trenutke nastanka poezije, ali i mislî koje su izazovno nametale suptilne ispravke, neprimjetno dodavale zareze, zastajkivale, neke i čekale ili još uvijek čekaju na svoj red i svoju tačku.

Propitujući društvo i vrijednosti vremena i vremenâ, genracije i generacijâ, ispitujući istine i tražeći jednu, “dok stoji(m) na pješačkom prelazu” mladi poeta u svojim stihovima priznaje svoja razmišljanja... i o eri androida i o sebi, porodici, samoći, ljubavi, lažima... Na trenutke srditost, a onda i melanholija, sjećanja, (savremena) romantika, međuvrijeme koje nas zadržava i mnoga druga stanja i osjećanja su ono čime Ćorac opija čitaoce, ali i samoga sebe, u stvaralačkom zanosu poezije. Istančanim stilom on pruža širinu i sebi i čitaocu, prepoznatljivim izrazom ne odustaje od angažovanosti i upitnosti, a uz sve to se izdvaja kao jedan od predstavnika nove generacije savremene crnogorske poezije.

Rođen je 1991. u Podgorici. Završava studije književnosti, Odsjek za crnogorski jezik i južnoslovensku književnost na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Od 2015. godine je član Foruma mladih pisaca Kulturno-informativnog centra „Budo Tomović“ u Podgorici. Jedan je od finalista 33. Festivala mladih pjesnika u Zaječaru i 49. Ratkovićevih večeri poezije u Bijelom Polju, gdje je osvojio treću nagradu za poeziju. Pjesme su mu objavljivane u mnogim zbornicima i časopisima, poezija mu je prevođena na njemački jezik, u najavi su i prevodi na francuski i grčki, a nedavno su prevodi njegovih pjesama objavljeni i u renomiranom austrijskom časopisu “Lichtungen”. Tokom naredne sedmice Ćorac učestvuje u obilježavanju šest godina postojanja Foruma mladih pisaca koji se obilježava programom u onlajn formatu - video poezijom. Na Fejsbuk i Instagram stranicama mladi pjesnici će govoriti svoje stihove... U razgovoru za “Vijesti” Nikola Ćorac sumira dosadašnje utiske povodom objavljivanja prve zbirke, govori o svojim motivima, svakodnevici, stvaralačkom nagonu...

Svoju prvu zbirku poezije “Niko nas nije upozorio” izdao si u nezgodnom periodu za kulturu, umjetnost i promociju stvaralaštva... Kako si do sada zadovoljan utiscima i da li situacija sa pandemijom i onlajn predstavljanjima zbilja onemogućava ljude da isprate, recimo, tvoju zbirku?

Iskreno, ja sam zaista zadovoljan dosadašnjom ispraćenošću knjige i reakcijama čitalaca. U trenutku kad je broj pregleda na video snimku onlajn promocije porastao na stotinu - shvatio sam da je ta onlajn promocija knjige jedna veoma dobra stvar, pogotovo u ovim okolnostima, ali i inače, jer teško je zamislivo da bi stotinu ljudi došlo na književno veče. Pored toga, ovo je prvi put da se desilo da šira publika može da prisustvuje i isprati neka kulturna dešavanja, a u svemu tome pretpostavljam i da se veliki broj ljudi zainteresovao za onlajn događaje...

Postoji li jedan određen i istaknut motiv koji je prepoznatljiv u ovoj knjizi i tvom stvaralaštvu ili se prepuštaš različitim uticajima i utiscima?

Više puta sam ponovio da nijesam žurio sa objavljivanjem knjige, iako se aktivno bavim pisanjem već šest godina. Taj broj godina uzimam otkako sam postao član Foruma mladih pisaca KIC-a što je i prouzrokovalo objavljivanje. Što se tiče motiva i pokretača moje poezije, konkretno u ovoj knjizi preispitujem prošlost, to je jedna od glavnih tema kojima se bavim, egzistencija mladog, savremenog čovjeka, kao i vječito pitanje traženja pravog puta, u moru (n)ovih loših puteva i izbora koje imamo danas. Dominantne su porodične teme, tema sjećanja, preispitivanje sebe i okoline, sredine u kojoj živimo. Ne dajem odgovore, već pokušavam da postavim pitanja koja bi možda mogla da impliciraju neke odgovore kod nekoga, a najprije samom sebi pokušavam da odgovorim na brojna postavljena pitanja, o čemu i pišem. Sve zavisi i od tona koji je zastupljen u pjesmi, bilo da je taj rukopis nešto ironično, bilo da je u pitanju obrađivanje svakodnevice, dnevna tema, društvena, jer generalno pišem o svemu što je oko mene. Melanholija dominira nekim ciklusom, nekada i više nakon dužeg ćutanja i posmatranja svega što sam vidio ili doživio...

U mom slučaju pisanje je preispitivanje. Čitav svijet i život su stalno preispitivanje.

Koliko je književnost dobar način za preispitivanje?

Pisanje je uvijek postavljanje pitanja sebi i pokušaj da se odgovori sebi. Sve o čemu pišem je stalno prisutno oko mene, to je problem trenutka u kojem jesam, možda je i problem moje generacije, možda nekih globalnih stvari na koje ja pokušavam da dobijem jasniji odgovor. Pisanje kao način preispitivanja i razmišljanja sam spoznao u srednjoj školi. Tada sam prvo shvatio da je pisanje način da sačuvam svoje misli, a onda sam primijetio da je poezija ta koja mi pruža najviše mogućnosti da se izrazim. Usudiću se da kažem da se moja poezija zasniva na angažovanosti, na jednom savremenom trenutku u kojem živim.

Kroz istoriju poezija je bivala angažovana, ali se često više insistira na njenoj liričnosti i umjetničkoj, a ne “aktivističkoj” strani. Sloboda stiha je u svijetu zastupljena više od vijeka, ali kad nas važi za relativno novu pojavu. U tvojoj poeziji slobodan stih nije izbor, već normalan i očekivan ishod misli, čini mi se...

Ja se nikada nijesam vodio formom i mislim da je to dobro - izražavati se onako kako ti vidiš da ti “leži”. Savremena poezija je odbacila rimu kao definiciju poezije, da li zbog toga što je jednostavnije reći neke stvari kroz slobodan stih ili samo radi odstupanja od tradicionalnih obrazaca - ne znam, ali mislim da je mnogo lakše izraziti se kroz taj slobodan stih, kad je sve slomljeno i sa razbijenom formom, da ne kažem razbacano na papiru... Ja sam student književnosti i ono što meni smeta je što na našem fakultetu u Nikšiću nije zastupljena savremena književnost, već isključivo kanoni klasične književnosti. Malo ljudi zna šta se dešava trenutno u tom svijetu, pogotovo ako smo usmjereni formalnim obrazovanjem. Ono što je mnogo doprinijelo mom pisanju i izražavanju je to što sam čitao i izučavao savremene autore - i crnogorske, i regionalne, i svjetske...

Kako se nametnu teme, a kako ih onda kroz poeziju zaokružiš?

Ja sam ubijeđen da umjetnost uopšte treba da bude angažovana, nebitno da li se radi o dnevno političkim temama ili globalnim problemima, važno je ono o čemu autor razmišlja u tom trenutku. Ja sam se vodio preispitivanjem stvari koje su se ranije dešavale i onima koje se dešavaju trenutno, a sa svima njima se susrećem prvi put, praktično. Postavlja se pitanje zašto je to tako i kroz to pitanje se postavlja još niz narednih, novih. Kroz sva ta pitanja pokušavam da odgovorim samom sebi. Upravo na sve to se nadovezuje i naziv knjige “Niko nas nije upozorio”... Kad si spomenula okolnosti izdavanja zbirke, možda su još specifičnije one u kojima je ona kompletiranja, a to je bilo tokom karantina u “prvom talasu pandemije”. Kad sam završavao knjigu svuda okolo su kružile samo neke tragične vijesti, dnevnik bi počinjao sa brojem zaraženih i umrlih, kod nas i u svijetu i tako dalje... Ono o čemu sam ja razmišljao jeste da ovo nije prva pandemija sa kojom se čovječanstvo susreće i definitivno nije ni posljednja. Mi se ponašamo i djelamo kao da se sve ovo desilo prvi put sada, jer nijesmo bili upozoreni. Prije nekoliko godina smo se na isti način plašili svinjskog i ptičijeg gripa, a i kovid-19 je iz iste porodice. Mi se ponašamo razmaženo, čovjek je takav, uvijek želi da bude upozoren unaprijed...

To pitanje upozorenja i očekivanja čovjeka da bude upozoren se može prenijeti i na mnoge druge društvene pojave, situacije, okolnosti, oduvijek.

Istorijski točak se kreće ubrzano i mi osjećamo kao da nam se sve što smo već jednom prošli još silovitije vraća u sadašnjosti. Da li mi to dozvoljavamo namjerno ili težimo nečemu, nijesam siguran. Pitam se zašto nam se ponavljaju ratovi, zašto u 21. vijeku idalje stvari iz prošlosti zauzimaju centralno mjesto interesovanja? Mi sve više postajemo robovi navika, težimo društvenim statusima, sve je to nekako normalno, to je u prirodi čovječanstva, ali zašto nam se ponavljaju neke loše stvari? Nije loše tražiti odgovor ili rješenje, ali jeste ukoliko se sve to koristi za podjele među ljudima.

Koliko to tebe okupira i frustrira, i u stvaralačkom, a prije svega u ljudskom smislu?

Mnogo me i okupira i frustrira, jer ni sam sa sobom ne mogu da odgovorim na sve to. Često razmišljam o tome, ali ne mogu da nađem odgovor. Vidim da su neke stvari stalno tu, ali mi nije jasno zašto se ne promijeni pogled na njih. I u umjetnosti je sve to frustrirajuće, jer što više kopaš u želji za nekim saznanjem, više dodatnih i novih pitanja se otvara. To je krug iz kojeg izlaz ne postoji. Budućnost je neizvjesna, ali upravo zbog toga hajde da se izborimo i završimo sa prošlošću na zdrav način, da ne bi bilo da ponovo nekad u budućnosti ne budemo upozoreni i ostanemo začuđeni pred realnošću. Pa ipak, zbog (lažne) ugodnosti čovjeku je teško da se usudi na promjeni. Čovjek osjeća strah od promjene i od neizvjesnog. Ja, pak, mislim da je svaka promjena dobra i da ka njima treba težiti, pogotovo u sistemu u kojem smo sve više neslobodni. Svi smo robovi navika, robovi smo mjesečnim primanjima, ratama za kredite, robujemo istim stvarima, a da toga nijesmo ni svjesni. Mjesec dana prođe u osmočasovnom radnom vremenu samo zarad izmirivanja novčanih dugovanja za kredite, rate, dažbine...

Koliko poezija čini sve to podnošljivijim, makar tebi?

Poezija neće promijeniti svijet, ali će dobra poezija izazvati emociju, pokrenuti preispitivanje, a meni kao autoru i čitaocu to pomaže. Tako se oslobađam svakodnevice i da na jedan trenutak uspijem da se posvetim stvarima koje me u tom trenutku zanimaju, da se samopreispitam, da odgovorim sebi na zadate teme, na događaje u toku dana, da pronađem riječi... Danas je sve postalo vizuelno. Kad sam boravio u Gracu prije dvije godine, na razmjeni, doživio sam šok, pozitivan. Došao sam iz male sredine u grad koji je bio evropska prijestonica kulture, na svakom ćošku se osjećala neka pozitivna atmosfera raznih događaja. Konstantno se tada čovjek pita zašto se to kod nas ne dešava, zašto kod nas umjetnost i kultura nijesu na svakom ćošku? Tada sam počeo i da preispitujem koliko je umjetnost moćna, odnosno nemoćna u datom trenutku... Kolika je i kakva moć pjesnika, a koliko je njegova uloga zastupljena u društvu, koliko teška, koliko je umjetnost sputana usljed toga da je u pitanju mala sredina. Pitanje provincije nas sputava, posebno kada shvatimo da smo mi takvi da ne prihvatamo uticaje sa strane koji nijesu iz naše sredine. Kada čovjek to shvati onda se probudi sa željom da to promijeni, a promjena uvijek kreće od sebe...

Šta kroz svoju knjigu poklanjaš čitaocu? Rekla bih da su i proza i poezija, po mom mišljenju, uvijek dijalog, razgovor autora i čitaoca, jednog po jednog...

Upravo to. Knjiga je dio mene i svako ko pročita ovu knjigu moći će da vidi šta je meni okupiralo misli, sa čime sam se suočavao, koja sam pitanja postavio... Ne šaljem poruke kroz poeziju, jer mislim da je to neozbiljno, mislim da poezija mora da postavlja pitanja, pa da li će autor sam odgovoriti ili će ostaviti čitaocu da pronađe svoj odgovor, to je drugo. Mnogo ljudi pita “šta je pisac htio da kaže”, mi to ne možemo nikada znati. Sa druge strane, danas se provlači pitanje kako ljude nagovoriti da čitaju. Mislim da je i to nemoguće, to zavisi od osobe do osobe. Mislim da je knjiga poklon čovjekovoj duši. Mnogo ljudi smatra danas da književnost nakon Dostojevskog ne postoji. Mnogo ljudi piše poeziju onako kako ju je učilo. Problem je tu. Ovo je 21. vijek i mi moramo pisati jezikom 21. vijeka. Mladi ljudi su naučeni da u školi čitaju samo lektire, a pored lektira je malo ko dobijao preporuke iz savremene književnosti.

Koliko je “fer” tražiti odgovor na to čuveno pitanje “šta je pisac/pjesnik htio da kaže”? Nekada mislim da je pravo pitanje “šta je pisac/pjesnik rekao tebi (čitaocu), šta si ti shvatio)...

Dobro djelo će uvijek biti inspirativno za analiziranje. Mi kroz teoriju književnosti možemo sebe približiti tome šta je pisac zaista želio da kaže, ali ako mi nemamo mišljenje o tome i ako se ono repetituje, mi samo ponavljamo nešto što je neko drugi rekao. Poenta je da mi sami stvorimo svoje shvatanje o tome. Vjerujem da bilo koje djelo treba čitati za sebe i za svoje mišljenje, inače je čitanje gubljenje vremena. Živimo u sistemu koji zahtijeva ponavljanje stvari onako kako su negdje drugo zapisane. Mislim da je svoje mišljenje neophodno, to je najvrednija stvar.

Da li trenutno radiš na nečemu novome ili dozvoljavaš da se prva zbirka slegne?

Imam neke pjesme koje nijesu ušle u prvu zbirku, jer nijesam uspio da im nađem mjesto u toj cjelini. Knjigu sam zaokružio i zatvorio u tri cjeline. Ne želim da razmišljam ponovo o tome, već sad pružam čitaocima da posjeduju moj rad. Pjesme koje su ostale neobjavljene će vjerovatno biti početak i pokretač novog izraza za kojim sada tragam. Želim nešto novo da artikulišem u narednom radu, ne želim da se ponavljam ili vrtim u krug. I sâm sam znatiželjan da vidim kako će to izgledati...

Cilj je pronaći sebe

Koliko se tvoj pristup poeziji, način pisanja i izražavanja promijenio od trenutka kada si dobio podršku kolega, prvenstveno u sklopu Foruma mladih pisaca KIC-a?

Kad je Forum osnovan 2015. godine jednom dijelu nas koji danas važi za činioce nove crnogorske književne scene, Barbara Delać, Luka Boljević i ja, bilo je vrlo bitno da imamo institucionalnu podršku, a bilo je bitno i imati nekoga ko će ponuditi komentar na ono što ti imaš da kažeš, što napišeš, a kasnije i ko će ponuditi prostor za sve ono što mi nudimo. Konstruktivni komentari su bili od posebnog značaja. U mom slučaju moje pisanje je moj odgovor na neke stvari. Značili su mi komentari grupe koji su mi pomagali da se bolje izrazim, da preuredim to što sam već napisao, uljepšam, izbjegnem opšta mjesta, napravim otklon od patetike, već viđenog i slično... Cilj je pronaći sebe. Podrška za mladog neafirmisanog autora je veoma bitna. Svi mi pokrećemo ozbiljna pitanja na koja i sami tražimo odgovore. Prednost Foruma je i razmjenjivanje literature, savremene književnosti, savremene poezije, jer smo u mogućnosti da upoznamo način razmišljanja i pisanja autora sa strane, bilo savremenih crnogorskih književnika ili svjetskih afirmisanih stvaralaca. Znam da i u Nikšiću postoji jedan književni kružok koji se okuplja i drago mi je zbog toga...

( Jelena Kontić )