Otišli zdraviji i zadovoljniji iz sela

Nijesu kovid pozitivni, a nijesu ni bili u kontaktu sa osobama koje imaju Covid-19. Ipak su dobrovoljno otišli u sedmodnevnu samoizolaciju, bez telefona, televizora, kompjutera, ali i bez alkohola, kafe, grickalica. Smješteni u udobnim kolibama u etno selu „Montenegro“ u Gornjim Breznima, u Pivi, njih šestoro se „borilo“ za novčanu nagradu od 300 eura, znajući da su im vlasnici pomenutog etno sela, organizovanjem takmičenja u samoizolaciji ponudili mnogo više od novčane nagrade i da će svi otići kući bogatiji za novo iskustvo, ali i za mir i druženje sa samim sobom.

Pobjednica je, prema ocjeni žirija, najstarija takmičarka, Beograđanka Jasmina Samardžić, mada su i ostali takmičari pobijedili - sebe, navike, samoću.

„Kada sam polazila iz Beograda bila sam ushićena kao đak kada krene na ekskurziju. Ako je to ushićenje tada bilo na skali od jedan do deset, sada je na skali od jedan do 15. Ovo što sam ovdje vidjela i doživjela je iznad svakog mog očekivanja. Sve što sam ovdje doživjela je zahvaljujući ovoj prirodi, blagorodnim ljudima. Moj doprinos je tu vrlo minoran. Ja sam samo uzela nekoliko bijelih čistih papira i jednu hemijsku i sve što sam zatekla i vidjela stavila na taj papir. I to je sve sa moje strane. Vi ste to sve već ovdje stvorili unaprijed. Ovo je veličanstveno mjesto, a njegova vrijednost je u ogromnoj rijetkoj autentičnosti. Za Beograd se vraćam prebogata“, kazala je Jasmina nakon takmičenja.

Za takmičenje se prijavilo njih oko 70, a komisija je na osnovu njihovih biografija odabrala šest takmičara koji su utiske dijelili putem dnevnika.

Upravo su ti njihovi dnevnici pomogli komisiji, u sastavu Tiho Vujović, Marija Vujović, Vesna Raičević i Vlatko Stijepović, da odaberu pobjednika.

Pored Jasmine, u toplim kolibama, sa knjigama i bijelim papirom, sa svojim mislima i mačkama koje su im pravile društvo, takmičili su se i Mihail Rubakov iz Rusije, vlasnik agencije za promet nekretninama, njegova zemljakinja, Jekatarina Triputen, menadžerka i redovna učesnica brojnih maratona, kolekcionar, fotograf, humanista, Vuk Koljenšić iz Danilovgrada i Podgoričani Vladimir Perović, koji radi kao obezbjeđenje i Irena Čejović, novinarka, koja je odustala nakon drugog dana takmičenja.

“Utisci su izvrsni - počev od ljudi koji su nas obilazili, koji su nam donosili hranu, po kiši, snijegu i vjetru i ništa im nije bilo teško za nas. Osjećam se kao dio ove velike porodice. Sve je bilo sjajno da nemam dovoljno riječi da iskažem zadovoljstvo koje osjećam“, kazao je Vuk koga su, po izlasku iz samoizolacije sačekali prijatelji sa natpisom - “Mi smo tvoja nagrada”.

I Vladimir je imao samo riječi hvale i priznao da bi idealno bilo da je takmičenje trajalo deset dana.

„Hvala vam puno za ovaj odmor. Nikada nijesam tako dugo spavala i tako malo pričala. Za mene je ovo prelijepo iskustvo“, sa osmijehom je komentarisala Jekatarina.

Mihail je kazao da je za njega to sedam dana samoizolacije bilo fenomenalno.

“Etno selo je prelijepo, lijek za moju dušu i za moje srce. Crnogorska priroda, tiha mjesta, i samoizolacija bez telefona, to je baš prijalo”, naglasio je Mihail.

Vlasnik etno sela i organizator takmičenja, Milonja Mićo Blagojević, istakao je da su takmičenjem željeli da promovišu zdrave stilove života i da je bio u pravu kada je tvrdio da će takmičari otići zdraviji i zadovoljniji iz sela. To se i dogodilo.

“Imali su dovoljno vremena da posvete sebi i svojim mislima. Razmišljamo da ovo uvrstimo i u našu turističku ponudu, da ljudi bar nekoliko dana ‘odmore’ od svih modernih tehnologija, da odmore od svakodnevnog stresa i vrate se u normalu na koju smo zaboravili”, poručio je Blagojević.

Uspješno savladali “krize”

Takmičari su svakog dana pisali zabilješke, pojedini i crtali, a sve je to objavljivano na društvenim mrežama.

Jasmina, koja se bavi ikonopisanjem, je uradila i dva rada, čak je i napisala pjesmu.

Na nju je boravak u etno selu djelovao izuzetno inspirativno, prijale su joj priganice koje su je vraćale u djetinjstvo i uspjela je da za sedam dana “pusti korijene”.

Rečenica koja će je uvijek asocirati na Brezna je “Ne brinite”, jer šta je god zatražila od ljudi koji su im donosili hranu i brinuli o njima, to je istog trenutka i dobila uz pomenutu rečenicu.

“Odmah mi se javlja prva asocijacija, da slijedi totalna detoksikacija, uz nju svakako i degustacija. U to kolo hvata se vegetacija, sa crnih brda silazi motivacija, iz šume hita inspiracija, iz oštrog vazduha izbija improvizacija, ljepotu strašnu natkrilila veličanstvena manifestacija”, zapisala je Jasmina.

Takmičari su imali i “krize” ali su ih uspješno savladali. Vuku su društvo uglavnom pravile dvije “kulturne” mačke, a domaćem soku od malina se obradovao kao dijete kada ga prvi put povedu na ringišpil.

Priznao je da je sam sebi i protivnik i saigrač, ali i da je oborio sopstveni rekord u čitanju knjiga za tako kratko vrijeme. Da su mu tu bili porodica i društvo izolacija je mogla da potraje nedjeljama.

“Što se tiče telefona i društvenih mreža, valjalo bi sa ovom praksom ‘izolacije’ nastaviti makar jedan vikend sedmično i posvetiti se sebi i svojim mislima”, zapisao je Vuk.

Vladimir je svaki izvještaj ukrasio crtežom, priznao da mu je najdraža knjiga Orvelova “Životinjska farma”, kao i da nikada nije pisao tako duge tekstove.

Bio je zahvalan što mu je takmičenje omogućilo da se “restartuje”.

“Mir za čije se djeliće čovjek grčevito bori u gradu, ovdje, u ovom predivnom mjestu, je u izobilju. Tišina je stvar za koju sam mislio da se neću privići. Bar ne prvih nekoliko dana. Nisam bio u pravu…Ko će znati šta se sve propusti dok se ganjaju statusi, pare, zvanja...utoliko možda prođe sve što vrijedi”, zapisao je Vladimir.

Jekatarina je, pored čitanja, crtala, družila se sa mačkama, brojala linije na tavanu, krugove na jastuku, kvadratiće na zavjesi. Imala je, kako je napisala, tri TV-a - prvi je kamin koji je mogla da gleda sat dnevno, drugi prozor, kroz koji je svakodnevno gledala interesantan program: sunce, vjetar, kiša, drvo, ponekad ljudi, a treći je najbolji - mašta i knjiga.

Priznala je da joj je malo nedostajala buka djece, da nešto po kuhinji spremi, jer nije navikla da joj ruke i noge miruju, kao i da se, zahvaljujući svakodnevnom čitanju i pisanju konačno sjetila svih slova u azbuci.

“Kako je ponekad bitna tišina i usamljenost. Pogotovo kad si majka troje djece. Zaista mi je žao što takmičenje nije jednom godišnje. Kad ste odsječeni od protoka informacija, mnoge stvari prestaju da budu važne”, zapisala je Jekatarina.

Mihailu je samoizolacija dobro došla da zaboravi na cigarete, ali i da shvati da je život bez telefona i društvenih mreža moguć.

Vratio se ljubavi iz studentskih dana, pisanju, a inspiracije mu, kako je napisao, nije falilo.

“Ovo je najbolji odmor za dušu i srce”, priznao je.

( Svetlana Mandić )