Garač, crnogorski Kilimandžaro

Prošlo je mjesec i kusur dana od kad sam se popela na Garač. Bila sam oduševljena i odmah sam te utiske htjela da podijelim na blogu. No nisam imala naslovnu fotografiju kakvu sam zamislila i koja bi dočarala poređenje iz naslova. Kako je kiša sprala ono malo snijega što je bilo palo, a brinući da ću zaboraviti ono što sam htjela da napišem, pročešljah “arhivu” i za naslovnicu izabrah pogled na Garač sa Radovča. Listajući albume naiđoh i na ova dva pogleda na vrh, sa novog puta prema Ostrogu i sa Vežešnika. Prva me podsjeti na uzrečicu iz ovog kraja “Ka’ magla na Garač” koja se odnosi na nešto nestalno, kratkotrajno, što se pojavi iznenada i još brže nestane.

Garač je planina središnje Crne Gore. Ponajviše iz razloga što se izdiže direktno iz ravnice (Bjelopavlićke), a pomalo i zbog oblika, veličaju ga – “crnogorski Kilimandžaro”. Od kad sam počela da bazam po Crnoj Gori, evo jedno petnaestak godina, malo sam gdje pošla, a da mi Garač nije upao u kadar. Vidljiv je praktično odasvud. I dugo vremena sam planirala uspon na njega, ali su sezone prolazile, a Garač se prebacivao na spisak za narednu. Od kad smo se prije 9 godina preselili na Zlaticu, svako jutro kad zaključam vrata i krenem na posao, preko komšijinog dimnjaka i Trijebča, pozdravim Garač. Prije nekoliko godina smo čak bili stigli do Gornje Markovine, početne tačke za uspon, ali smo odustali zbog požara koji je tinjao. Sve dok moj omiljeni autor tekstova o planinarenju kroz Crnu Goru Predrag Popović u Vrhovima Crne Gore nije napisao tekst o Garaču, imala sam opravdanje za premišljanje. Tekst je toliko dobar i detaljan da svako ko ima iskustva u planinarenju, osrednju kondiciju i dobre cipele, prateći nabrojana “uputstva” i utiske može da dođe do cilja. Prvi lijepi vikend, po izlasku ovog teksta, krenuli smo u ostvarenje dugogodišnjeg plana. Stalna ekipa koju činimo ja i muž mi, pojačala se našom drugaricom Sanjom, koja je vrlo skeptično krenula u ovu avanturu.

Iz pravca Podgorice, na kružnom toku ispred Danilovgrada, skreće se lijevo, ka Čevu. Put je uzak i u prilično lošem stanju. Čudi me da ga je ovoliko izbora zaobišlo. Put se neprestano penje i od kružnog toka do početka staze u zaseoku Zamršten, koji se nalazi kilometar prije Gornje Markovine, autom se pređe oko 15 km i popne skoro 700 metara. Na sred puta nalazi se natpis: “Garač”. Auto se može parkirati na proširenju u neposrednoj blizini. Odavde do vrha ima ukupno 686 visinskih metara i preko 3 kilometra. Veliki izazov za mene. Prateći strelicu sa puta stigli smo do kuće od koje počinje markirana staza.

Ova nas je oduševila. Sa žaljenjem smo registrovali da se u nju ne ulazi često. Početak staze je lijevo od kuće na fotografiji iznad. Staza odmah kreće naglo uvis. Teren je kamenit, uz rijetko i sitno drveće. Garač je nekad bio prekriven šumom, ali česti požari, koji ga rijetko koje godine zaobilaze, skoro su ga potpuno ogoljeli. Markacija postoji skroz do vrha. Međutim, u početnom dijelu staze, oznake su rijetke i prilično blijede, pa smo morali da ulažemo više napora u ponalaženje markacija nego u sam uspon. Kao i obično, i ovaj put se potvrdila poslovica: “Svako zlo, izađe na nešto dobro”. Duško je previdio jednu oznaku i malo skrenuo sa staze. Da nije, ne bi uočili ovu prirodnu “kamenicu”, vodu u kamenu, koja se održala uprkos velikoj suši.

Uspon nam uopšte nije teško padao jer je temperatura od oko 15 stepeni bila idealna. U prvom dijelu uspona nije bilo ni daška vjetra koji nas je ispratio u Podgorici. Tek na vrhu nam se opet javio. Predjeli su se smjenjivali svaki čas. Poslije golog kamenjara prešli smo na malo pitomije okruženje. Uskoro smo stigli do ostataka nekadašnjeg katuna. Nije mnogo ostalo od njega: samo gomile kamenja gdje su nekad kuće bile i raščišćeni prostor oko njih.

Zanešeni razgledanjem i fotografisanjem ostataka katuna možda bi previdjeli narednu markaciju da nismo pratili instrukcije iz Vrhova Crne Gore, pomoću kojih smo tačno locirali naredni korak. Staza od ostatka kuće na prvoj fotografiji kreće opet naglo uvis. Stazica je oivičena drvećem, a idiličan prizor je kod mene i Sanje izazvao neartikulisano ciktanja od oduševljenja. Garač nas je ovim do sad viđenim već “kupio”, a oduševljenje je svakim pređenim korakom samo raslo.

Kada smo naišli na lokvu usred šume već smo znali da se zove Lera i da ni u najsušnijim godinama ne presušuje, što je imalo velikog značaja u nekim davno prošlim vremenima kad je stoka tokom ljeta boravila u ovom dijelu planine. Kako su katuni napušteni i zaboravljeni, lokva Lera vjerovatno samo još služi za fotografisanje.

Do ovog mjesta penjanje je bilo pravo zadovoljstvo, uz zanemarlji napor. Pravi uspon je tek bio pred nama. Pitomina je nestala. Do vrha smo gazili isključivo po kamenu. Još jedan dio sa naglim usponom nas je doveo na visinu odakle smo imali dobar pogled na Lovćen i Orjen. Sa lijeve strane se uzdizao Mali Garač, a u udolini između dva Garača selo Gornja Markovina. Posle naglog uspona naišli smo na malu zaravan, pa smo napravili pauzu pred napore koji su nas očekivali. Tek tad smo uočili svoj cilj i shvatili da ćemo do njega doći teže nego što smo se ponadali. Iznad nas je kružio orao, a pogled se pružao nadaleko.

Od ovog mjesta staza ide skroz ulijevo i skoro ravno nekoliko stotina metara. Prošli smo pored spomen ploče stradaloj planinarki. To je nešto što nikoga ne može da ostavi ravnodušnim. Ta obilježja su na neki način i upozorenja za nas koji idemo u pohode visinama.

Ponovni uspon nas je doveo pred prepreku koja me je na tren zabrinula: da li sam dorasla ovom izazovu? Na fotografiji ta stijena djeluje prilično pitomo. U stvarnosti, ne. Bar meni. Kad sam je sa lakoćom savladala, bila sam baš zadovoljna sobom.

Kad smo savladali ovu prepreku već smo se prilično bili popeli. Toliko da smo ugledali nešto što je ličilo na vulkanski krater, što je još jedna neobičnost, koja Garač čini osobenim.

Sanja i ja smo glasno izražavale svoje zadovoljstvo što smo se odlučili na ovaj uspon, a Duško je grabio ka vrhu. U vrtačama (kraterima) je zemlja bila pitomija, te je bilo i vegetacije. Šarenilo lišća je činilo nevjerovatan kontrast kamenu (bjeličasti laporov krečnjak, nađoh u literaturi). Čekao nas je još jedan “omanji” napor, koji mi se učinio mnogo strašnijim od onog što se na kraju ispostavilo.

Kad smo se popeli do najvećeg vrha Garača, Milunove bobije (1.436 metara), zasmetale su nam tri stvari: jak vjetar, metalna kućica koja nije stavljena u funkciju (a trebalo bi da bude kao neki repetitor, pretpostavljam) i skoro neuočljiv natpis i oznaka vrha.

No pogledavši prema Bjelopavlićkoj ravnici, zaboravili smo na druge dvije primjedbe. Vjetar smo trpjeli. Sanja je bila prezadovoljna što se popela na Garač koji gleda svaki dan dok ide na posao u Danilovgrad i što je ona, Bjelopoljka, ostvarila nešto čime se malo koji njen kolega može pohvaliti. Ja sam se sjetila priče kumine majke iz Pipera, kako je njena majka, kad bi neko obukao neki koloritniji dio garderobe, imala običaj da kaže: “Vidiš se i sa Garača”. I nije griješila. Odavde se vidjela skoro cijela Crna Gora.

U dolini se mogla lako uočiti svako selo, ulica, zgrada, kuća… Preko ravnice su se uočavali Prekornica, Brotnjik, Kamenik, Komovi, Moračke planine, desno Kučke planine i iza njih Prokletije. Iznad se jasno vidio novi put za Ostrog, restoran Sokoline i Ostrog. Sve je to dosta daleko i pogled je nemjerljivo puta bolji od fotografija koje je moj fotoaparat uspio da reprodukuje sa tolike udaljenosti.

Posle usredsrijeđenog osmatranja uočila sam i Krnovo, Nikšić, Vojnik, Maganik, Durmitor. U jednom momentu Duško je zavikao: “Jao! Onaj dim što se vije je sigurno iz TE Pljevlja”. Dileme nije bilo. Dim iz termoelektrane uočava se sa Garača, planine koja se uzdiže iznad Danilovgrada. Sad, da li je Crna Gora baš toliko mala, ili je dim iz pljevaljske termoelektrane prevelik, procijenite sami.

Kroz dolinu se lijeno vukla Zeta sa najplavljom plavom bojom koja se može zamisliti u prirodi. Sa visine su se uočavale zanimljive krivine koje rijeka pravi, ničim izazvana.

Sa druge strane se vide Podgorica, Skadarsko jezero, Dečić, Tuški Hum. Sva ona mjesta sa kojih smo gledali Garač, sad smo kao na dlanu vidjeli sa njega. Logično. :) Ravnicom je vijugala pruga. Naišao je i dugački voz. Sve do tunela pratila sam ga fotoaparatom. Kad je kraj voza ušao u tunel, početak je izvirio iz tunela. Tunel je bio dug taman koliko i voz. Sjetih se da sam planirala da se provozam od Podgorice do Nikšića još od kad je pruga otvorena i još nisam.

Lijevo od vrha Milunova bobija, najvećeg vrha Garača, nalazi se vrh Kaluđerova bobija (1.423 metara) na kojem postoji piramida kao oznaka vrha. Pošto smo od početne tačke do Milunove bobije stigli za oko 3 sata i 20 minuta, nismo imali snage za dalje šetanje. Trebalo je misliti na povratak. Pojačani vjetar je ubrzao naše spuštanje.

Spustili smo se skroz lagano, za 2:30h. Možda bismo i brže da nam u donjem dijelu nije zasmetalo to što su se markacije uočavale još teže nego prilikom uspona. Usput smo raspravljali o tome ko bi mogao biti zadužen za markiranje. Da li je to nadležnost opština i zašto opština Danilovgrad, ako je to njeno, ništa ne preduzima da ovaj biser od planine učini dostupnijim većem broju ljudi. U povratku autom smo se nanovo čudili kako je moguće da je put u tako očajnom stanju i pored dosta sela i, reklo bi se, ljudi u njima koji koriste ovaj put.

No utisak koji je prevladao i sve negativno bacio u zapećak je da je Garač pravo otkrovenje i tura koju bih preporučila. Već sam navela minimalne uslove, ali ponavljam radi opreznosti: malo iskustva, malo kondicije, dobra obuća i striktno praćenje markacija.

Izvor: Jasnina putovanja

Galerija

( Jasna Gajević )