Ko ne voli avanturu, neka zaobiđe Kinu

Mnogi državljani Crne Gore studiraju i rade u Kini, a sagovornici “Vijesti” tvrde da je sve veće interesovanje za drugu po redu najmnogoljudniju zemlju...

Aldin Osmanović, Balša Poček, Katarina Baković, Matija Pavićević, Milica Bojović i Dejan Deni Mitrović bili su raspoloženi da prenesu utiske života na azijskom kontinentu i otkriju kako su došli na ideju da se upuste u tu avanturu.

Na početku, jednoglasno odgovaraju da je proces dobijanja vize za Kinu prilično lak.

“Za opciju rada u Kini sam saznao preko prijatelja koji ovdje živi i radi već dvije godine, a odluku sam donio impulsivno“, kaže Osmanović iz Podgorice, koji u glavnom gradu provincije Ningxia, Yinchuanu, već osam mjeseci radi kao predavač engleskog jezika u vrtiću.

„Razlog mog odlaska je vjerovatno sličan kao i kod većine drugih Crnogoraca u inostranstvu - bolje poslovne prilike, skidanje diplome sa zida i njena konačna primjena, kao i iskustvo života u tuđoj zemlji sa nepojmljivo drugačijom kulturom. Veća zarada na poziciji predavača u Kini nego na poziciji profesora u Crnoj Gori takođe nije za zanemariti“, tvrdi on.

Slične razloge navodi i njegov sugrađanin Poček, koji je u Hangdžou na master studijama na Kineskoj akademiji umjetnosti (CAA), a koji je završio Dramaturgiju na Cetinju.

“Iako sam radio kao dramaturg na pojedinim predstavama, situacija u crnogorskoj kulturi nije idealna za mlade umjetnike, zato što nema puno prilike za rad. Zato, ali i zbog želje za nečim novim u životu, kao i prilike da učim, odlučio sam da odem“, kaže on.

Mojkovčanka u Hangzou, kako u šali sebe naziva Katarina Baković, za studiranje u Kini nakon osnovnih studija Ekonomije odlučila se zbog obrazovanja i putovanja.

“U toku studiranja sam imala priliku da iskusim život u inostranstvu, kroz razmjene studenata, pa sam jedan semester provela u Poljskoj, a drugi u Sloveniji”.

Dodaje da je za stipendiju master studija u oblasti Finansija i bankarstva na Zhejiang univerzitetu saznala preko sajta Ministarstva prosvjete.

“Iako mi je prvobitni plan bio da upišem master studije na Ljubljanskom univerzitetu, nakon saznanja da sam dobila stipendiju ipak sam se odlučila za Kinu ”, prisjeća se Baković, koja se trenutno nalazi u jednoj od najpopularnijih turističkih destinacija u Kini.

I Pavićević, koji je stipendista Chinese Government Scholarshipa u Pekingu, za studije Biznis administracije saznao je preko sajta, ali Ekonomskog fakulteta, a kao i ostali sagovornici naglašava da studije počinju tek nakon godinu dana učenja kineskog jezika.

Crnogorci u Kini saglasni su i u tome da je dobijanje studentske vize prilično lako, radne nešto teže, a da je najteži dio u tom procesu - ljekarska potvrda o zdravlju, koju moraju imati svi koji prvi put ulaze u Kinu .

„Proces dobijanja studentske vize nije težak i to je najbolja viza koju možete dobiti u Kini. Teže je dobiti radnu vizu i njen problem je što se vezujte za poslodavca koji ti stavlja omču oko vrata, jer ne možeš preći ni u jednu drugu firmu“, naglašava Mitrović.

Kaže da sada živi u Šangaju, ali insistira da se pomene da dolazi iz podgoričkog Bloka 5.

Njegov savjet je da se na za tu opciju treba odlučiti jedino ako poslodavac ponudi dobru platu i dovoljno slobodnih dana.

Osmanović međutim ističe da se u Kini zakoni „često mijenjaju preko noći“, pa se proces apliciranja za radnu vizu od njegovog odlaska neznatno promijenio.

„Trenutno je državljanima zemalja van engleskog govornog područja teže aplicirati za ovu, najpopularniju poziciju u Kini (predavač engleskog jezika), ali daleko od toga da je nemoguće“, poručuje on.

Otkriva i kako je protekao period privikavanja na drugu kulturu.

“Najteži dio je definitivno bio jezička barijera. Za razliku od Crne Gore gdje gotovo svako zna engleski, bar u najosnovnijoj formi (hello, goodbye i ok), ovdje to nije slučaj. Često ni klimanje glave i upiranje prstom u stvari koje želim da kupim ne urode plodom. Čak sam imao problema i sa najmanjim ozljedama, jer bolnice koje sam posjećivao nisu imale jednu osobu vičnu drugom jeziku sem maternjeg”, otkriva Osmanović.

Mitrović ima slično iskustvo i kaže da su Kinezi kao domaćini dobri („neće te prevariti i zeznuti“) i da su na ulici spremni da pomognu ako znaju engleski.

„A ako ne znaju, samo će ti se nasmijati“, tvrdi on, a zatim opisuje svoj prvi dan u Kini.

“Smještaj u Šangaju je skup, pa sam se odlučio za couch surfing. Kod mog domaćina sam besplatno bio sedam dana, on mi je pokazao grad, gdje se šta nalazi, i sada se družimo. Čak mi je pomogao da nađem jeftiniji stan”.

Dok Baković tvrdi da sa Kinezima ima samo pozitivna iskustva i da Crnogorci često imaju predrasude, Bojović iz Kotora koja u Šangaju završava master tezu iz Interkulturalne komunikacije, kaže da su najveći problem kulturološke razlike.

“Moj prvi dan u Kini je bio veoma čudan, jer su se odmah uočile razlike u kulturi, njihovom načinu ponašanja i generalno ophođenja prema stvarima. Trebalo mi je godinu dana da se prilagodim“, kaže Kotoranka koja je u Šangaju skoro tri godine.

Iako je očekivao da će mu prilagođavanje na kinesko društvo i standarde biti teže, jer se na „istok zaputio sa zapada“, neposredno po povratku iz Amerike gdje je bio preko Work and Travel programa, Pavićević kaže da je nije osjećao drastičnu promjenu i da je imao zakašnjelu reakciju nakon mjesec dana boravka u Pekingu.

„Tada nastupa pomalo krizni period. Suočavam se sa izuzetno teškim kineskim jezikom, slabo ko priča engleski, sami sebi ste prepušteni apsolutno, pitate se šta vam je ovo trebalo. Ali iz dana u dan sam se podsjećao razloga zbog čega sam otišao i to je ono što me vratilo u normalu”.

Poček opisuje Kinu kao mješavinu SFRJ i Japana.

“Za ljude sa zapadne hemisfere postoje neke stvari koje možda malo teže mogu sa razumiju, ali ovo je ipak ogromna kultura i uvjek je dobro da vidimo da postoji i nešto drugačije, da proširimo vidike i shvatimo da nismo mi centar svijeta“, smatra on.

Baković kaže da se na hranu navikla, jer je najbitnije da ste ljubitelj riže, ali da razlike u kulturama i dalje uviđa.

„Ja bih tu razliku ovako predstavila - u Crnoj Gori voz ide 30 kilometara na sat, a u Kini 300”, uz smijeh poredi Podgoričanka.

Na pitanje sa kim se najviše druže, svi odgovaraju da su Crnogorci veoma povezani u Kini, ali i da se uglavnom kreću u krugu ljudi koji su takođe stranci u toj zemlji.

“Među Kinezima imam prijatelja, ali je kulturološka razlika jednostavno velika i nemamo puno zajedničkih stvari. To je potpuno u redu, nastavljamo druženje, ali nisam nikada dostigla dovoljno dubok nivo prijateljstva sa Kinezima koji nisu putovali van Kine, sa onima koji jesu je drugačija situacija“, objašnjava Bojović.

Većina njih ima tu sreću da u istom gradu ima ljude iz svoje zemlje, ali Osmanović je jedini Crnogorac u Yinchuanu, pa se uglavnom druži sa Amerikancima, Britancima, Indijcima i Meksikancima, a slično je i sa Baković.

“Moja cimerka je iz Mongolije, a najviše se družim sa ljudima sa Tajland, iz Južne Koreje, Indonezije, Njemačke, Sudana, Pakistana, a prve komšije su mi iz Sjeverne Koreje. Naučite da nema granica, da su razlike među nama zanimljive i da je prelijepo kad imate prijatelje širom svijeta, koji će vas vrlo rado ugostiti kada odlučite da ih posjetite. Trudim se da svima objasnim gdje se nalazi naša Crna Gora, jer u većini slučajeva nisu upoznati sa tim”, pohvalila se ona.

Ipak, koliko god pričali lijepo o Kini, ni jedan sagovornik Vijesti nije odgovorio da je spreman da ostane u toj zemlji do kraja života, već da sebe u Aziji vide samo u nekoliko narednih godina.

“Mogu da zamislim da živim ovdje, ali bih volio da se kasnije vratim u Crnu Goru, ali u neku zdraviju atmosferu, kako za polje kulture tako i generalno za život. Na primjer, dopada mi se što su ovdje ljudi miroljubivi, bezbjedno je, mogu da šetam bilo kojim dijelom grada u bilo koje doba dana ili noći, ne razmišljajući hoće li što da mi se desi, jer kriminala skoro i da nema. Takođe, ljudi nisu tako opterećeni i frustrirani zbog dnevne politike i mnogo je manje negativne energije. Sa druge strane nedostaju mi porodica, prijatelji i ljudi koje volim, a često i crnogorski humor, koji je jedinstven je u svijetu“, priznaje Poček.

„Kad odete iz Crne Gore, pogotovo u Kinu , spoznate njene prednosti, a i mane. Prednosti Crne Gore su svakako zdrava hrana i nezagađeni vazduh, sa čime se Kina baš i ne može pohvaliti.

Često se šalim da ću po povratku da pođem desetak dana na Sinjajevinu da se nadišem svježeg vazduha i oporavim pluća”, odgovara Baković.

Ipak, niko od njih se ne kaje zbog odlaska u Kinu , a Osmanović ističe i da je to bila najisplatijivija i najuzbudljivija odluka koju je donio u životu, dok Mitrović ima poruku za sve one koji razmišljaju da krenu njihovim stopama.

“Avanturistima preporučujem da dođu, a oni koji nisu bolje da ostanu u Crnoj Gori“, poručio je on uz smijeh.

VIP tretman za bijelce, najveća mana cenzura na internetu

Aldin Osmanović tvrdi da evropski izgled u Kini ima pozitivne strane, pa ukoliko ste bijelac možete očekivati VIP tretman i kada ga ne tražite.

“Status stranca mi često donosi besplatne obroke u nekim restoranima, popuste na stvari koje kupujem, fotografisanje sa strancima na ulici, oduševljenost roditelja i klinaca u vrtiću, lako sklapanje poznanstava”, nabraja on.

Dodaje da je još jedna prednost Kine pristupačnost i zastupljenost tehnologije.

“Plaćanje telefonom umjesto novcem, korišćenje javnih bicikala, 4G internet na svakom ćošku grada, transfer novca u roku od dvije sekunde, kineski Ebay: Taobao, online prodavnice sa dostavom u roku od par dana, zajednice u svim oblastima kojima se lako priključiti, među kojima je i meni najdraža zajednica ljubitelja društvenih igara... Sve su to prednosti Kine“.

Ističe da je najveća mana cenzura, zbog kojih je pristup Facebooku, Viberu, Youtubeu, Instagramu, Snapchatu, Gmailu, pa čak i Googleu onemogućen.

Mitrović se javio na oglas za modela zapadnjačkog izgleda

Mitrović je za „Vijesti“ prepričao i najzanimljvije iskustvo iz Kine - kada se javio na oglas za modela zapadnjačkog izgleda.

“Tražili su bijelca koji bi išao na potpisivanje ugovora sa drugom firmom, kako bi njihova kompanija za kruzere izgledala internacionalno. Rekli su mi da je moje jedino da kupim košulju i odijelo, a oni su mi platili prevoz do tri sata letom udaljenog grada od Šangaja, smještaj i ostalo“, prepričava on.

„Sačekala nas je limuzina, imali smo ceremoniju potpisivanja ugovora, koja je obuhvatila svečani ručak, nastup poznatog kineskog pjevača... U jednom trenutku su nas najavljivali po imenu, a mi smo ustajali, svi su mi aplaudirali, iako nemaju veze ko sam ja“, kazao je on, dodajući da je zauzvrat dobio besplatno putovanje njihovim kruzerom do Japana.

Galerija

( Mirela Zogović )