Ovo društvo voli da osuđuje bez presude

Popularni hrvatski glumac Goran Bogdan bio je gost Festivala filma o ljudskim pravima Ubrzaj 2017. koji organizuje Centar za građansko obrazovanje. Bogdan je u Podgorici boravio povodom prikazivanja filma “Agape” u režiji Branka Šmita, a u posljednje vrijeme posebnu pažnju javnosti privlači značajnom rolom u sve popularnijoj seriji “Senke nad Balkanom” koju potpisuje Dragan Bjelogrlić. Bogdan nije poznat samo publici u regionu - predstavio se i u inostranstvu ulogama u serijama “Fargo” i “Posljednji panteri”. Glumac je osnivač filmskog festivala “West Herzegowina Fest”. Malo je poznato da je magistar ekonomije jer je ljubav prema glumačkom poslu prevagnula.

U razgovoru za “Vijesti”, Bogdan govori o ulozi sveštenika u filmu “Agape”, glumačkom iskustvu, izazovima, ali i o stanju u društvu danas.

U filmu “Agape” tumačite lik sveštenika. Koliko Vam je bilo teško da prenesete priču tog čovjeka, koji je okarakterisan kao pedofil?

Ništa teže odavno nijesam igrao. Teži nego bilo koji drugi lik mi je bio. Kada su uloge teške, to se primijeti po tipu lika. Bilo da je komedija ili najveća drama likovi su zasebni i svaki nosi svoju težinu. Ipak, nšta mi teže nije bilo raditi nego “Agape” i to zbog kompleksnosti lika.

Koliko ste prenijeli poruku koju Vaš lik nosi, ko je on?

Prije svega, istakao bih da se za sveštenika kojeg igram u filmu “Agape” ne zna da li je pedofil, ali je tako okarakterisan po medijima da bi film dobio na kontroverznosti i ostao je da slovi kao pedofil. Društvo ga je etiketiralo da je pedofil i kroz to se vidi koliko mi danas sebi dajemo slobode, koliko društvo sebi pravo da tako označi nekoga. Mi uopšte nemamo pravo, niko od nas, da pričamo bilo šta za bilo kim, osim u momentu kada se utvrde stvari onakve kakve jesu. Svako je nevin dok se ne dokaže da je kriv, a naše društvo prvo svakog okrivi. Ne bi bilo problema kada bi ljudi bili samostalni i okrenuti sebi.

Kako ste očekivali da će društvo prihvatiti film?

Društvo je individua za sebe. Društvo kao takvo, kao i svaka individua, ima pravo na svoju kritiku i svoj stav, bio umjetnički ili ne. Lagao bih kad bih rekao da me nije briga. Kad malo razmislim, očekivao sam sve najgore. Prosto tako. Najgore.

Zbog čega?

Najgore zato što je društvo takvo.

Kakav je film “Agape”, koju poruku ili kritiku društva nosi?

Ovaj film nema nikakvu kritiku društva u sebi. U ovom filmu ništa nije kritično. Ovo je samo nezgodna priča, kontroverzna jer ljudi nijesu navikli na ovakve stvari, ali i to se događa. Ovo nije film o pedofiliji, to je samo marketinški trik da nabudži stvari. A ako i jeste... to je samo problem ljudi. Naše bavljenje ovakvim temama može pomoći u rješavanju takvih stvari. Društvo nije naviklo na to, ali mi se nećemo ulagivati publici preko onoga na šta su navikli. To se zove pomjeranje granica. I mojih ličnih granica. Na kraju krajeva, Bog je taj koji ima pravo da svojim prisustvom ili neprisustvom dâ to što misli da bi trebalo.

Šta film govori o ljudskim pravima s obzirom na to da je predstavljen na festivalu Ubrzaj 2017?

Ovo je film koji više govori o oduzimanju ljudskih prava, o odsustvu prava na osnovu indicija, osuda društva bez porote, osuda bez advokata, osuda bez presude. To je ono što društvo radi. To je ukidanje ljudskih prava. Ako neko kaže za nekog da je pedofil, kao u ovom slučaju sveštenik, znači da bez obzira da li je to tačno ili ne, slijedi ta neka velika osuda društva tako što ga eleminiše od sebe. Ne gleda ga više kao svog pripadnika, bez obzira da li su te glasine tačne ili ne, bez da se ta osuđena osoba odbrani ili obrati. Bez ikakvog prava glasa.

Priča je o ljubavi i različitostima više nego što je priča o tabu temama. U ovom filmu nema ničega što je tabu. To kako ljudi zaključuju, zaključili su na osnovu marketinga filma samo, nezgodnije nego što je u sadržini. Mi smo se time htjeli baviti. Društvom kakvo jeste, osuđivanjem nekih pripadnika od svih, kao što bih i ja radio, i vi i svi mi. Društvo voli da osuđuje .

Jako sam se trudio radeći seriju “ Fargo ”, to je bila prava lutrija

Glumite i u seriji "Fargo" koja je nastala po filmu braće Koen. Kakvo je iskustvo raditi u inostranstvu i to na seriji koja je, takođe, vrlo popularna?

To je bila prava lutrija. Svakog dana snimanja sam se pribojavao da ću biti izbačen, da neću imati ulogu sljedećeg dana. Trudio sam se više nego inače i to mi se svidjelo. Volim taj takav trud koji ne nestaje, ne uništava te već te ojačava.

Potoji li razlika u kinematografiji kod nas i tamo?

Sve je to ista kinematografija. To što naši ljudi više vrednuju strane stvari je problem palanke. To je ta neka nehomogenost vladajućih struktura tokom '90. godina i bilo je dosta propuštenih i zapostavljenih individualaca koji sada, takvi kakvi jesu, plaćaju cijenu, a i društvo je plaća.

Koiko je bilo teško uklopiti se u ekipe glumaca u inostranstvu?

Jezik je, normalno, jedna od barijera. Glumci su kao ekipa, ta sa kojom radim, užasno ugodni. Ta ugodnost i profesionalnost je nešto što olakšava rad, tako da uopšte nije bio problem uklopiti se.

Naša opsjednutost prošlošću i smrću je jedinstvena

Sve je popularnija serija "Senke nad Balkanom" u kojoj tumačite lik Mustafe Golubića. Kakva je Vaša saradnja sa Draganom Bjelogrlićem?

Ovo je moja prva saradnja sa Bjelogrlićem. Da budem iskren, on me je ugodno iznenadio. Jako je posvećen, disciplinovan, njegov odnos prema projektu je veoma veoma dobar. On vrlo dobro bira teme kojima će se serija baviti i mislim da je on jedan od najboljih producenata koje mi ovdje imamo. Bez obzira šta društvo kaže.

Koliko smo se promijenili mi, ljudi sa Balkana, u odnosu na vrijeme u kojem je serija smještena?

Mislim, namjerno tjeram sebe da mislim, da smo bolji, da se sve promijenilo na bolje. Sve je protiv mene, pa ne mogu to da objasnim, ali ja sam naivno ubijeđen da jeste bolje. Sa druge strane, moj skroman osvrt je da mi, ljudi sa Balkana, od prošlosti nikako da se udaljimo. Većina obrađivanih tema je vezana za prošlost. Radnja ove serije je samo smještena u prošlosti, a tematika nije ona koja bi se očekivala. Naša opsjednutost prošlošću je jedinstvena, toga nigdje nema. Mi patimo od nekog manjka identiteta pa se toliko okrećemo za prošlošću.

Kako se onda odnositi prema prošlosti?

Ko god da se bavi nečim čime je zadovoljan, nema problema sa prošlošću. Mislim da ljudi bez identiteta i ljudi koji se ne usuđuju da plaču, da tim ljudima fali prošlost. To je kao neki Edipov kompleks, ta nostalgija. Čudan smo mi narod. Čak i smrt, i tu smo našli nešto. Čak i smrt naših bližnjih nam služi da se i dalje dokazujemo. Mi zapravo nemamo hrabrosti da uzmemo svoje živote u svoje ruke i zbog toga nam je sve ovakvo kakvo jeste.

Serija se emituje u svim zemljama regiona, ali ne i u Hrvatskoj. Kako komentarišete to?

Hrvatska se trenutno nalazi u nekoj specifičnoj fazi, u nekom svom sukobljavanju sa prošlošću. Nije meni to pompa što Hrvatska nije kupila seriju. To je jednostavno, moj je dojam, da čeka da vidi šta ta serija jeste prije nego što će je kupiti. Ne znam šta bih drugo rekao, jer ja ne vidim razlog za drugačije. Ova serija nije ni po čemu kontroverzna, kritična, kontrirajuća...

Svaka uloga je za sebe, ne postoji koš. Sve je skroz odvojeno. Ja sam za Mustafu imao neku svoju ideju, zato što o njemu postoje zapisi, kako je hodao, kako i kuda se kretao, kakav je karakter bio... Ja sam prvo to morao provući kroz svoju maštu pa tek onda krenuti tim putem.

( Jelena Kontić )