Umjetnici su najbolji ambasadori

Izložbom u Dvorcu kralja Nikole u sklopu zimske scene Barskog ljetopisa, slikar Aldemar Ibrahimović okončao je na najljepši način godinu u kojoj je bio veoma prisutan na domaćoj likovnoj sceni - prije Bara, izlagao je u Rožajama, Bijelom Polju, Podgorici i Herceg-Novom. U razgovoru za “Vijesti”, započetim konstatacijom da je to faktički više nego lani kad je obilježavao 30 godina stvaralaštva, Ibrahimović je kazao da se često govori o slučajnosti, “ali, gotovo da nema ništa slučajno”.

“Prošlu godinu sam planirao kao godišnjicu od završetka akademije, ali, u 2017. sve su izložbe nastale na poziv. Možda je sazrelo vrijeme da me neko poziva, da eto i u svojoj zemlji prikažem to što radim, o čemu razmišljam, sa čime živim. Definicija savremenog slikarstva i umjetnosti je da je to subjektivni prikaz objektivne stvarnosti, transformacija svega onoga što je okruženje u nešto što je likovni izraz. Konkretno kod mene, to je fragmentacija životnih doživljaja i ambijenta od rođenja do danas. Provocira me destrukcija u arhitekturi na našim prostorima koja je poprimila alarmantne razmjere. U svom koloritu i likovnom izrazu pokušavam da ostavim to o čemu razmišljam u formatima pravougaonika i kvadrata u koloritu koji možda treba i da se mijenja, ali, jednostavno me vuče da tako radim to što radim”, priča Ibrahimović.

Na pitanje “Vijesti” da li su ljudi i gradovi na njegovim slikama imaginarni ili imaju svoje ime, umjetnik je odgovorio da je to svijet koji ga okružuje i koji je “jednostavno doživio”. Zahvaljujući svom poslu, imao je sreću da dosta putuje, posebno “u onim vremenima sukoba kad su bile vize, tako sam punio baterije da istrajavam, da radim i da vjerujem u ono što radim”.

“U tim putovanjima formiraju se slike o gradovima, a tu ima najviše onoga odakle ja dolazim-moje djetinjstvo, ono što sam zapamtio, ulice i sokake Rožaja koji bi, da se slušao čuveni arhitekta one Jugoslavije (Jovan) Krunić bili pod zaštitom Uneska, makar jedna ulica, ali, to je sad prošlost. Na mojim slikama ima i momenata, detalja i boja koje podsjećaju na Mediteran, koji se manifestuju kroz kolorite mediteranske svjetlosti. To je sigurno podsvjesno došlo jer sam dugo boravio u Grčkoj, Turskoj i Hrvatskoj, a mislim da je i Rožaje Mediteran, jer mi smo poluostrvo duboko na jugu Evrope”, istakao je Ibrahimović.

Već duže vrijeme, umjetnik ne odstupa od svoje figuracije, valera i tematike. Na pitanje koliko mu je kao stvaraocu bitan kontinuitet, te da li razmišlja o promjeni diskursa ili još nije rekao sve što želi u ovoj fazi stvaralaštva, Ibrahimović je podsjetio na riječi svog profesora sa sarajevske Akademije Radoslava Tadića da u radu ne treba praviti pauze, “jer, ako ih pravimo, nećemo biti na nivou na kojem je pauza započeta”.

“Čovjek mora da radi u kontinuitetu i u svakom drugom poslu. Što se promjena tiče, slična je situacija i u muzici i književnosti. Imao sam period u kojem sam radio samo urbane pejzaže - krovove, jer su mi figure jednostavno bile suvišne, plašio sam se da ih uključim. No, vremenom je došla i figura koja daje dinamiku i pokret samoj kompoziciji. Vidim da u tim našim urbanim prostorima ima sve manje ljudi, u ulici u kojoj živim moj sin praktično nema sa kime da se igra, nema djece, i drago mi je kad vidim ljude, ako ih urbani prostori nemaju, pa šta će oni”, rekao je Ibrahimović.

U komentaru teze da su umjetnici najbolji ambasadori, jer njihova djela traju vječno, on je ukazao da će rijetko ko osim istoričara znati ko je bio na vlasti u Holandiji u vrijeme kada je stvarao Van Gog.

“Imao sam sreće da posjetim čuveni pariski Jesenji salon na njegovoj stogodišnjici, da obiđem njegove ogromne paviljone u kojima sam očekivao da če biti primaran kvalitet, ali, ipak je to bio kvantitet. Zaključio sam tada, pa neka bude i subjektivno, da je dio sa našim umjetnicima bio jedan od najboljih. To je bilo 2005. i kada sam po povratku to pričao ovdje, svi su govorili da sam subjektivan jer sam iz tog miljea, ali, već naredne godine, a potom i kasnije, Miodrag Šćepanović je uzeo gran pri tog salona. Dakle, na polju umjetnosti, Crna Gora ima kapacitete”, dodao je Ibrahimović, koji u 2018. želi prije svega malo predaha, “da se sve ovo sublimira i možda napravi jedan novi rez”.

Slikarstvo je do sada preživjelo sve

U osvrtu na mjesto slike u 21. vijeku u kojem tehnologija snažno prodire u umjetničku sferu, on je kazao da je slika preživjela i 19. vijek, eru industrijalizacije i pojavu fotografije: tada se mislilo da će slikarstvo da zamre, ali, “onda je čak nastala jedna hiperbola pojavom mnogih pravaca”.

“U zadnjih 100-150 godina, rađali su se studenti, ljudi koji su dokazivali da slikarstvo nije mrtvo. To je neiscrpno vrelo, i svako na svoj način treba da se izražava“, kazao je Ibrahimović.

Slike likovne i mentalne geografije

“Likovna i mentalna geografija Aldemara Ibrahimovića satkana od bezbroj senzitvno-kreativnih poticaja, stvara svojevrsni lični kulturni pejzaž. Njegova slika je svojevrstan rožajski ćilim čistih hromatskih sazvučja, geometrizovanih formi, prelijepih koloritnih tkanja, uravnoteženih odnosa svih gradivnih elemenata. Čovjek je u njoj protagonista radnje i nije isključivo materijalizacija ljudske figure. Nerijetko, arhitektura na Aldemarovim slikama poprima karakterne obrise ljudskog. Umjetnikove arhitektonske konstrukcije produkt su vlastite arhitekture uma, izrastaju iz prirode - čvrsto, stameno, oljuđeno, razuđeno. Krovovi, prozori, ograde, obrisi, siluete ... čuvaju memeriju rožajske kuće, tipične spratne konstrukcije. Zelene, ljubičaste i žute planine kao masivne magalitske gromade lebde u prostoru, impostirajući se prirodnom lakoćom u fizikum slike, u umjetnikov intimni predio”, zapisala je o slikama Ibrahimovića istoričarka umjetnosti dr Anastazija Miranović.

( Radomir Petrić )