„Gubilište je naše boravište"

Sredinom pedesetih godina prošlog vijeka u književnosti južnoslovenskih naroda javlja se grupa pisaca koje danas označavamo kao najznačajnije predstavnike posmoderne u našoj literaturi. Tu se prije svega misli na Danila Kiša, Borislava Pekića i Mirka Kovača. Oni već svojim prvim djelima uspostavljaju nove književne okvire i donose nove poetike na našu književnu scenu.

Pojam postmodernizam se koristi kao opšti naziv za književnost druge polovine XX vijeka. Sama riječ postmodernizam pojavljuje se u odnosu na modernizam, kao nesto što dolazi nakon, odnosno poslije modernizma. Ipak, ne može se reći da oni predstavljaju opoziciju jedan drugome, nijesu negacija jedan drugog već egzistiraju paralelno, te bi se moglo reći da postmodernizam artikuliše osporavanja, a ne poricanja.

Postodernizam nastoji da afirmiše razliku, a ne homogeni identitet. Moramo svakako reći da ovaj pojam razlike iziskuje postmodernu protivrječnost: “razlika“ za razliku od „drugosti“, nema egzaktnu suprotnost na osnovu koje se određuje“ (Linda Hačion). Zato i pri pokušaju definisanja postodernizma imamo osporavanja na samom početku jer „ono što hoću da nazovem postmodernizmom u osnovi je protivrečno, odlučno istorijsko i neizbežno političko“ (Isto).

Kao posebne karakteistike postmoderne književnosti izdvajaju se samorefleksivno pripovjedanje, ironija, parodija, intertekstualnost, fragmentarnost.

„Postmodernizam nudi nove estetke kreacije: pokušavanje da se kombinacijom različitih, već oprobanih postupaka postigne nov učinak i nastojanje da se ponavljanje nekog već poznatog idimoma spoji s načelom isticanja stvaralače ličnosti, tuđi govor iskazuje se ličnim glasom, koji stvara ironijski, a u ekstremnim slučajevima i parodistički odmak. Jedna od glavnih odlika postmodernizma je parodičnost... Književni tekst se sve više shvata kao iskaz o nekom drugom tekstu, kao iskaz posredstvom drugog teksta ili kao iskaz o sistemu kojem, i sam tekst (znači tekst govori sam o sebi). Stoga nauka o književnosti sve češće barata pojmovima „intertekstualnost“ i „metatekstualnost“ (Mareš, Danijela, Mirko Kovač: postmodernizam i proza)

U tom smislu, kao uvodno zapažanje važno je napomenuti postupke dokumentarnosti i citatnosti, kao postmodernističkog manira, jer je upravo taj način oblikovanja književnog teksta karakterističan za Kovača. Njegovo djelo odlikuje unošenje mnoštva podataka i činjenica raznih vrsta koje se integrišu u umjetničko djelo. Ti katkad stvarni, katkad izmišljeni dokumenti i podaci imaju funkciju da čitaoca prevare stvaranjem iluzije „istinitosti“ i vjerodostojnosti pripovjedačevog kazivanja.

Mirko Kovač (Petrovići kod Nikšića, 1938 - Rovinj, 2013), zasigurno je jedna od zanimljivijih književnih pojava na eksjugoslovenskom prostroru. Još svojim prvim romanom Gubilište (1962) skrenuo je pažnju jugoslovenske kritike i javnosti zbog svog beskompromisnog stava, osobenog književnog stila i društvenih pojava koje je opisivao.

Prvi roman Gubilište, kao nesvršeni student Akademije za pozorište i film u Beogradu Mirko Kovač objavio je 1962. godine u Novom Sadu i odmah se našao na udaru zbog kritika tadašnjeg socijalističkog režima. Drugi roman Moja sestra Elida objavljuje 1965, a zatim slijede: roman Životopis MalvineTrfiković i zbirka pripovjedaka Rane Luke Meštrovića (oba 1971), romani Ruganje s dušom (1976) i Vrata od utrobe (1978), eseji Evropska trulež (1986), zbirka pripovjedaka Nebeski zaručnici (1987), eseji Bodež u srcu (1995), zbirka pripovjedaka Na odru (1996), Knjiga pisama 1992-1995 (1998) sa Filipom Davidom, romani Kristalne rešetke (2004) i Grad u zrcalu (2008), eseji Pisanje ili nostalgija (2008) i Elita gora od rulje (2009), zbirka pripovjedaka Ruže za Nives Koen (2010), Izabrana djela (2010), posthumno objavljen roman Vrijeme koje se udaljava (2015). Autor je scenarija za filmove: Lisice (1969), Okupacija u 26 slika (1978) i Pad Italije (1981), Tetoviranje, Uvod u drugi život, Trinaesti jul (koscenarista). Napisao je i drame Lažni car i Danilo - istorijski prikaz u dva čina i petnaest slika.

U eseju Mrtav pesnik koji je ostao u životu, Saša Ilić baveći se upravo uticajem prvog Kovačevog romana Gubilište i društvenih refleksija i atmosfere nastale nakon objavljivanja ovog djela navodi “Pojava Kovačevog kratkog romana Gubilište 1962. godine, izazvala je čitav niz kritičkih napisa u jugoslovenskoj štampi. Postavlja se pitanje, zbog čega je baš ovaj roman izazvao takve reakcije. Ukoliko ste u rukama imali to izdanje iz 1962. mogli ste se i sami uveriti da se na tim stranicama guste, poetske proze teško može rekonstruisati fabula. U poslednjem broju nedeljnika NIN, u decembru 1962. godine pojavio se prvi intervju Mirka Kovača. U tom kratkom razgovoru sa piscem, markiran je fantastičan motiv smrtonosnog sunca koji bi se u Gubilištu mogao okarakterisati kao osnovni motivacioni kompleks. S tim u vezi, Mirko Kovač ovako odgovara na pitanje novinara: „Nikada nisam verovao da je to što sija svetlost. Svetlost mora biti nevidljiva da bi se nadali u nju. U Gubilištu sunce nije provereno.“

Ovakav stav biće i u ostalim književnim djelima, ali i javnim nastupima Kovačev kredo koji će i te kako uticati na njegov životni, a time i stvaralački put. Odnos prema rigidnim autoritetima, u početku partije, a kasnije i nacije, te otpor prema svakom totalitarnom kodu nesumnjivi je dio književnog bića junaka u brojnim Kovačevim djelima.

Baveći se ovim fenomenom odnosa književnost-partija, Sveta Lukić u svojoj knjizi Savremena jugoslovenska literatura (1945-1965) Kovača svrstava u tzv. ”rezervnu” generaciju najmlađih pisaca i govoreći o književnoj sceni sa početka šezdesetih godina prošlog vijeka označava taj period kao vrijeme koje je došlo nakon oslobađanja od direktne cenzure, odnosno period u kome je došlo do dedogmatizacije jugoslovenske literature. Sve to omogućilo je piscima poput Kovača, Pekića i Kiša da sjajnim djelima iskažu svoj književni potencijal i ostave za sobom grandiozna djela južnoslovenskih književnosti, no ne treba smatrati da posljedica na piščev život nije bilo. Naprotiv. To uostalom i primjećuje Vujadin Jokić koji navodi da je Kovač “dao mnogo nijansi ljudske truleži, ali i one koja je data u njegovom specifičnom življenju, imajući u vidu geografske, socijalne i druge važnosti piščevog podneblja. Iskazano je to na najmaštovitiji, ali u isto vrijeme na najuvjerljiviji i najrealniji način. Doživljaj u tom svijetu zaista je dubok, toliko dubok da čovjeka ostavlja ošamućenog pred onim što ga očekuje. U ovom smislu se Gubilište može shvatiti i kao sudbina pisca. I ne samo to. Gubilište je naše opšte boravište” (Jokić, Vujadin, Gubilište kao svijet u cjelini, predgovor romanu Mirka Kovača Gubilište).

I ostala Kovačeva djela, istina na različite načine, što sižejno, što narativno, slijede pomenuti trag. Bogat repertoar njegovih djela svjedoči o blistavom, bogatom stilu i jeziku iz kog izvire punoća hercegovačke leksike, fraza i idioma, majstorski utkanih u likove i radnje koje se kreću od zavičajnih do velegradskih. Dobar dio likova, a to kao da je nit koja Kovačeve junake prati iz djela u djelo, čak i one sa autobiografskim momentima, prati tragična sudbina koju nikako ne uspijevaju da savladaju i protiv koje se konstantno bore. Kao i kod drugih velikana naše postmoderne književnosti iz Kovačeve rečenice, osim prirodnog talenta i punoće kolokvijalnog jezika, osjeća se i duh Borhesove aleksandrijske biblioteke, erudicije, tog sveznajućeg i nepresušnog izvora ideja i postupaka koji Kovač nevidljivo tka kroz svoja djela.

“Slijedeći najkvalitetnije literarne obrasce u okvirima svjetske i domaće književnsti, djelo ovog književnika okrenuto je putovanju kroz sjećanje, označeno modernim narativnim tehnikama. Ispripovijedano čistim jezičkim idiomom plemenitog i izgrađenog izraza, djelo Mirka Kovača nosi originalan pečat autorske prepoznatljivosti i umjetničke ljepote. U Kovačevim romanima autor i recipijent nalaze se u stvaralačkom sukobu, koji podrazumijeva priroda spisateljskog poziva. Kovač pripada piscima koji se mogu nazvati bodlerovskim prirodama jer posjeduju razvijenu svijest o vlastitim kreativnim traganjima. Okviri literarnih uticaja na njegovo djelo kreću se u širokom luku od Biblije do latinsko-američkih i savremenih evropskih književnika. Zato i kritičar i čitalac moraju biti oprezni pri susretu sa ostvarenjima ovog literate jer je u njima mnogo privida i svjesno postavljenih zamki, koje izlaze iz piščevog bogatog umjetničkog repertoara. Prožete sa puno humora, ironije i lucidnih zaključaka, ova ostvarenja ujedno predstavljaju i esencijalni izbor piščevih razmišljanja o književnosti”, navodi Sofija Kalezić-Đuričković.

Kao što u Gubilištu kao temelj svog književnog tkiva uzima Bibliju kako bi na predanju o Golgoti napravio priču koja je ništa drugo do ironična i pesimistička refleksija kojom se pokušava redefinisati odnos prema uviježenom mitu, biblijskoj stvarnosti kako bi se pokazao iskvareni odnos prema etici čovjeka dvadesetog stoljeća, tako i u Ranama Luke Meštrovića Kovač koristi kontoverze kao postupak šokiranja čitaoca. Kritika socijalističkog sistema lascivnom leksikom, oneobičavanje tradicionalnog književnog postupka, odustajanje od ustaljenih formi, samo je jedna od osobenosti kojima je postmoderinstičkim pristupom Kovač književno uobličavao svoje društvene svjetonazore.

Tatjana Đurišić Bečanović objašnjava kako „u novelistički izlomljenom sižeu, u kome se prepliću sudbine različitih likova oštećenih istim državnim mehanizmom, u istom trebinjskom hronotopu, ogoljuje nasilje režima koji sprovodi teror nad pojedincima preko svojih obavještajnih službi, posebno Udbe, organa čiji glasovni sklop postaje predmet autorovog poigravanja u potrazi za metaforom dovoljno snažnom da u sebi sažme sve represivne i nasilne radnje komunističkih vlasti. Gnjila, tmurna i nekrofilična slika socrealističke stvarnosti koju je autor izgradio u ovom ciklusu novela svakako spada među umjetnički najupečatljivije negativne projekcije socijalističke kulture u jugoslovenskim književnostima, što je i dovelo do oduzimanja prethodno osvojene književne nagrade “Milovan Glišić’’ (Đurišić Bečanović, Tatjana o djelu Mirka Kovača).

Vrata od utrobe su roman u kojem Kovač opisuje sukob društvenih klasa, ali i etniciteta. Može se reći da je ovo djelo preteča Kovačeve biografske proze, iako ne treba smetnuti s uma da je on majstor kombinovanja biografske dokumentaristike u funkciji literarnog ostvarenja, te se i ova njegova djela ne smiju posmatrati kao linearno-memoarsko štivo kakvim obluje naša književna scena. Ipak, kasniji životni put Kovača umnogome će odrediti sfere interesovanja njegovog javnog angažmana koji će svoje mjesto naći u Kovačevoj esejistici, ali i posthumno objavljenom romanu Vrijeme koje se udaljava.

Kritičari dobro primjećuju da je pripovjedačka strategija ono što ovaj roman čini najboljim romanom o Istočnoj Hercegovini.

„Kovač virtuozno kombinira dva međusobno suprotstavljena metoda: klasično, barokno pripovijedanje, s tehnikom rezova i uobličavanja ispripovijedanih cjelina u zasebno podnaslovljene kvazidokumentarne i tematske okvire. Time ne samo da ne otežava posao čitatelju - čemu je Kovač, čini mi se, bio i jedinom nevičan: naime, ni kada se ozbiljno trudio, nije bio u stanju svoj tekst učiniti neprohodnim, neprivlačnim, u se zatvorenim, hermetičnim - nego mu, štoviše, pruža iluziju kako svijet što ga pisac opisuje istovremeno gleda s više različitih, međusobno sučeljenih i zrcalećih strana. Vrata od utrobe su, formalno gledajući, roman-kaleidoskop”, ističe Miljenko Jegović.

Ovakav pristup, što temataski, što pripovijedni, Kovač će zadržati sve do svog posljednjeg nedovršenog romana koji je i predmet ovog rada.

Tako u Kristalnim rešetkama Kovač se bavi totalitarnim sistemom jedne države na zalasku i nastajanju jednog novog nacionalističkog, takođe totalitarnog sistema koji je od prethodnog uzeo samo ono najgore. Opisi diktature u SFRJ i života pod Titom objašnjavaju mnogo toga što je devedesete na eks YU prostorima učinilo tragičnim periodom zajedničke istorije naroda nekad jedne države. Kroz priču o umjetniku i gradu pisac sublimira sve ono sto nam se dešavalo i što će nam se desiti ujedno pripremajući nas za, prvo Grad u zrcalu, ali dominantno za još jedno remek djelo Vrijeme koje se udaljava koje je već tada bilo u nastajanju. To će biti prikaz ne samo piščevih sjećanja, ona će poslužiti samo kao građa da se ispriča priča o jednom vremenu, gradu i ljudima u njemu, već dominantno kao književno svjedočenje jedne krvave epohe.

„Vrijeme koje se udaljava roman je koji se nadovezuje na sva Kovačeva prethodna djela, ona su sva sadržana u njemu i on se dotiče svih njih, od Gubilišta do Grada u zrcalu. Vrijeme koje se udaljava, a koje je oživljeno u ovom romanu, blisko je svakom čitatelju zahvaljujući Kovaču, njegovoj imaginaciji, stvaralačkoj snazi i uvidu u stvarnost kakvu imaju samo najveći umjetnici“, napisao je Seid Serdarević, urednik prvog izdanja posljednjeg Kovačevog romana.

U svom romanu-memoarima, kako ih je sam nazvao Kovač je sačuvao književno sjećanje i izgradio umjetničku viziju jedne prezanimljive, ali prije svega tragične epohe. Kroz prikaz likova svojih prijatelja, poznanika, javnih i važnih ličnosti stvorio je artefakatsku „istoriju“ kojoj ne da se samo više vjeruje, nego se i bogatije i iskrenije doživljava. Kao iskonski pisac Kovač istražuje i traga za svojim poetskim habitusom kombinujući razne pripovjedačke forme, ali što je važnije - to radi ne štedeći u svom književnom seciranju ni sebe ni druge.

Svetislav Basara kaže da je samo veliki pisac - a Mirko Kovač to jeste bio - u stanju da nastupi u ulozi prvosveštenika (svih vjeroispovesti) koji pod sjenkom vješala, uglavnom uzalud, pokušava da utješi nepokajane osuđenike i da ga, pritom, često upravo oni koje tješi pljuju i nagrđuju. On kaže da kome je, uostalom, do utjehe kad nema utjehe i ko tek ne bi popljuvao onog ko bjelodano pokazuje da na ovom svijetu utjehe ne može biti.

(Nastavak u narednom broju)

( Nikola Marković )