U slavu bogova geometrije

U Gornjoj župi, na sjeverozapadnom kraju Grbaljskog polja, nalazi se kružni tok - vrlo znakovito mjesto na Jadranskoj magistrali - sa kojega se odvajaju putni pravci ka Budvi, Kotoru, Tivtu i Luštici. Krenućemo na zapad, ka Luštici.

Nakon nekih kilometar i po, ulazimo u zonu Solioskog polja - Posebnog rezervata prirode “Tivatska Solila”. Još dva kilometra vožnje južnim obodom Solila - ka Radovićima, odnosno Krašićima - i otvara se pogled na more - na jugoistočni dio Tivatskog zaliva - na Uvalu Krtoli. Miholjska prevlaka (Ostrvo cvijeća) i ostrvo Sveti Marko su prekoputa, na sjevernoj strani uvale - a mi nastavljamo južnom stranom - i nakon par minuta počinju kuće - već smo u Đuraševićima...

Jedan od prostornih fenomena koji su karakteristični za tzv. tranziciju - postkomunističku ideološku zamku u koju je, kako kaže Boris Buden, Zapad uhvatio ona socijalistička društva koja su pristala da krenu kroz tuđu prošlost ne bi dospjela do vlastite budućnosti - jeste suburbano (prigradsko) naselje uz cestu - saobraćajnicu - koja je, u isto vrijeme, i preduslov i infrastrukturni minimum i konstitutivni generator razvoja naselja. Naselja toga tipa se razvijaju linearno - u uskom pojasu uz saobraćajnicu - u većoj ili manjoj mjeri spontano, odnosno stihijski.

U Đuraševićima, pored ceste, imamo još jedan generator razvoja - činjenicu da se naselje, prateći cestu, razvija na samoj obali mora - uz opasku da u vrijeme projektovanja ceste očigledno nije bila predviđena pojava naselja uz cestu - što je jedan od specifikuma Đuraševića, odnosno cijelog poteza uz južnu obalu Uvale Krtoli.

Dakle, ako se još nijeste uključili na Google Maps, predlažem da se uključite... Đuraševići (dio uz obalu) su, dakle, tipično tranziciono naselje uz saobraćajnicu - s tim da ovdje imamo dvije zone - imamo uski pojas između ceste i obale, sjeverno od ceste - a imamo i zonu južno od ceste - blagu sjevernu padinu brda obraslog gustom makijom.

Što se tiče kuća... Recimo da su kuće uglavnom posljedica činjenice da je tzv. individualna gradnja u CG najčešće doslovno individualna. Neke kuće su manje, a neke su pak veće - neke su prizemne, a neke nisu - neke imaju manje od 1.000 m2, a neke preko 1.000 m2 itd. Sve ostalo je plod neuhvatljive sinergije ideja vlasnika i iskustava majstora - u funkciji visine ulaganja u gradnju kuće, naravno.

Dvojka - Sonja Radović Jelovac, Tourist Villas “THE TWO”, Đuraševići, Montenegro - mi se otvorila tek kad sam je vidio na Google Maps - nakon kilometar laganog hoda kroz Đuraševiće. Kad sam se primakao, osjetih neku slabost na trenutak, pod silinom julskog sunca... To je definitivno bila varijanta na koju sam mogao da pristanem - i to iz mjesta - ne toliko zbog sirovosti livenog betona, koliko zbog njegove skoro-pa papirnate lakoće. Taj beton je bio i sirov i lak. I sve u slavu bogova bazične geometrije. A imao je i težinu. I sve u isti mah. Imao je dignitet - lijepo zaokruženi dignitet.

Ustadoh naglo. Bacih (nebesko plavi) flomaster - koji sam bog zna zašto i bog zna od kad držao u lijevoj ruci - i rekoh: Peco fon Elrihshauzen (Mauricio Pezo & Sofía von Ellrichshausen)! Caramba, carambita! Pa vi ovo morate da vidite! Da je Dvojka, primjera radi (ne bilo primijenjeno), ostala u verziji sa Google Maps - jul 2016. godine - da nije spakovana - kao bombonica - opet bi to bila dobra kuća - i meni bi bila jednako draga (možda čak i za nijansu draža). Zašto? Pa zbog besprijekornog koncepta - u funkciji konteksta - što se iznimno rijetko sreće na ovim našim prostorima.

Ovdje je, dakle, riječ o paradigmatskoj kontekstualizaciji kao (mogućem) sekundarnom konstitutivnom generatoru razvoja naselja uz cestu... OK, prethodno sam listao fotke na miesarch.com - autora Relje Ivanića - sve do trenutka kada mi se jedna učinila posebno zanimljivom... Vidio sam te kubuse, vidio sam masu - dobri su to kubusi, dobra je to masa, uz dva vragolasta look back miga u vidu te dvije terase - i sve to znalački van simetrije (blago van ravnoteže, blago van balansa, vrlo blago)...

Imamo cestu, pa trotoar, pa ogradu - liniju (straftu) od nekih 1.2 m pošteno zidanog kamenog zida, fin rad, fina fuga, pa onda imamo nekih 0.80 m ograde od metala, solidan rad, osjećaju se te željezne plosne, osjeća se težina metala koji bukvalno lebdi iznada teškog kamena... Imamo, dakle, linearnost, gotovo delineaciju - jer sve to djeluje pomalo nestvarno, kao nacrtano - a imamo i dva vrlo autoritativna kubusa (dva brata rođena), dva bijela, elegantno izdužena kvadra u visini prve etaže iznad prizemlja - s tim da je gornja etaža, u oba slučaja, vrlo suptilno izvučena iz ravni donje, tako da imamo i tu liniju sijenke - nematerijalnu liniju - uz opasku da su oba kubusa punktirana na krajevima uskim i dugačkim... ne bismo mogli reći prozorima... nazovimo to škrgama (morskog psa).

Očigledno je da se baš između kubusa dešava zajednička priča - na spoju - ali se baš na tom mjestu - i to sa unutrašnje strane - potrefio armiranobetonski stub koji nosi električne kablove. Da nema toga stuba, cijela priča bi djelovala presavršeno. Stub se našao baš na mjestu na kojem je trebalo da se nađe. OK, zašto koristim termin kubusi - kad se priča koju sagledavamo sa ulice, dakle sa južne strane, dešava skoro pa u ravni. Pa zato što je iznad desne (istočne) terase - i elegantne modernističke metalne ograde - data nadstrešnica - što će reći da je stakleni zid povučen ka unutra - ka trećoj dimenziji...

Opet je počelo da mi igra pred očima...

Ne sjećam se kada sam posljednji put osjetio potrebu da opisujem nešto što je na fotografiji više nego očigledno - uz uslov da su vam oči otvorene (u korbizijanskom smislu). Biće da želim da vas pozovem da Dvojku polako isčitavate, da sami otkrivate elemente te naizgled jednostavne, ali vrlo sofisticirane i estetski vrlo potentne kompozicije - da je milujete, što bi rekao Crnjanski, “blago, rukom”.

Dakle, mnogo mi je rekla ta fotka - i poželjeh da sve to ovjerim na Google Maps - i to sa svih strana, kao što je ona... kako joj bješe ime... ovjeravala Pulevića Radovana. I onda mi je puklo, naravno.

Pomenuh li koncept...

OK, nastavak u sljedećem broju (ne šalim se, nastavak je već spakovan)...

( Borislav Vukićević )