Zvjerstvo nacije

Razmišljao sam ovih dana o životinjama i naciji. Analno fiksiran čovjek prvo bi pomislio na malog kotrljana koji pronađe balegu i kotrlja je do unedogled praveći apsolut apstraktnog - kuglu vanago. Toliko glačan, premetan, toliko puta oivičen i nanovo oblikovan, pojam nacije preživljava stoljeća i postaje jači, zbijen kao organska lopta za zimnicu.

Čitam o divljim kravama i zebrama koje ujedaju muanato i bez najave, pa nekako sam sebi namećem sjećanje - to ponekad radim - jesam li ikad vidio čovjeka da jaše zebru?

Jesam li upoznao čovjeka bez nacije?

Od svih velikih biljojeda zebra izgleda najbolja za jelo, kao neka torta puna mesa, ali nedostupna pitomosti krda. Nacija je tu da krdu podvede ljude, ne nužno i da ih učini pitomim.

Mislim na ptice sa grbova, dvoglave defekte prirode, ali i crnog orla na kući Palestinske ambasade na cesti prema Zagoriču. Kakva vrhunska nacija! Njen motor je u osporavanju, ona je kao gepard, fascinacija asirskih kraljeva, doduše uzaludna. Geparda možeš ukrotiti, ali ga ne možeš pripitomiti, jer neće da vodi ljubav u kavezu.

Čitam o precima domaće krave na grbovima Moldavije i Rumunije - potentno divlje govedo čije je kopito razoralo ravnice Transilvanije, kako bi sjeme naroda pilo mlijeko blagotelećeg mu nasljednika.

Razmišljam o naciji kao animalnom, jer čovjeka stavlja u stado, natura mu ular, zabran kretanja, ali i omogućava simboličku snagu da udruženo djela. Šargarepa nacije liči na san magarca, te potcijenjene vrste koja je na svojim leđima unijela boga u novi svijet, da joj se niko ne zahvali.

Nacija magaradi, to je moj san. Sa tugom gledam konjske ornamente na zidovima parlamenata i vladinih domova, ispred kraljevskih palata zidanih u krvi.

Mislim o naciji kao o prirodnom životinjskom fenomenu koji mora da opstane iz nepoznatog razloga. Svaki pokušaj ukidanja nacionalnog biva poražen na tržištu ideja. Možda da bi tržište kapitala ostalo skriveno kao neman iznad nacija.

Kao pas, koji je nekad bio vuk, ali sad uskovitlan juri svoj rep - što znači da ima poremećaj ponašanja uzrokovan gazdinim nemarom - čovjek koji pokušava da se otrgne naciji osuđen je na vrtlog i maniju gonjenja. A rep je nastavak kičme, i ono biće koje ga uhvati promijeniće svoju anatomsku poziciju, vinuti se u drugu dimenziju. Tako su mislili najbolji među nama, utopijski komunisti i gerila.

Ali, nije lako ukrotiti surog međeda, uvjerili su se u to narodi istoka, inače bi na trpezama imali 500 kg žive vage delikatesa i farme međedine koje bi odhranile rasu nadljudi. Ovako, poneko pleme draškalo bi meče lažnim ljubavnim pȉtanjem i klanjalo mu se godinicu, pa bi ga onda ritualno pojelo. Ludost bi bila pustiti ga da poraste.

Prosvećenost obično dođe prekasno, meče je već postalo zvijer, nadnacionalne ideje rijetke su kao pljeskavice od međeđe šape, koje su, inače, nekad služene u jednom budvanskom nacionalnom restoranu.

Mislim o nacijama i životinjama, jednako fasciniran i jednim i drugim. Bio bih lažov pa da ne priznam u sebi i životinju i naciju, govorio bih s visine koje nisam dostojan i ostao bih prezren. Posebno mjesto u svijetu je za martire i definitivno ih nećete naći u novinama. Ali, mogu da kažem da se makar otimam pojmu nacije, premećem ga, nisam pasivan, pokušavam da iz njega izađem okupan, a ne krvav, ili u onoj odvratnoj kobiljoj porođajnog košuljici što je bilderi piju za snagu.

Jednom su Kosovari dobili državu i htjeli da im zastava bude varijacija albanske. Došla ambasadorka Amerike, zemlje Bena Franklina koji se divio ćurki i kleo orla sa grba kao lopova i svaštočinu; došla, ergo, ambasadorka SAD i navodno rekla gospodi Shqipëtarët, što će reći orlovima: No more fucking birds!

I moraše da se povuku u fotošop i odrade onaj mim od zastave. Jer među nacijama vlada lanac ishrane, kao kod životinja. Jer nema nacionalne grupe ni rasprave bez životinjskog plana opstanka.

Ta odvratna, učinkovita veza između faune i političke imaginacije govori mnogo. Razmišljam o nacijama i pitam se kako bi bilo da smo kao rasa odlučili da se poredimo sa biljkama.

U tom slučaju, koji možda i nije daleko od stvarnosti, nacionalno bih se izjašnjavao kao pluta.

( Brano Mandić )