Gladni smo

Nije posrijedi činjenica da je u Crnu Goru stigao nobelovac, već da je stigao Orhan Pamuk. Po očima onih koji su došli da ga vide i čuju, uočavamo da ga čitaju. Ne može da se isfolira oduševljenost te vrste.

Ipak pisci nisu toliko inspirativni da bi se ljudi samo fotografisali sa njima. Nisu ti porivi na snazi u ovom slučaju. Ima takvih pisaca, ali Pamuk nije od tih. On stvarno piše priče, njega fotografije kao takve ne interesuju. Zato su došli ljudi koji ga vole, njega i njegove priče i rečenice, i koji su bili srećni što ga vide i čuju.

Prezasićeni gostovanjem jednih te istih pisaca, reciklažom podobnih govornika koji sebe stavljaju na branik otadžbine i dosadnih pratećih moderatora, Crna Gora postala je kulturna žabokrečina. Desi se presedan poput dolaska Ljose, pa onda Pamuka, ili eto, ako neko zaluta pa da izjavu „s nogu“. Ostalo, skoro da se ništa i ne dešava. Ljudi su letargični, bez energije, nema scene, nema ni vreve, sve se proglašava revolucionarnim, neviđenim, velikim za Crnu Goru, šta god ko napisao i uradio. Zato jer je vrlo lako napraviti buru u čaši vode i svako ima svojih pet minuta slave, ne zato jer je zaslužio medijsku pažnju, već zato jer je previše neozbiljnih medija, a malo ozbiljnih ljudi koji imaju što da kažu.

Prava slika naše kulturne scene jeste dolazak Žerara Depardjea i naše blamiranje i pokušaj da zasjenimo glumce koje briga za nas, kao i jurnjava kolima po našim anti-bezbjednim putevima za Anđelinom Džoli i Bredom Pitom. To je bila velika sramota, ali prava naša slika, i prilika.

Zato je za jednu umrtvljenu scenu koja megalomanski misli da je ogromna važno kad dođe zaista velik pisac jer obično pokaže svu svoju jednostavnost koja prelazi u gospodstvo. Malo nas je posramio Pamuk svojim ponašanjem. Takav je i Orhan Pamuk, odmjeren, precizan, predusretljiv, što se moglo i pretpostaviti iz njegovih redova koje ispisuje. On, za razliku od onih koji glume da su apolitični i iznad te svakodnevne malograđanske kaljuge ipak komentariše sve, daje sebi slobodu i ukazuje na probleme društva, cijelog svijeta.

I zato je veliki pisac, zato što koristi priliku i ulogu koja mu je data od strane čitalaca koji ga razumiju. On je primjer umjerene angažovanosti, dosljednosti i empatije. Sa naše distance, uvijek bodrimo oslobodioce, revolucionare, kritičare i polemičare, sve dok to nije neko sa naših prostora, e onda je taj neko kontraš, zadrt, destruktivan i depresivan.

Poenta je da je mnogo ljudi kao veliku vrijednost odnijelo kući knjigu sa potpisom Orhana Pamuka. Ljudi su gladni dobrih romana i razmjene energije. Taj potez hemijskom njima mnogo znači, i više je kulture stalo u to malo mastila na papiru nego sve što su silni ministri kulture koji su se izređali na ovoj našoj napaćenoj kulturi postigli u posljednjih petnaestak godina.

Sad zamislite društvo u kom se dešava da cirkuliše godišnje nekoliko nobelovaca, dobitnika Pulicera ili pisaca koji su dobili Gonkurovu nagradu. Koliko se tu razmijeni energije i optimizma. Zato je važna kultura, ta riječ koju smo mi toliko izrabili i podigli na porešan nivo, jer kad se u Crnoj Gori pomene kultura, svi i dalje pomisle prvo na Đaginu maramu ispod košuljice ili na Radmilinu torbu.

( Đuro Radosavović )