Vakcinacija nema alternativu

Male boginje - jedno od najzaraznijih virusnih oboljenja. Ovo oboljenje je i do 10 puta zaraznije od gripa i veoma brzo i lako pronalazi osobe koje su osjetljive i nijesu imune. Prije nego što je otkrivena vakcina (1963.) protiv malih boginja i započeto njeno administriranje širom planete, od malih boginja je svake godine u svijetu obolijevalo čak 30 miliona ljudi, a umiralo preko 2 miliona njih.

Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), samo u periodu od 2000. do 2016, upravo zahvaljujući upotrebi bezbjedne i efikasne MMR vakcine, sačuvano je 20,4 miliona ljudskih života. Nažalost, do današnjeg dana, male boginje nijesu iskorijenjene, pa i dalje predstavljaju jedan od vodećih uzroka umiranja u dječijoj populaciji na globalnom nivou. Prema SZO procjenama, samo u toku 2016. od malih boginja život je izgubilo 89.780 osoba i to dominantno djece životne dobi do 5 godina.

Prema epidemiološkim podacima SZO, i dalje se registruju epidemije malih boginja u zemljama regiona Evrope. Rizik održavanja i tzv. ”prelivanja” ove bolesti postoji u svim područjima gdje je obuhvat vakcinacijom nizak. Od novembra 2016. zaključno sa oktobrom 2017. registrovano je ukupno 17.584 oboljelih. Najveći broj slučajeva obolijevanja od malih boginja u ovom periodu registrovan je u Rumuniji (5.607), Italiji (4.975), Ukrajini (2.434) i Njemačkoj (945). U toku 2017. smrtno je stradalo 26 osoba. Ovaj efekat prelivanja obolijevanja bio je ocekivan imajući u vidu suboptimalni obuhvat vakcinacijom. Podaci pokazuju da u periodu od godine dana (novembar 2016 - novembar 2017.) 87% oboljelih nije primilo MMR vakcinu. Primijećen je trend da u Evropi od malih boginja sve više obolijevaju osobe starije životne dobi. U toku 2017. u 45% slučajeva obolijevanja radilo se o osobama starijim od 15 godina. Treba istaći da je intenzitet i dinamika prenošenja infekcije u značajnoj mjeri uslovljena i intenzitetom putničkog saobraćaja i frekventnosti kontakata.

Za male boginje ne postoji lijek. Najsmrtonosnije su za djecu uzrasta do 5 godina, a naročito ako su neuhranjena, sa manjkom vitamina A ili sa kompromitovanim imunitetom (HIV/AIDS). Praksa i podaci ukazuju da ovo oboljenje prate komplikacie tipa upale pluća, gubitka vida, zapaljenja mozga, teških oblika dijareje, infekcije uha. Dešavanja širom Evrope predstavljaju i važno podsjećanje na činjenicu da da od 1.000 zaraženih osoba jedna neće prezivjeti. Ovo su razlozi zbog kojih SZO preporučuje da se djeca vakcinišu. Treba podsjetiti - vakcinacija je jedna od najuspješnijih i troškovno najisplativijih medicinskih intrevencija u istoriji čovječanstva. Raspoloživi epidemiološki podaci i rezultati naučnih studija, najčvršći su dokaz da roditelje treba da brinu male boginje, a ne vakcinacija, kao efikasan i bezbjedan način zaštite njihovog djeteta i “bedem” kolektivne zaštite.

Prije izdavanja licence, vakcine su predmet detaljnih ispitivanja i testiranja kako bi se osigurala njihova bezbjednost i efikasnost. Vakcine se kontrolišu prije upotrebe i pomno prate se neželjena dejstva na nacionalnom i globalnom nivou.

Po prirodi stvari, prve vakcine administriraju se u na početku života u najranijem djetinjstvu. To je period kada se nerijetko razvijaju i druga oboljenja poput autizma. Međutim, činjenica da se ovakva oboljenja javljaju u vremenskom intervalu kada je primljena vakcina ili nedugo nakon toga, u naučnom smislu ne znači da postoji uzročna povezanost između vakcine i oboljenja. Osim toga, ne treba zanemariti činjenicu da se ozbijne komplikacije poput zapaljenja mozga i anafilaktičkog šoka dešavaju veoma rijetko i to 1 slučaj u 100.000 - 1.000.000 vakcinisanih. Studije koje su sprovedene i na uzorku od preko pola miliona ispitanika potvrdile su da je vakcinacija protiv virusa malih boginja bezbjedna i da ne uzrokuje autizam. Studije u kojima su upoređivane grupe vakcinisane djece sa nevakcinisanom djecom nedvosmisleno upućuju da među njima ne postoji razlika u pogledu stope obolijevanja od autizma.

U naučnom radu Exley sa Keele Univerziteta, Velika Britanija, objašnjava da je sa svojim stručnim timom izmjerio povećane vrijednosti aluminijuma u moždanom tkivu manjeg broja ispitanika oboljelih od autizma. Exley tvrdi da se povećane vrijednosti aluminijuma u moždanom tkivu registruju kod svih oboljelih od autizma, kao i da vakcine koje sadrže aluminijum predstavljaju uzrok povećanih vrijedosti aluminijuma i da su uzrok autizma.

Naučni dokazi o bezbjednosti vakcina su predmet kontinuiranog preispitivanja naučne zajednice i SZO Globalnog savjetodavnog tijela o bezbjednosti vakcina. Nakon pažljivog preispitivanja dokaza o sadržaju aluminijuma u vakcinama, koje je sprovedeno 2012, uključujući i procjenu rizika koju je sprovela Agencija za hranu i lijekove SAD, SZO Globalni savjetodavni komitet o bezbjednosti vakcina donio je zaključak da ne postoje naučni dokazi o povezanosti između aluminijuma i neurološko razvojnih poremećaja poput autizma.

Ovo su jedine naučne istine kojima roditelji treba da se upravljaju prilikom donošenja najbolje odluke za zdrav početak svog djeteta. Istovremeno, ova istina utemeljena na naučnim dokazima je i važno upozorenje: roditelj koji nije vakcinisao svoje dijete, odabrao je bolest za njega.

Zemlje članice SZO u regionu Evrope suočene su sa kompleksnim i različitim barijerama, socijalnim, kulturološkim i drugim bihejvioralnim determinantama, kada je riječ o sprovođenju programa imunizacije. U cilju pružanja adekvatnog odgovora na prepoznate izazove u sprovođenju programa imunizacije i usvojenog Evropskog akcionog plana vakcinacije, zemlje u regionu Evrope posežu za razlicitim normativnim rješenjima, uključujući i obaveznost imunizacije, kao pretpostavke upisa djece u predškolske i/ili školske ustanove, kako bi se obezbijedio adekvatan obuhvat imunizacijom i osigurao tzv. “kolektivni imunitet“. Prvi put ovakvi zahtjevi o obaveznosti vakcinacije zakonom su propisani u nekoliko evropskih zemalja: u Italiji 1806, u Francuskoj 1810, u Svedskoj 1816. godine. Praksa propisivanja obaveznih imunizacija, kao uslova za upis kako u privatne tako i javne škole, poznata je i nacionalnim jurisdikcijama SAD. Ovakva rješenja nalaze svoje opravdanje u činjenici da je ovo način generisanja ili očuvanja „kolektivnog imuniteta“. Po prirodi stvari, obezbjeđivanjem i održavanjem kolektivnog imuniteta štite se ne samo vakcinisane osobe već i osobe sa slabim ili kompromitovanim imunim sistemom kao što su stari, bebe ili HIV inficirane osobe. Treba imati na umu da, osim što sprečava obolijevanje i smanjuje ljudsku patnju, „kolektivni imunitet“ doprinosi i značajnim uštedama za nacionalni budžet.

Život u savremenom društvu pretpostavlja i društveni konsenzus da pravu korespondira obaveza i da građanska prava nijesu apsolutna. Ovo jednako važi i za imunizaciju, koja nam nameće pitanje - gdje se završavaju individualna prava i slobode, a gdje počinje zaštita javnog zdravlja?

SZO preporučuje da je potrebno provjeriti vakcinalni status djeteta prilikom upisa u školu. U slučaju da nedostaje potvrda o primljene 2 doze vakcine, dijete treba vakcinisati. Na zemljama je ekskluzivno pravo odlučivanja o putu i načinu ostvarivanja preporučenog nivoa obuhvata vakcinama - 95%.

Preporuka SZO jeste da promocija i uspješno sprovođenje programa imunizacije iziskuje punu političku posvećenost ukupnog sistema i podrsku svih sektora. Imunizacija, kao pravno, etičko i socijano pitanje nije stvar samo medicinske struke i zdravstvenih radnika. Uvazavajući socijalne i kulutrološke specifičnosti, potrebno je kontinuirano raditi na podizanju nivoa svjesnosti i informisanosti građana i zdravstvenih radnika o nesumnjivim benefitima i prednostima vakcinacije. Raditi na dosljednom sprovođenju javno-zdravstvene politike koja će uspostaviti ravnotežu između prava pojedinca i potreba zajednice, kako bi se generisao potreban nivo podrške za vakcinaciju - kao mjeru koja u savremenom društvu nema alternativu.

Autorka je šefica SZO Kancelarije u Crnoj Gori

( Mina Brajović )