Pisac je danas sličniji ostalim zabavljačima

Estonski pisac Melis Fridental u romanu “Pčele” opisuje avanture Laurencijusa Hilasa, studenta koji zajedno sa svojim papagajem Klodijom pristiže u Estoniju svega nekoliko godina prije kraja 17. vijeka. Iako Tartu ima reputaciju grada muza i značajnog sedamnaestovjekovnog univerzitetskog centra, entuzijastični i osjetljivi Laurencijus počinje da osjeća da se crna žuč u njemu nagomilava i polako sliježe u bolest zbog koje nije u stanju da razlikuje stvarnog od nestvarnog. U potrazi za lijekom, raslabljen, vidi djevojku koja ima „oči kao zlato, kao tamni med, čije je disanje poput zujanja“. Nakon ovoga, Laurencijus počinje da otkriva da se oko njega događaju čudne stvari… Zavodljivost Fridentalove proze, natopljene melanholijom i vlagom, počiva na saglasju gotovo naturalističkih scena kulturne i istorije privatnog života iz doba prosvetiteljstva i začudne, atmosfere s one strane stvarnosti. Fridentalov roman “Pčele” traži odgovor na jedno od najčešće postavljanih pitanja u istoriji čovječanstva: gdje su granice naše percepcije stvarnosti? Roman “Pčele” objavila je hrvatska kuća Fraktura u prevodu Snježane Husić.

Estonski pisac Melis Fridental (1973) napisao je doktorsku tezu o viđenjima i vizijama u filozofsko-teološkom traktatu iz 13. vijeka. Fridental je radio kao predavač na Bogoslovskom fakultetu i na Katedri za istoriju, a trenutno je zaposlen kao viši istraživač u Univerzitetskoj biblioteci u Tartuu. Fridental je stekao reputaciju izuzetnog i važnog pisca spekulativne fikcije. Za roman “Pčele” dobio je nagradu Eesti Kirjanik 2012, i Nagradu Evropske unije za književnost 2013. godine. Njegov prvi roman, “Zlatno doba”, bio je u najužem izboru za najugledniju estonsku književnu nagradu.

Šta vas je podstaklo na pisanje romana „Pčele“?

- Kao i kod pisanja uopšteno, najveće je pitanje kako spojiti svijet knjige i ljude unutar djela zajedno, uvjerljivo i razumljivo. S jedne strane, rano moderno doba je period koji dobro poznajem zbog svog akademskog rada, ali s druge strane i dalje je otvoreno pitanje „kakav je osjećaj” živjeti u tom svijetu. U određenom smislu, to je bila glavna svrha mog romana, da istražim osjećaj boravka u ranom modernom periodu. To znači da su neke stvari koje su prirodne u našem svijetu tada bile neprirodne i, obratno, veći dio onoga što bismo sada smatrali natprirodnim bilo je prirodno i zapravo je bilo činjenično u to vrijeme. Uhvatiti takvo raspoloženje i pogled na svijet bilo je vjerojatno najteže.

Šta nam možete reći o simbolici naslova “Pčele”?

- Pčele su vrlo čest i voljen simbol u istoriji. Slika pčela korištena je u mnogim slučajevima, npr. karakteriše saradnju, simbolizuje organizaciju i racionalnost i tako ilustruje filozofsku aktivnost. Takođe, o pčelama se mislilo kao o pristalicama elokvencije i poezije, ponekad su ih nazivali „pticama muza“ i povezivali ih sa inspiracijom. U isto vrijeme, pčele su uvijek bile povezane s onostranošću i ponovnim rađanjem. U grčkoj tradiciji pčele su takođe bile povezane s proročanstvom i ljudskom dušom. Sve ove mogućnosti na neki su način obrađene u romanu, ali ovaj posljednji aspekt me je možda najviše zanimao. Pojam da duša nije vrlo jasna i da se odnosi na tijelo poput pčela na košnicu, po mom mišljenju daje vrlo zanimljive mogućnosti za tumačenje. Jedan od važnih izvora inspiracije za mene u pogledu naslova i raspoloženja knjige bio je i dobro poznati ranonovovjekovni amblem (sa naslovne stranice Roberta Fludda “Summum bonum”), s naslovom “dat rosa mel apibus” (ruža daje med pčelama). Čak sam je neko vrijeme smatrao mogućom naslovnicom knjige, ali zbog različitih razloga to nije uspjelo.

Vaš roman smješten je u posljednje godine 17. vijeka. Možete li objasniti istorijsku pozadinu svog romana?

- Moje polje istraživanja je 17. vijek. Ispitujući ovaj period, postalo mi je jasno da je to vrlo zanimljivo, intelektualno uzbudljivo, ali u isto vrijeme prilično malo poznato razdoblje. Nekako sam želio da podijelim razmišljanja i događaje iz ovog razdoblja sa drugima. Zanimalo me i pitanje gladi kasnog 17. vijeka. Tokom svog akademskog rada neprestano sam čitao apsolutno užasne opise kako su obični ljudi živjeli i patili u vrijeme gladi, ali istovremeno sam pročitao i da je na univerzitetu bilo puno naučnih istraživanja, branili su sporove, pravili lijepe govore, izvodili obdukcije. Protivrečnost i odnos između ova dva svijeta počeli su da me zanimaju.

Vaš junak pokušava da pronađe lijek za melanholiju i utvrdi odnos tijela i duše? Zašto su ova filozofska pitanja važna za Laurencijusa Hilasa?

- Melanholija je tema s kojom sam se susreo već tokom univerzitetskih studija. Naime, čitamo djelo Evagriosa Ponticusa “Praktikos”, koje govori o tome kako podnevni demon dolazi da monahe muči dosadom i frustracijom. Otkrio sam da je ovo sjajan opis depresije i melanholije, kako se određena osjećanja mogu staviti izvan osobe i na taj način stvoriti priliku da se s njima bolje nosi. Kasnije sam dalje istraživao ovu temu i postalo je jasno da je moguće opisati bolesti intelektualnih radnika kroz istoriju upravo kroz melanholiju, depresiju, splin. U vezi sa tim zainteresovala me veza između melanholije i vještičarenja. U 17. vijeku pojavila se škola mislilaca koja je tvrdila da vještice zapravo ne rade stvari za koje su ih okrivljavali, već su patile od melanholije i zabluda. Smatrao sam da je ovo vrlo važna promjena u razmišljanju i istovremeno vrlo intrigantna, upravo zato što je melanholija prije bila povezana sa monasima i učenjacima.

Laurencijus kao glavni lik nalazi se između oba svijeta. S jedne strane je akademik, a s druge strane melanholik. Zato on predstavlja racionalnost i novo razmišljanje prosvjetiteljstva, ali i tamnu i iracionalnu stranu, zablude i demone. Pitanje duše ovdje uglavnom znači da poznavanje duše znači poznavanje suštine. Laurencijus ima nekoliko mogućnosti, jedna koja otvara put ka novom i racionalnom dobu, a druga koja vodi u mitsko, nejasno i iracionalno.

Svijet seljaka iz vašeg romana vrlo je živopisan. Šta nam ovaj svijet govori?

- Tradicionalno estonski istorijski roman često se fokusira na Estonce i opisuje njihov svakodnevni život. Jedna od mojih želja bila je da pogledam ovaj svijet spolja, očima stranca, da tako kažem. Čest je slučaj da je tek očima stranca moguće vidjeti stvari kod kuće na drugačiji način, a vrlo često je neophodno razumjeti sebe.

Vaš roman ima jasna razmišljanja o sadašnjosti, ukazuje na klimatske promjene, ljudsku ranjivost i prolaznost. Pišući o prošlosti dajete sliku naše sadašnjosti. Da li sam u pravu?

- Definitivno. Određene teme u knjizi bile su vrlo direktno povezane sa savremenim problemima i prema tome planirane. Istovremeno već je u ranom modernom dobu bilo uobičajeno da se sadašnjost najbolje razumije kroz istoriju, a zapravo nije moguće razumjeti nijednu nauku bez poznavanja njene dublje istorije. Prilično sam uvjeren da se ovo odnosi na društvo u cjelini, a možda je jedan od faktora trenutne mentalne zbrke i turbulencije taj što je istorijsko sjećanje izblijedjelo i nije mu se posvećivalo dovoljno pažnje. Drugim riječima, vjerujem da bi trebalo posvetiti više pažnje istoriji, jer je već u antici rečeno da je „historia magistra vitae“.

Trenutno živimo u vremenu pandemije. Da li su strahovi od apokalipse opravdani?

- Kratki odgovor bio bi „ne“. Kroz istoriju je bilo svakakvih pandemija, i ako je istorija uopšte išta pokazala, to je da nakon pandemije dolazi vrijeme kada ljudi bolje cijene život, bolje cijene jedni druge i cijene svijet. Umjesto toga, nadam se da će pandemija dovesti do velikih preokreta u razmišljanju, baš kao što je to bilo i nakon epidemija kuge u 14. vijeku. Možda se to neće dogoditi odmah, može potrajati nekoliko decenija, ali siguran sam da će doći do promjena.

Suočavamo li se s krahom svjetskog poretka i funkcionisanja života na način na koji smo navikli, kako gledate na ovaj trenutni problem? Živimo li u vremenu tranzicije?

- Da budem iskren, mislim da je trenutna pandemija simptom, a ne sama bolest. Posljednjih godina puno se govori o tome kako su jeftina avionska putovanja, AirBNB itd. počeli da brišu lokalne karakteristike, te da dolazi do približavanja i nivelisanja kulture. Za neka područja je ova promjena, naravno, dobra - dobra za posao, a prirodne nauke mogu napredovati. U isto vrijeme, uvjeren sam da je, kao što je biološka raznolikost važna u prirodi, važna je i u kulturi i književnosti. Kulturna i književna „biološka raznolikost“ zasniva se na različitim jezicima i istorijskim posebnostima, i mislim da bismo se trebali truditi da je očuvamo na isti način kao što težimo očuvanju prirodne biološke raznolikosti.

Jedan od razloga takvog “kulturnog izravnavanja” su naravno društveni mediji, ali u posljednje vrijeme o tome se puno govori. Mislim da je velikom broju ljudi postalo jasno koji su problemi društvenih medija i kako na mnogo načina štete politici, kulturi, pa čak i obrazovanju uopšte.

Vaš roman “Pčele” zapravo govori o krhkosti i slabosti ljudskog bića. Je li zaista tako?

- I sam bih se želio nadati da moj roman govori o mnogim stvarima i da svako može odabrati ono što mu se čini najrječitijim. Da budem iskren, s vremenom su se glavne teme ove knjige promijenile i za mene. Ponekad me iznenadi da sam pisao o ovoj ili onoj temi, a u međuvremenu sam potpuno zaboravio da jesam. Na neki način vrlo sam zadovoljan što ova knjiga može vremenom i da me iznenadi.

Istorija Estonije je vrlo intrigantna. Šta vas je to posebno inspirisalo u vašoj zemlji?

- Estonska istorija je zaista vrlo složena i višestruka. Kako smo na mnogo načina bili pogranična regija, iskusili smo i sve probleme kroz koje pogranične regije obično prolaze. Broj promjena moćnika i broj ratova koji su prošli kroz ta područja je zaista ogroman. S tim u vezi, uvijek me zanimalo kako se istorija pisala u različitim periodima vlasti, kako se na nju gledalo iz kolonijalne perspektive ili sa nacionalnog romantičnog gledišta. Vjeruje se da je istorija nešto što se već dogodilo, ali zapravo istorija se neprestano mijenja i ponekad je nepredvidljiva kao i budućnost.

Estonija je nekada pripadala bivšem SSSR-u. Bliski su joj uticaji i Zapada i Istoka. Kako danas izgleda položaj vaše zemlje? Postoji li nostalgija za sovjetskim vremenima?

- Generalno, nema sovjetske nostalgije. O ovom se periodu, naravno, pišu knjige, snimaju se filmovi koji su ponekad ozbiljni, a ponekad smiješni i imaju element parodije, ali i određenu čežnju za jednostavnijim vremenima. To je često zbog činjenice da su oni koji pišu takve knjige ili snimaju filmove u to vrijeme bili mladi, a osvrtanje na svoju mladost uvijek je nostalgično. Međutim, vjerovatno nema gotovo nikoga ko bi ozbiljno poželio povratak sovjetske ere.

Kakav je položaj pisaca u Estoniji danas? Koja je uloga pisca, je li cijenjen zbog statusa bestselera ili onoga o čemu piše?

- Po mom mišljenju, estonskoj književnosti ide dobro. Mnogo je autora, koji naravno imaju različite ciljeve zašto pišu i kome pišu, ali mislim da je nivo generalno prilično visok. Vjerovatno su, kao i drugdje, autobiografski tekstovi nedavno došli do izražaja, a takođe je kratka priča kao žanr postala vidljivija posljednjih godina. Možda je poenta u tome da je kratka priča nekako prikladna za sadašnje vrijeme, sa stanovišta i pisca i čitaoca.

Naravno, kada govorimo o statusu pisca, različiti ljudi mogu dati sasvim različite odgovore. U nekom smislu, pisac kao javni intelektualac postao je manje važan nego što je bio u sovjetsko doba. Pisac je možda postao sličniji ostalim zabavljačima, poezija i proza ​​se izvode na sceni uz muziku, pa čak i u kostimima, važno je ostati na slici ne samo sa svojim tekstovima, već i sa scenskom ličnošću itd. Ali, naravno, ovo nije jedini način da se ponašam kao pisac, postoji i veliki broj “staromodnih” pisaca. Osjećam da je gotovo isto i drugdje, bilo u Estoniji ili u Švedskoj.

Istovremeno, estonska država snažno podržava književnost, postoje državne stipendije, sistem grantova, pa čak i plata pisca. Zaista vam omogućava da sasvim slobodno radite kao pisac, a ovaj pristup očito je donio dobre rezultate. Takođe treba imati na umu da je broj čitalaca zapravo čak važniji od broja pisaca - koliko znam, međutim, ljudi ovdje čitaju dosta, pa se ni po tom pitanju nema na šta žaliti.

Šta nam možete reći o sebi kao piscu? Koje vas teme zanimaju, u kojim žanrovima se izražavate? Šta je sa ostalim vašim romanima?

- Primijetio sam da vrlo često nagon za pisanjem proizlazi iz istorijskog događaja ili čudne ideje s kojom sam se susreo u tekstu. U određenom smislu smatram čuđenje najvažnijim, kako bih pronašao veći i značajniji svijet u književnosti. U stvari, može se reći da volim spekulativnu literaturu u najširem smislu. To može značiti, s jedne strane, nagađanja o budućnosti, ali i o prošlosti.

Npr. napisao sam roman naučne fantastike koji će se dogoditi u budućnosti, nakon globalne katastrofe, ali glavna tema knjige je zapravo stvaranje smisla za prošlost.

Moj treći roman govori o knjizi. U principu, opisuje ranonovovjekovne eksperimente za otkrivanje jezika anđela ili univerzalnog jezika na kojem je, s jedne strane, moguće govoriti s velikom preciznošću i razumljivošću, bez ikakvih grešaka, a s druge strane govoriti o stvarima koje ne možemo izraziti na našem trenutnom jeziku (da parafraziramo Vitgenštajna ovdje).

Nedavno sam objavio i knjigu kratkih priča koja raspravlja (po redoslijedu sadržaja) o čudnim bogovima, jednorozima i zmajevima, štamparima knjiga, đavolima i monasima, mačkama i gladi, transfuziji krvi i revolucijama, vješticama i fosilima, lisicama, anđelima, kostima i arheologiji, ratu, mrtvima i uskrsnuću.

Vi ste i univerzitetski profesor. Šta nam možete reći o tom polju koje vas očito zanima?

- Moje glavno područje istraživanja je rani moderni period, posebno istorija univerziteta i obrazovanja. S tim u vezi, nedavno sam se usredsredio na žanr debate. To je vrsta metode ispitivanja i podučavanja, gdje su teze i komentari prvo objavljeni u obliku brošure ili knjižice, a zatim je održana javna rasprava. Istovremeno, oni se mogu smatrati i osnovnim naučnim člancima. Vjerovatno najpoznatije diskusione teze su prijedlozi Martina Lutera protiv indulgencije (oproštaja grehova).

Ali zapravo na desetine hiljada takvih tekstova su preživjeli u Evropi i oni su uglavnom neistraženi, ja sam takođe nedavno učestvovao u objavljivanju akademske sveske koja raspravlja o takvim debatama. (izvor: Robert Seidel, Hanspeter Marti, and Meelis Friedenthal, eds., Early Modern Disputations and Dissertations in an Interdisciplinary and European Context, Intersections : Interdisciplinary Studies in Early Modern Culture, Leiden: BRILL, 2020)

Debate su izuzetno zanimljivi tekstovi jer daju vrlo dobru ideju o onome što se zapravo predavalo na univerzitetima, ali i o svijetu misli uopšteno. Pored ozbiljnih i naučnih tema, postoje i mnoge rasprave koje se, po našem razumijevanju, bave i neobičnim temama poput duhova, snova, nebeske materije, brade i tako dalje. Ovo je ponekad zaista zabavno čitati, a moram priznati da mi je veliko zadovoljstvo raditi na njima.

( Vujica Ognjenović )