Demokratizacija sporta
Dugogodišnja politizacija sporta kroz monopolizaciju ključnih pozicija od strane partijski povezanih lica recept je urušavanja kako sporta tako i vrijednosti koje sport promoviše
U sklopu grčkog predsjedavanja nedavno je održana Šesnaesta konferencija Savjeta Evrope ministara nadležnih za sport.
Tom prilikom postignut je konsenzus o vrijednostima sporta u vremenu pandemije, podvlačeći njegov zdravstveni i vaspitno-obrazovni značaj.
No, ministri zemalja članica Savjeta Evrope su ukazali da je neophodan dodatni napor kako bi se sportski pokret – savezi i druge sportske organizacije, demokratizovali.
U tom smislu, već se priprema revizija temeljnog dokumenta u oblasti sporta – Evropske povelje o sportu, a od zemalja članica se očekuje da prilikom izrade politika u oblasti sporta posebnu pažnju posvete demokratskim standardima i ljudskim pravima.
Prevedeno, u dijelu takmičarskog sporta, politike moraju biti fokusirane na potrebe sportista i sportskih radnika, omogućavajući istima da budu direktno uključeni u procese donošenja odluka.
Ključno je omogućiti da se glas sportista i sportskih radnika čuje u organima upravljanja sportskih saveza. Takođe, skrenuta je pažnja na porast nasilja u i kroz sport, kao i na druge negativne pojave poput manipulacije sportskim rezultatima i doping.
Zašto je ovo važno? Crnogorski sport nažalost ide u suprotnom pravcu od savremenih evropskih tendencija..
Dugogodišnja politizacija sporta kroz monopolizaciju ključnih pozicija od strane partijski povezanih lica recept je urušavanja kako sporta tako i vrijednosti koje sport promoviše.
Ranije sam pisao da su pojedinci nejakih sportskih biografija ali i slabih organizacionih sposobnosti zarobili naš sport, baštineći nesmjenjivost i manjak odgovornosti.
Teniski savez Crne Gore, iako ne jedini, predstavlja dobar primjer.
Naime, okoštala i anahrona organizaciona struktura rezultirala je da u najmasovnijim kategorijama do 10 i 12 godina imamo svega po desetak takmičara, dok teniske škole praktično ne postoje.
Politikom zatvaranja prema javnosti i klijentelizmom, TSCG se svojski potrudio da destimuliše omasovljavanje teniskog sporta, dok se institucija kluba gotovo izgubila. Treneri su primorani da rade u različitim klubovima, jednostavno zakupljujući terene, dok naši najbolji mladi igrači biraju da nastupaju za druge države.
Ne, oni vole svoju zemlju, ali baviti se tenisom za uzrast od 12 godina i starije u Crnoj Gori je praktično nemoguće.
Organizacija kampova, liga za sve uzrasne kategorije, primjena savremenih teniskih programa, su segmenti koje svaki savez u Evropi primjenjuje, sem našeg saveza.
Naravno, jasan je i tu razlog. Pomenute programe neko mora i osmisliti, a za to je potrebno znanje koje ne stanuje u TSCG. Paradoks je da teniskog znanja van TSCG ima, ali je struktura podešena da funkcioniše samo poput glasačke mašinerije.
Zvuči poznato?
TSCG funkcioniše kao udruženje klubova, u kojem je struka sa namjerom zaobiđena. Treneri koji su rade sa najboljim svjetskim igračima i igračicama su, kao u slučaju bivšeg reprezentativca Crne Gore i trenera Ane Ivanovića, praktično najureni iz crnogorskog tenisa. Isto je i sa bivšim teniserkama i teniserima, koji su predstavljali našu državu.
Teniski savezi širom Evrope su samoodrživi, pa smo tako jedna od rijetkih država u kojoj savez nema potrebnu infrastrukturu, a dominantno zavisi od javnih sredstava. Ova nesposobnost će se nastaviti ukoliko struka dozvoli da nestručni ostanu na pozicijama odlučivanja.
Tenis je jedan od sportova koji ima jasno izraženu vaspitno-obrazovnu, zdravstvenu i društvenu komponentu. No, tenis zahtijeva neophodnu stručnost i profesionalnost. Vrijeme je da krenemo sa oslabađanjem TSCG. Vrijeme je da sportisti i sportski radnici budu direktno uključeni u rad TSCG. Tenis mora da živi.
( Marko Begović )