Susreti koje su obilježile riječi

Stanislav Lec, poljski aforističar i pjesnik, kazao je da se „prozor u svijet može zatvoriti novinama“. Ali, novine mogu biti i prozor u svijet. To zavisi kako od novina, tako i od onih koji sa riječima druguju - od novinara. Jedan od onih koji se trudio da riječima dâ dubinu, a mislima širinu, da odškrine prozor tog svijeta koji je tamo negdje, sa druge strane horizonta, je i novinar iz Nikšića Gojko Knežević, čovjek koji je četiri decenije „oštrio“ olovku.

Kada je otišao u zasluženu penziju odlučio je da sabere dio onoga što je napisao i još jednom otrgne od zaborava ljude vrijedne pomena. Nakon objavljenih knjiga reportaža „(Ne)obični među nama“ i „Ljudi pomena vrijedni“, na red su došli intervjui.

Knjiga „Susreti i riječi“, u kojoj se nalazi 145 intervjua sa 127 stvaralaca, imajući u vidu činjenicu da su ti razgovori nastali u periodu od 1983. do 2014. godine, predstavlja i sliku društva i vremena. Kao što se ni sve reportaže o ljudima nijesu mogle naći u objavljenim knjigama, ni svi intervjui nijesu publikovani.

„Izbor intervjua nije po strogo utvrđenim kriterijumima. U dugoj novinarskoj karijeri teško je bilo sačuvati sve tekstove. Uslovljen sačuvanom arhivom, opredijelio sam se da zastupim stvaraoce iz svih segmenata kulture i svih perioda koje sam kao novinar svjedočio“, kaže za „Vijesti“ Knežević koji je novinarstvom počeo da se bavi kao student i skoro čitav radni vijek proveo u „Pobjedi“.

Objavljeni intervjui su različite dužine i forme ali, objašnjava on, ne zato što je on tako želio, ili što su to sagovornici nametnuli.

„To su ‘diktirale’ potrebe redakcije, a to, indirektno, ukazuje i na (ne)privilegovan položaj stvaralaca u određenom trenutku u društvu. Zapravo, koristeći pravo neprikosnovenog odlučivanja, urednici su, često, razgovore odobravali i dužinu teksta određivali ličnim odnosom prema stvaraocima, koji se, po pravilu, poklapao sa njihovim tretmanom od strane vlasti“, iskren je Knežević.

Priznaje da ne može izdvojiti najdraži intervju, ali zato može najemotivnije - to su razgovori sa njegovim Veličanima. To i ne čudi ako se zna da su Knežević i njegova rodna Velika pod Čakorom neodvojivo povezani jedno sa drugim. „Prosto je nemoguće, a bilo bi i nepravedno, izdvojiti najdraži intervju. Ne sjećam se koji mi je intervju bilo najteže uraditi, a najemotivniji su, moram priznati, razgovori sa mojim Veličanima, džez muzičarem svjetskoga glasa Duškom Gojkovićem i pjesnicima Vukmanom Otaševićem i Todorom Živaljevićem“.

Knjiga je podijeljena u poglavlja - Jezik i (de)gradacija, Riječi naviru, Majstori kičice, Pozorište je ozbiljna igra i Note liječe dušu, u zavisnosti od toga da li je riječ o razgovorima vođenim sa književnicima, slikarima, pozorišnim ili muzičkim stvaraocima.

Iako je bio dobro upoznat sa stvaralaštvom sagovornika, ipak nikada nije zaboravio na to da kvalitet intervjua dobrim dijelom zavisi i od njegove pripreme.

„Budući da sam više od tri decenije pratio kulturu, poznavao sam djela većine sagovornika, ali sam, opet, uoči svakog intervjua ‘zavirio’ u njihove bibliografije i stvaralaštvo, jer, novinar mora sagovorniku uliti povjerenje i predstaviti se kao dobar poznavalac materije o kojoj se razgovara“, kaže Knežević.

Nekada novinar nađe sagovornika, a ne tako rijetko i sagovornici novinara. Knežević ističe da je njegov krug sagovornika „omeđilo“ i radno mjesto - dopisnik iz Nikšića.

„Intervju kao osnovni, najeksploatisaniji novinarski žanr, odlična je forma za popularisanje nečijeg stvaralaštva, zato sam ga i ja rado koristio u želji da sagovornike približim čitaocima. Kada razgovarate sa umnim i kreativnim ljudima naučite dosta, ne samo iz oblasti njihovog umjetničkog interesovanja, nego i o društvenim pojavama i uopšte o smislu ljudskog postojanja“, ističe i dodaje da ni on nije izuzetak, kada su u pitanju neostvareni intervjui.

„U dugoj karijeri bilo je više neispunjenih želja za razgovore sa znamenitim stvaraocima, ali, najviše žalim što nijesam, zbog uredničke blokade, uradio samoinicijativno dogovoreni intervju sa pjesnikom Dušanom Kostićem, sa kojim su me vezale i zavičajne teme“.

U predgovoru knjige, prof. dr Lidija Tomić, zapisala je da „iz svakog intervjua zrači ličnost sagovornika, njegov pogled na svijet i autentičan stav prema sebi i vremenu u kojem živi i stvara“.

„Poseban kvalitet Kneževićevih intervjua je distanca i nepristrasnost u postavljanju pitanja. Autor intervjua je profesionalno okrenut sagovorniku, sa željom da svojim pitanjima pokrene i otvori suštinu postavljenih tema... Nekada oprezan, mnogo više direktan i precizan, Gojko Knežević vodi razgovor s željom da čitaocu osvijetli i otkrije nepoznate činjenice, da ih približi kazivanjem sagovornika o sebi i svom djelu“, zapisala je Tomić.

Materijala za nove knjige ne fali

Dosta je tekstova Knežević za četiri decenije rada napisao. Broj im ne zna, ali zato zna koje je oblasti pratio - sve, što je sudbina dopisnika. Zbog toga će biti još neka knjiga, pored tri objavljene.

„U ovim životnim godinama nije zahvalno ambiciozno planirati, ali, ipak, ako me zdravlje posluži, planiram da priredim izbor reportaža o predjelima i turističkoj ponudi, o kojima sam pisao. Zatim, knjigu zapisa o poljoprivrednicima i selima, kao i izbor tema iz oblasti obrazovanja i nauke, zapisa o dobitnicima nagrade ‘Oktoih’, mladim talentima i o jubilejima crnogorskih škola. Imalo bi materijala i za knjigu ratnih izvještaja i tekstova o istorijskim i krimi događajima, izbor tekstova o usponima i padovima nikšićke privrede...“, samo su neke od tema budućih Kneževićevih knjiga.

( Svetlana Mandić )