Labudović: Treba sa strpljenjem čekati svoju šansu i zgrabiti je kad ona stigne

Iako je tek završila osnovne studije, mlada crnogorska glumica Marija Maša Labudović već iza sebe ima nekoliko zapaženih uloga. Sa diplomskom predstavom “Bog masakra” koju igra sa kolegama s klase Vuletom Markoviće, Omarom Bajramspahićem i Jelenom Đukić uspjela je da skrene pažnju na sebe, no imala je sjajne role i u predstavama “Tri sorele”, “Bokeški D moll”, “Zašto ostajemo u provinciji”. Dobila je šansu da igra i u nastavku ostvarenja “Biser Bojane”, a riješila je da svoje znanje nadogradi, pa je upisala postdiplomske studije u Beogradu.

Nekadašnja odbojkašica koja zna da svira i klavir, sigurna je da je tek čekaju značajne uloge, a do tada nastaviće da se usavršava, ne samo kad je gluma u pitanju. Govori nekoliko jezika, a trenutno uči da svira još jedan instrument. O ulogama, glumi, hobijima, Maša priča za Vijesti...

Zbog pandemije koja kod nas traje već skoro godinu dana, sve je stalo, pa nije bilo ni predstava, festivala, koncerata. Međutim, ti si odlučila da godinu iskoristiš i upisala si postdiplomske u Beogradu. Koliko će ti promjena sredine otvoriti neka nova vrata?

Iskreno se nadam da hoće. Svaka promjena u našem poslu je rizik, ali ako se iskoristi na pravi način, može biti samo dobit. Rad na sebi je ključan, kako u ovom poslu, tako generalno u životu. Ja sam „rizikovala“ i pošla. Već sam nekoliko mjeseci u Beogradu, i mogu vam reći da mi ta promjena jako prija. Nova poznanstva, novi metodi rada, nove kolege…treba izaći iz komforne zone.

Ti si članica ansambla Kraljevskog pozorišta već neko vrijeme, koliko je uloga u predstavi “Boga masakra” koja je rađena u produkciji Zetskog doma zaslužna za to, jer se zna da gdje god da je igrate traži se karta više?

Predstava „Bog masakra“ je moja diplomska predstava, a ujedno i moja najdraže napravljena uloga. Vežu me samo divne emocije za tu predstavu, za sami proces. I veliku prazninu osjećam već duže vrijeme zbog cjelokupne situacije, zbog nemogućnosti igranja. Mislim da mi je ta uloga, predstava, omogućila da iskažem svoje mogućnosti, trud i želju za radom a da je Zetski dom to prepoznao.

Pored predstave „Bog masakra“, radila sam i „Zašto ostajemo u provinciji“ kao i „Lažna sjećanja“ u istoimenom pozorištu.

Za uspjeh te predstave krive su i moje kolege, koje su sa istim žarom i ljubavlju prema pozorištu radile na ovom projektu.

Mnoge tvoje kolege, nakon završenog fakulteta dugo čekaju da postanu dio nekog ansambla. Koliko upravo takav odnos prema glumcima iste i obeshrabruje?

Strpljen-spašen. Ne bi smjelo da nas obeshrabri, trebamo sa strepljenjem čekati svoju šansu i zgrabiti je kad ona stigne.

Imala si priliku da igraš u predstavama drugih teatara. Koliko je teže da glumac dobije ulogu u nekom pozorištu koji već ima ansambl?

Mislim da nije teško dokle god postoji zainteresovanost za mladi kadar. Svaki glumac sa sobom nosi nešto novo, nešto što zna i da osvježi ansambl. Crna Gora je mala zemlja sa malim brojem pozorišta, i svaki ansambl u koji sam „upala“ je poželio dobrodošlicu na najljepši mogući način i hvala im na tome. Dokle god postoje kastinzi, postoji i nada.

Gledali smo te u filmu i seriji “Biser Bojane”. Svake godine iz klase izađe određeni broj mladih glumaca, no nemaju svi šansu da dobiju neku ulogu koja će im biti značajna. Koliko je teško mladom glumcu da dobije ulogu u jednom takvom regionalnom projektu?

Gorine 2017. odigrala sam svoju predstavu „Tre sorelle“ na ljetnjoj pozornici u Tivtu. Na toj predstavi je bio reditelj Milan Karadžić koji je me primijetio i zvao za svoj film „Biser Bojane 1“. To je na neki način bio moj kasting za tu seriju. U drugom dijelu serije igra cijela moja klasa. Milan Karadžić je jedan od reditelja koji voli da „otkriva“ nove, mlade glumce i pruža im šansu da svoj talenat iskažu.

Posljednje vrijeme crnogorski glumci dosta su angažovani u projektima koji se snimaju po Srbiji (“Južni vetar”, “Besa”, “12 reči”, “Beležnica”, “Istine i laži”), no ono što mogu da primijetim uglavnom su muškarci. Zašto je glumicama teže da ostvare ulogu?

Sjajno pitanje na koje nemam odgovor. Ovo pitanje bih postavila rediteljima, kasting direktorima itd. Smatram da imamo jako talentovane glumice, snažne žene kojima još uvijek nije data šansa. Vjerujem da moje koleginice dijele mišljenje sa mnom da smo uvijek zainteresovane za projekte van okvira Crne Gore.

Ideš li na kastinge i koliko na taj način glumac/glumica može da se nada ulozi?

Svaki kasting podržavam, prošla ili ne. To je takođe jedna vrsta iskustva koja je neophodna. Na svaki kasting pođem, pa ako prođem onda razmišljam šta dalje. Nažalost u Crnoj Gori kastinga je malo, jer se malo snima. Poslije svakog kastinga, glumac ima taj neki osjećaj u sebi - mogla/ao sam bolje.

Mnogi glumci nakon kastinga dobiju male uloge, pojave se na nekoliko minuta u nekoj seriji ili filmu. Smatraš li da postoje velike i male uloge ili ti je svaka bitna?

To je prednost ovog posla, nijedna uloga nije mala. Svaka šansa je bitna, koliko god tu replika bilo, koliko god tu scena bilo ili ne, smatram da se mora osjećati odgovornost i poštovanje prema svakoj ulozi koja se igra, makar i bila ona koju nismo očekivali. Najbitniji je proces, jer poslije svake predstave/serije/filma ostaje trag, ostaje urezan proces pravljenja te uloge. Pa i kada nismo zadovoljni ulogom, često sa radošću igramo/gledamo jer pamtimo proces iz kojeg je ona „nikla“.

Kakvu ulogu priželjkuješ da dobiješ, a kakvu nikad ne bi prihvatila?

Ne bih prihvatila ulogu, projekat koji se kosi sa nekim mojim moralnim ubjeđenjima. Koji propagira pogrešne vrijednosti, i koji se radi iz pogrešnih pobuda.

A priželjkujem…ima dosta uloga iz literature koje bih voljela da odigram. A što se filma tiče, voljela bih da sarađujem sa stranim rediteljima na stranim jezicima s obzirom da govorim njemački, španski, engleski. To bi mi bio veliki izazov, a i zadovoljstvo.

Zbog pandemije i pozorište je bilo prinuđeno da se prilagodi situaciji, pa se dosta predstava može pogledati na YouTube servisu. Kako ti gledaš na takav vid prilagođavanja i koliko u takvim trenucima nedostaje publika?

Pozorište je pozorište, ono bez publike nema smisla. Nikako ne volim da gledam predstave preko ekrana, a koje se još uvijek igraju. To mi ima smisla jedino ako se gledaju predstave koje su se „ugasile“ i koje su bile kultne. Ali zbog cjelokupne situacije koja je zadesila svijet, ove godine sam gledala dosta predstava online. Definitivno nije isti osjećaj, a i igrala sam predstavu „Bokeški D moll“ koja se puštala online, tužno je igrati predstavu, a koja je na svakom igranju punila salu, za 20 ljudi.

Zahvaljujući hrabrosti Milene Radulović osjećam se zaštićenije

Već neko vrijeme jedna od glavnih tema u medijima je priča glumice Milene Radulović koju je seksulano iskorišćavao nastavnik glume. Kako ti gledaš na sve što se dešavalo i koliko ovakva dešavanja degradiraju profesiju?

Veliku podršku dajem koleginici, i smatram da je to velika hrabrost reći. Ali bitno je da se počelo govoriti o tome, i da ćemo na neki način biti zaštićene, jer sada i svaki potez iskorišćavanja glumice ili bilo kakvog maltretiranja žene će stati, ili se nadam da će stati. Zaista ovim njenim potezom se osjećam zaštićenije i sigurnije u svojoj koži i hvala joj na tome.

Sport ima iscjeljitesku moć

Kao mlađa bavila si se sportom- odbojkom. Da li i danas treniraš?

Ne u toj mjeri koliko sam kao mlađa, ali definitivno je odbojka moj sport. Vjerujem da sport ima iscjeljitesku moć za mene, volim da igram i tenis sa mojim kolegom i najboljim prijateljem Omarom Bajramspahićem, a nekad odem i na boks. Pored sporta, sviram i klavir, a takođe sam nedavno počela da idem na časove bubnjeva. Nalazim sebi razne aktivnosti koje mi pomažu da se nadograđujem, pa makar one bile i kratkotrajne.

( Marija Vasić )