Cico, hvala ti za 39 nezaboravnih dana
Za nešto više od 18 mjeseci, koliko je živio i radio u našoj zemlji, šarmantni hrvatski trener ostavio je takav trag da se i skoro deset godina kasnije o njemu priča i piše kao o čovjeku koji je, sa timom koji je vodio, stvarao čuda i sanjao čudo
Možda zvuči pretenciozno, znajući sve naše podjele i usude, ali - ako je neko ikada ujedinio Crnu Goru u sportskom, i ne samo sportskom smislu, onda je to bio Zlatko Cico Kranjčar.
Za nešto više od 18 mjeseci, koliko je živio i radio u našoj zemlji, šarmantni hrvatski trener ostavio je takav trag da se i skoro deset godina kasnije o njemu priča i piše kao o čovjeku koji je, sa timom koji je vodio, stvarao čuda i sanjao čudo.
I danas, a i zauvijek, ostaće pitanje - da li bi Cico, da je ostao, odveo Crnu Goru na Evropsko prvenstvo 2012. godine.
Došao je u Podgoricu februara 2010. godine, kao "najbolje čuvana tajna" Dejana Savićevića, počeo priču sa tri uzastopna poraza u prijateljskim utakmicama, ali vjerujući u ono što radi i u one sa kojima radi - u, ispostaviće se, zlatnu generaciju CG fudbala.
Te kvalifikacije za EURO, ta prva četiri meča, tih 39 nezaboravnih dana, bili su najljepša crnogorska fudbalska (sportska) priča.
Pobjede nad Velsom, pa nad Bugarskom, pa nad Švajcarskom, sa po 1:0, u nezaboravnoj atmosferi, i nezaboravne majstorije Mirka Vučinića, zaokružene remijem bez golova u hramu fudbala na Vembliju, protiv Engleske, sa Cicovim taktičkim pečatom i duhom, dovele su Crnu Goru u poziciju da sanja i vjeruje da je sve moguće...
“Ukoliko izborimo plasman na EURO 2012, to će biti moj najveći uspjeh u karijeri. Vodio sam Hrvatsku na Mundijal, ali tada je moja ekipa bila jedan od favorita u grupi”, govorio je tada Kranjčar.
U tom trenutku Crna Gora je bila zvanično 16. selekcija svijeta.
"Ovo je stvarnost, a ne san", pričao je Kranjčar, pokazujući koliko vjeruje u tim koji vodi, dok su navijači u egzaltaciji slijedili njegove statove.
Kao i skoro svaka lijepa priča, i ova je trajala kratko - Kranjčar je smijenjen nakon prvog poraza, od Velsa u Kardifu septembra 2011, ali ne samo zbog poraza.
"On je imao probleme, to manje-više svi znaju. On ima problem sa alkoholom, koji smo probali da sakrijemo. Nisam ga ja doveo tek tako, a prevarili su me ljudi koje sam kontaktirao. Prevarili su mene i Momira Đurđevca, to nije nikakva tajna", rekao je predsjednik FSCG Dejan Savićević u novembru 2011. za TV Vijesti.
Kranjčar je to više puta demantovao, a najžešće u razgovoru za "Sportske novosti".
"Savićević je ispao nekulturan, nekorektan i bezobrazan! Ali, mislim da sve što je kazao najviše govori o njemu. Kao i rezultat Crne Gore u baražu protiv Češke. Svi su u Crnoj Gori bili na mojoj strani, javnost i mediji, a on je izgubio i onda je sebe želio da opere preko mojih leđa. To je zaista jadno", kazao je Kranjčar.
O kontroverznoj odluci o smjeni Kranjčara pisali su svjetski mediji.
"Septembarska odluka da se smijeni Zlatko Kranjčar pokazala se sasvim pogrešnom. Možda će njegovi protivnici istaći da je crnogorski pad počeo dok je on još uvijek bio tu, remijem sa Bugarskom i porazom u Velsu, ali je istina da nakon njegovog odlaska Crna Gora nikada više nije igrala kao ranije, uprkos povratku brojnih fudbalera nakon povreda i suspenzija. Očigledno da je sav polet nestao onog trenutka kada je otišao Kranjčar”, pisao je Džonatan Vilson, slavni fudbalski novinar i autor više knjiga o fudbalu.
Fudbalska bajka je imala takav kraj, neslavan, ali u danu kada je otišao Cico ostaje makar sjećanje na 39 najljepših dana u istoriji crnogorskog fudbala.
Hvala, legendo...
( Aleksandar Radović )