„Otišao je najveći džentlmen hrvatskog nogometa”
„Cicu su od ostalih izdvajale uglađene manire i gospoština. U ophođenju, slušanju i shvaćanju sugovornika, međusobnom uvažavanju. U bezbrižnim ćakulama i ozbiljnim razgovorima. I nikad nije bio od onih koje bi impresionirale elite, iako je bio cijenjen i uvažavan u svakom društvu. Cico je bio i ostao svoj. Od prvog do zadnjeg dana”, piše u oproštaju Marka Cvijanovića iz Hrvatskog nogometnog saveza
U razmaku od 10 dana, umrla su tri čovjeka koje su Hrvati obožavali - Đorđe Balašević, Zlatko Saračević i Zlatko-Cico Kranjčar.
Jedan od njih je i Luka Modrić, koji je kod Cica debitovao u nacionalnom timu.
„Veliki gospodin i čovjek. Počivaj u miru, treneru”, na Instagramu je napisao as Reala i osvajač Zlatne lopte 2018. godine.
Dirljiv je i oproštaj nekadašnjeg novinara zadarskog „Novog lista” Marka Cvijanovića, koji sada radi za Nogometni savez Hrvatske. Njegov tekst sa sajta HNS-a prenosimo u cjelosti.
„Otišao je Zlatko Kranjčar. Otišao je naš Cico. Tiho i nenametljivo. Nečujno. Gospodski. Onako kako i dolikuje njegovom habitusu. Bolno prerano putem dobrih spominjanja otišao je vjerojatno najveći džentlmen hrvatskog nogometa.
Bio je veliki nogometaš, golgeter ispred svog vremena, onakav kakvih je danas sve manje, s istančanim osjećajem za pogodak, snalažljiv u protivničkim šesnaestercima. Zabijao je lijevom i desnom, glavom, iz zraka i ‘s poda’, škaricama, volejima, u gužvi, iz slobodnjaka, penala… Cicino proljeće povijesne 1982. godine Dinama bilo je njegovo malo remek-djelo, dvanaest postignutih golova za naslov prvaka i nagovještaj velike karijere koja se ipak nije dogodila.
A zašto? Zato što se zaljubio u Beč koji je imao onaj neki neodoljiv ‘šmek’, a Cico je, budimo sasvim iskreni, volio ležeran, gospodski život. Oduvijek i zauvijek. Šteta. Ne zato što je bio bonvivan, već zbog karijere, jer… Bio je rođen za veliku scenu. I veće klubove od Rapida i Dinama. Da nitko ne zamjeri.
O Cicinom trenerskom znanju i umijeću više od svega reći će intimni razgovori s mnogobrojnim hrvatskim reprezentativcima iz njegove ‘ere’, koji su znali prepoznati njegov osjećaj za igru i taktiku, ali u prvom redu osjetiti čovječnost u svakoj njegovoj odluci, čak i onda kad su mu mnogi predbacivali nepotizam među Vatrenima u razdoblju reprezentativnog odrastanja njegova sina Nike.
Cicu su od ostalih izdvajale uglađene manire i gospoština. U ophođenju, slušanju i shvaćanju sugovornika, međusobnom uvažavanju. U bezbrižnim ćakulama i ozbiljnim razgovorima. I nikad nije bio od onih koje bi impresionirale elite, iako je bio cijenjen i uvažavan u svakom društvu. Cico je bio i ostao svoj. Od prvog do zadnjeg dana.
I na kraju… Što god o Cici mislili oni koji su si davali za pravo njegovu intimu tumačiti na svoj način, najčešće ovlaš, obitelj mu je uvijek bila i ostala na prvom mjestu. Supruga Elvira i njegovi ponosi Lana i Niko, unuci i unučice, na spomen kojih bi uvijek razvukao onaj njegov neodoljiv i šarmantan osmijeh. Osmijeh iza kojega je uvijek stajala iskrena poruka. Osmijeh zanesenog i zaigranog dječaka koji nikad nije želio odrasti.
Otišao je vječni dječak s Ferenščice i dobra duša Dobrog dola…
Bok, Cico”.
( Vijesti sport )