Quo vadis, Domine

Svijet postaje neizdržljivo mjesto zbog moći politika i prelaženja granica nekog ličnog bezbjednog prostora u kojem može da se obitava da se ne izgubi ljudskost.

Aroganciju američke politike prema ostatku svijeta i osionost njenog sadašnjeg predsjednika teško da može zaustaviti moja rječ. Palestinu je ponovo pogodio hitac za koji se zna da će da izazove vihor rata i ubijanja. Zamjenom teza na balkanski način Tramp je nasuo so na ranu pri čistoj svijesti da je Palestina nuklearnoatomizirana svih ovih godina. Njeno rušenje i nasilje koje Palestinci/ke podnose, od kada se rode pa do starosti, sa često nepredvidivim smjernicama i mladim smrtima na svakom koraku, obara svaku zamjenu teza.

Tramp zna gdje da prstom ubode u oko. A kako vratiti fašisti prstom u oko, a ne biti na njegovom nivou? Još više od njegovog kondicionog političkog treninga više plaši izjava američke ambasadorke pri UN koja je izjavila da su pretjerana strahovanja od Trampove izjave, podrške istoj i oslanjanje da govori u ime svih Amerikanaca/ki, gdje god da su.

Normalizacija nasilja je uvod u zločin. To predstavljanje politike terora i sukoba kao naše nasušno dobro je posljednji i jedini način da se uspostavi kontrola kako bi držali svijet u ovisnosti od sopstvene politike i moći. Ta predstava da nam baš to treba (znaju gdje leži vrag ukoliko treba njima) aktivira i pojačava staru paradigmu da je Treći svijet rupa u kojoj se svašta dešava, a da je svakako njihov svijet tu da odbrani granice njihovog carstva nerijetko prelazeći tuđe. I grabež za sirovinama.

Primoravanje da kao roblje kapitalističkog monopola do kraja opravdamo i tolerišemo znoj, krv i mržnju, da budemo poslušni izvršioci naloga čini da se ne postave jednostavna pitanja koja ubijaju taj konvencionalni rezultat da smo nepromišljeni, prestrašeni da su nam sitne privilegije ugrožene... Kriminalizuju savjest.

Govori li ova žena isto ono što su razni mladići svih boja govorili ljudima u Bosni, dok su je pretvarali u tamni vilajet, da se ne boje, da će ih prebaciti na slobodnu teritoriju (XXI vijek, ej!), da ih vode svojima, dok su im spremali smrt njihovih najbližih ili njih samih. Najava da će nekog ubiti pa ga izvedu na strijeljanje i onda ga ne ubiju nego tako drže u bespomoćnosti i poniženju, jednaka je izrečenom „sigurno“ i ovjereno slaganje svih Amera i Amerikanki sa njihovim predsjednikom i politikom i želja da i ostatak svijeta popije priču da se radi o pretjeranim strahovanjima...

Tako su nas ovdje poveli za ruku pa mi danas i korupciju teško da vidimo kao problem a ne kao zločin, pa nam je učiniti zlo opravdano samo da se ne dotiče našeg komfora i sitne privilegije. Sistem je davno ovdje normalizovao kriminal, a naša kriminalizovana svijest nema oči. Je li neko od ubijenih toga dana postao pčela? Ta milosrdna Anđelka američke politike koja računa na tupost svijeta i savjest koja se brani da radi svoj posao, ubija po trećem svijetu civile, nikad odgovarajući ti „nebeski ratnici“ za svoje milosrdne akcije. Zna to Murino.

Prošla je tako većina na Bliskom istoku. Čitav svijet je uhvaćen, malo li je reći, između dvije imperijalističke vatre - američke i ruske politike (ne zna se koja je gora i svirepija, jer zlo ima isto lice) koje vedre i oblače svakog jutra dovodeći nas do kraja. Plašim se buđenja pred dvije sekunde apokalipse na kojoj nas drže i jedni i drugi. Koja zloslutna moć! Koja izgubljena bitka pravde i odgovornosti. Koji besmisao kada se pokušava govoriti o sigurnom i bezbjednom mjestu.

Ne znam da li prosječan američki glasač/čica poput nas i onih u Rusiji znaju što rade u svijetu kojem je tako uobičajeno da nema kritičke misli, da se jednostavna pamet i radoznalost više ne čuju... Znamo li gdje šaljemo, i na koga, zlo u naše ime. Prosječan politički idiot/kinja dovode svijet u pitanje svaki dan. Ni dugogodišnja krv ni pepeo Palestine i Izraela nisu dovoljni da nas trznu iz poslušnosti u kojoj može da se nađe samo malo dijete.

Poslije trideset godina davljenja u balkanskoj krvi neutvrđenih zločina komšijama i prijateljima, teško je ne spomenuti se naše odgovornosti za misao da je onom na kojeg padaju bombe, baš dobro što padaju jer ga mi tako štitimo. Tako smo opravdavali pepeo i krv Vukovara, Sarajeva, Dubrovnika... Teško je ne vratiti se na primjere da su ugroženi sami sebe bombardovali i slične strašne priče koje mogu da prihvate samo oni koji su rođeni do su savjest kreirali nacisti.

Palestina sada i uvijek. Suprostavljanje fašizmu je sad i uvijek. Jer svjet koji ostavljamo kapitalizmu i eksploatatorima, profiterima i barabama svjetskog i lokalnog kalibra svakodnevno nas eliminiše i čini suvišnim. Palestina je najbolji primjer. Proizvedeni u robu i roblje, ispražnjeni od ljudskosti nećemo znati cijenu čak ni sa velikim zločinom.

Pred očima mi je Palestinka iz dokumentarnog filma koja drži u ruci ključ svoje kuće u Palestini i tražim da svi na pet minuta budemo ona koja već 40 godina čuva taj ključ, da osjetimo tu bol koja je drži od trenutka kada je posljednji put zaključala svoj svijet i nadu da će se jednog dana vratiti tamo odakle je istjerana. Nema te svjetske rute koja ih neće suočiti sa fašizmom u svakoj zemlji. Jer dopuštamo da prolazi ideja da je svijet na pogrešnim temeljima građen, i kao takav jedino moguć.

Sila duva u lice. Moćni i zločesti su jači. Zato je važno pred američkom administracijom na svakoj tački zemlje izraziti protest, da znaju da ima živih. Do bola. Nada da se Palestinka vrati u svoje dvorište još jednom je poklekla pri odluci Trampove administracije. Nema tih dolara i sirotinje na državnom, lokalnom, privatnom, ngo-vskom nivou da bi okrenuli glavu. Krv je opet na ulicama, a svijet je naše mjesto. Njima juče nama danas. Ako ne ustanemo nekom sjutra. Nema kompromisa sa zlom. Što ste krečili krečili ste. Izbrojimo sve dolare i pljunimo jer je ovo stanica na kojoj se mora zaustaviti voz da ne ode u Štrpce.

Autorka je psihološkinja

( Ervina Dabižinović )