Gitara i pendrek

Taj čovjek je imao poluakustičnu gitaru Gipson ES-335, crvenu, sa hipijevskim simbolom mira na rezonantnoj kutiji. Ono “ES” u imenu je skraćeno od oznake “Electric Spanish”. Gitara je od 1958. postala omiljena u krugovima džezera i bluzera jer je spajala prednosti dva svijeta - toplinu akustičnog instrumenta i tvrdu preciznost električne gitare sa niskom povratnom spregom.

Brzoprsti Li

Čovjeku sa crvenom gitarom svjetska slava se nasmiješila kada je 17. avgusta 1969. sa svojom grupom “10 godina poslije” (Ten Years After) nastupio na Vudstoku. Zvao se Elvin Li. U stvari Alvin, ali mi smo ga osamdesetih proglasili Elvinom, pa ću ga sa pobosančenim imenom progurati kroz ovaj tekst. Na festivalu na kojem je zvanično rođen mit o američkoj i svjetskoj kontrakulturnoj naciji, o “drugoj Americi” imao je skoro 25 godina. Engleski gitarista rođen u Notingemu otprašio je desetominutnu stvar I’m Going Home.

Tvrdi i manični bluz-rok, ritam koji je najsličniji kloparanju voza i redukovani tekst koji se sastoji od ponavljanja fraze “Idem kući, da, idem kući, dušo”, govori o radosti povratka svojoj ljubljenoj. O radosti povratka čovjeka na mjesto koje je njegovo. Elvin Li je poslije Vudstoka dobio titulu najbržeg gitariste svijeta - a to je bila epoha u kojoj su apsolutni heroji publike bili upravo gitaristi.

Te 1969. sam pošao u školu u jednoj bosanskoj varošici. Nisam ništa znao o brzoprstom Elvinu koji se u stvarnosti zvao Grejam Entoni Barns (Graham Anthony Barnes). Moje interesovanje za tu vrstu muzike probudiće se naglo sedam ili osam godina kasnije u tuzlanskoj gimnaziji. A svirku uživo zapadnih bendova doživjeću kao student novinarstva početkom osamdesetih u Sarajevu koje se tada iz tvrde socijalističke larve pretvaralo u olimpijskog leptira.

Placebo sloboda

Jedan od najbezbolnijih surogata slobode bila je muzika. Ako neki zapadni bendovi sviraju pred masom domaćih čupavih omladinaca onda je to dokaz da ta zemlja na neki način pripada svijetu od kojeg ga dijeli mnogo šta, prije svega ideologija.

Januar 1983. u Sarajevu je bio poslovično hladan. To znači da sam na sebi imao zimsku opremu - gojzerice, farmerke kupljene kod švercera, šareni “hipi” džemper koji je po mojem nacrtu isplela sestra i plavu zimsku jaknu. Nisam nosio kapu - griva koja mi je u kovrdžama padala na leđa mogla je da posluži i kao kapa i kao šal.

Uputio sam se pješke sa brda iznad Skenderije prema Zetri - novosagrađenoj olimpijskoj dvorani, čije ime je, prema nagađanjima tadašnjih medija, ustvari bilo skraćenica od “Zelena transverzala”. Pošto je zelena bila tradicionalna islamska boja u Bosni, već su se pričali vicevi o tome. Ali to niko nije ozbiljno shvatao. Pa ni Vojislavi Šešelj koji je tada još uvijek bio sarajevski marksista.

Ulazak u Zetru

Zetra je nazvana “ultramodernom” i slavljena kao još jedno dostignuće socijalističke avangardne arhitekture. Sve je to bilo lijepo i dobro. Ali to nije bila koncertna sala.

Kada sam te srede, 26. januara 1983, stupio u dvoranu bio sam iznenađen potpunim odsustvom koncertne atmosfere. Preusmjerili su nas na tribine. Led je bio i dalje otkriven, na njemu su hokejaši upravo završavali trening. Bina je zauzela dio jedne tribine i leda. Na takvom koncertu nisam bio ni prije ni poslije te večeri.

Na tribinama se skupilo dosta ljudi. Bilo je smiješno pogledati to more čupavih glava na sjedištima iznad leda, na kojem biste prije očekivali zimsku bajku nego rok koncert.

Ta će se bajka doduše desiti na istom tom mjestu godinu dana kasnije kada će olimpijski plesači na ledu Džejn Torvil i Kristofer Din uz Ravelov Bolero u svojih pet minuta vječnosti dostići onu magiju kojoj teži svaka umjetnost. Ali ovo veče nije bilo u kosmičkom planu velikih događaja. Prije će ostati u hronikama bizarnih nesporazuma.

Svjetlo je u dvorani ostalo upaljeno. Pušenje je bilo zabranjeno. Elvin Li prvo nije htio da počne sa svirkom. Onda je ipak uzeo gitaru. Sarajevska publika, izuzetno osjetljiva na prevare svake vrste, počela je da negoduje. Poletjeli su upaljači i poneka flaša. Negodovanje nije bilo upućeno slavnom gitaristi već priglupim organizatorima koji su od koncerta napravili jedinstveni propali eksperiment.

U ritmu pendreka

A onda je Elvin Li zasvirao I’m Going Home. Ta gitara nas je pronašla. Prozvala nas je. Taj ritam je nadjačao bijes zbog ledene površine koja nas je dijelila od bine.

Jedan čovjek je uz ovacije svih okolnih hiljada nezadovoljnika preskočio ogradu, trčao je i padao na ledu. Pa još jedan i još jedan. Elvin Li nas je između dva rifa pozvao rukom na led. Za ljudima su trčali momci iz obezbjeđenja i socijalistički milicioneri, posrćući i psujući. Šapke sa petokrakama su kao pakovi klizile ledom. Urnebesni performans koji će mi donekle nadoknaditi pokvareni ćef.

I ja sam preskočio ogradu. Trčanje po ledu je bilo komplikovanije nego što sam mislio. Cilj mi je bio da dođem do bine. Sa strane mi se približavao narodni milicioner nesigurno balansirajući na svojim dobro očišćenim cipelama. Uspio sam da ga eskiviram. On je u padu pendrekom dohvatio moja leđa. Bol se stopio sa ekstatičnim vriskom Elvina Lija - kući, idem kući, bejbi. Preskočio sam ogradu i umiješao se u masu, da me drugovi ne bi izdvojili. Leđa su bridjela tupim, podmuklim žmarcima.

Te noći sam prije spavanja u hladnom klozetu svoje studentske sobice pogledao leđa. U ogledalu se pod škiljavim svjetlom ukazao debeli dijagonalni trag koji se iz purpurne lagano prelivao u ljubičastu boju. “E pa, hvala ti, Elvine. Eto, i ja sam stigao kući”.

Gavro i Juraja

Naknadno mogu reći da je Elvin Li svirao dobro, ali je sve ostalo bilo katastrofa. Tih godina bilo je i mnogo boljih i mnogo gorih nastupa u Sarajevu. Britanski bend Višbon Eš (Wishbone Ash) čiju sam muziku volio slušati kada u blizini nije bilo nikoga, u kišna popodneva, priredili su u velikoj dvorani Skenderije jednu od najboljih svirki kojima sam prisustvovao. Tog četvrtka, dvadeset i prvog oktobarskog dana 1982. engleski muzičari su zvučali bolje nego na odličnim albumima koje sam imao u svojoj kolekciji.

Na istom mjestu kultni bend Juraja hip (Uriah Heep) maja 1983. nudi bijednu svirku koja je traje svega pedesetak minuta. Jedan od razočaranih fanova je to nazvao tipičnim nastupom razmaženih svjetskih bendova u banana državama. Ja bih rekao da takva procjena ima elemenata istine, ali već spomenuti koncert grupe Višbon Eš ipak unaprijed onemogućava svaku generalizaciju.

Meni će u sjećanju ostati Gavro iz mog komšiluka u bosanskoj varošici koji je uvijek bio u blizini kada se zbivalo neko masovno ludilo. Ovaj put je stajao pored “Tete razapete” kako skulpturu Alije Kučukalića “Figura na stolici” od milja zovu Sarajlije. Raširio je ruke kao ta figura i urlao - po Vuku - U-rijah-hep, U-rijah-hep. Njega su iz zabave doveli provincijski rokeri, a on nije znao čestito ni izgovoriti ime slavnog benda.

Elvin je bio jedan od najboljih

No vratimo se mojem druženju sa Elvinom Lijem.

Šta treba još reći o jednom od najboljih gitarista sedamdesetih i osamdesetih? Njegov solo iz stvari I Can’t Keep from Crying - "Ne mogu da suzdržim plač" - volio je Džimi Hendriks sa kojim je Elvin Li ponekad nastupao. Hendriks mu je rekao da će i on pokušati nešto slično. Kao što znamo, nije stigao. Verzija koju je Elvin Li odsvirao na festivalu na ostrvu Vajt 1970, a potom i na nizu drugih festivala, samo je potvrdila njegovu globalnu gitarističku slavu.

Elvin Li je rastao u porodici kantri muzičara, sa 12 je svirao klarinet, sa 13 gitaru. Solirao je u raznim bendovima, muzički put ga je nanio i u Star klub u Hamburgu, gdje su prije njega nastupali Bitlsi. Osim sa svojim bendom, svirao je sa Džordžom Harisonom i mnogim drugim vrsnim muzičarima, a u Sjedinjenim Američkim Državama je sa hrišćanskim rokerom Majlonom Lefevrom snimio album On the Road to Freedom.

Čovjek koji je sa 25 godina svirao na Vudstoku nije zaslužio da mu u trideset i devetoj godini života podvale ledenu dvoranu kao mjesto gdje će se sresti sa svojim sarajevskim fanovima. Umro je 6. marta 2013. u 68. godini života usljed komplikacija nakon rutinskog hirurškog zahvata u Španiji.

Njegova poruka iz jedne prastare stvari mogla bi se shvatiti i kao duhovni testament: I'd Love to Change the World: Rado bih mijenjao svijet, ali ne znam šta da uradim, pa to prepuštam tebi.

Nakon svega

Moram da napomenem da je prije rata Gavro nestao sa jednog od beogradskih splavova - kažu da ga je odnijela voda. Moram da napomenem da je profesor Likovne akademije i kipar Alija Kučukalić, autor “Figure na stolici” pored koje je početkom osamdesetih urlao Gavro pred koncert benda Juraja hip, ubijen juna 1992. granatom koju je možda poslao neko ko se kod “Tete razapete” kao klinac prvi put dogovorio sa svojom djevojkom. Hoću i da spomenem i da su drvena sjedišta iz Zetre upotrebljavana da bi se sahranili mrtvi u tom ratu i da mi je bilo krivo kada je i sama Zetra nastradala.

Ovaj tekst je posvećen čovjeku koji je umro prije tačno osam godina, onom istom koji je te januarske večeri prije 38 godina svirao gitaru u Sarajevu iznad leda, po kojem smo padali i mi i oni koji su nas jurili. Posvećujem ga i svim ljudima koji su bili dio mog svijeta, a nisu preživjeli devedesete.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )