Mržnja

Deklaracijama, iznuđenim ili prigodnim, uprkos - stvarnost je takva kakva je. Na riječima saglasje i idila, a okolo - bijes, mržnja i najogavniji sadizam. Ovaj trenutak crnogorskog društva djeluje sve udaljenije od bilo kakve forme normalnosti.

Možda je razlog, ili bar dio razloga, u tome što smo naviknuti na lažni govor, što smo oguglali na tu vrstu prevare. Kada vidite jurišnika iz devedesetih kako danas zagovara evropske vrijednosti tako prirodno, bez imalo nelagode, morate se nasmijati, cinično ili uzaludno, ako to nije isto, odaberite sami. Ili, lažni govor onih koji su nekada blagosiljali tenkove, a danas blagosiljaju “demokratske procese” u Crnoj Gori. Lažni govor političara i ostalih opsjenara… Toliko je lažnog govorenja oko nas da ljudi postaju sviknuti na sve. A to je opasno stanje.

Pogledajte, kako su svi saglasni u osudi netolerancije i mržnje. Pa, o čemu se onda radi. Nikšić izgleda kao bure baruta… I kakva je onda priroda te saglasnosti, ako je stvarnost koju saglasni kreiraju, ovakva. Kako je uopšte moguće ovakvo stanje u predizbornom Nikšiću, ovo opasno predizborno vrenje?

Primitivizmi, kakav god dres da obuku, uvijek savršeno odgovaraju jedan drugome.

Primjetna je pred izbore jedna unekoliko histeroidna intonacija koja preovlađuje i kod opozicije i pozicije.

Koliko god stvari katkad izgledale slično, malo je vjerovatno da retorikom iz 1919. možete odgonetnuti/shvatiti 2021. godinu. A kamo li pobijediti na izborima.

DPS nikad nije djelovala ovako egzotično kao sada u ovim nikšićkim dešavanjima… Zato je ranije ta partija pobjeđivala. Drugi su bili egtozika, oni nikada ne. Emocije se ponekad aktiviraju na taj, kako ga nazvasmo egzotični politički registar, ali, ne dobijaju se izbori. Zato sve uoči ovih nikšićkih izbora djeluje malo neobično, blago rečeno, unekoliko pomjereno. DPS koja ne liči na sebe. I oni drugi, koji i previše liče na sebe, i dalje…

Monstrozni napad na mladu LGBT osobu takođe je jednodušno, ili gotovo jednodušno osuđen od svih. Možete misliti koliko iskreno, ali to je druga priča, takođe sasvim crnogorska.

Možda ovaj napad zaslužuje više od osude. Debelo objašnjenje - što je dovelo do toga da je takvo što moguće.

Zbilja, kuda ide Crna Gora? Ako su mogući oni koji urezivanje krsta vide tek kao živopisnu pedagošku mjeru?

Urezivanje krsta je ritualno obilježavanje. Simboličko pozivanje na “ispravnost” sa potpisom samoproglašenih čuvara tradicije.

Koji, usput, uzmu i sat i nešto novca. Eto, da podgorički inkvizitori naplate “samo ruke” dok rade “po ulica”…

Ovo je jedan od nus proizvoda klerikalizacije crnogorskog društva. Jer koliko god danas pojedini glasovi sveštenika djelovali iskreno i čak zgroženo, taj “nauk” je pušten iz crkve. Nije samo problem u negativnom stavu (za jednu crkvu uglavnom očekivano), već i u tome što je način na koji crkva tretira ova pitanja nedostojan već na nivou osnovnog diskursa. Ne mogu odmaći od kvalifikacija tipa “bolest”, “neprirodno” i slično… Tu je dakle bilo koja forma razumijevanja i dijaloga nemoguća.

Iz ove vrste lažnog govorenja nema drugog puta. Osim u banalnost i zlo. Ulična inkvizicija već počinje, kao što vidimo. Onda dobijate doktora koji na javnom servisu priča o četnicima kao o antifašistima. A to je obično tek početak. Nekada je najteže sa najjednostavnijim dijagnozama.

Možda je sve zbog toga: mi, na svakom koraku govorimo lažno. Vaspitani smo da tako govorimo. Vjerujemo da je ispravno govoriti lažno. Nerijetko nam je lažno govorenje dokaz da smo - “visokomoralni”.

Zato sve postaje moguće. Jer, mala je Crna Gora za toliko lažnog govorenja.

( Balša Brković )