Ozrinići na Menhetnu

Zajagrilo ljeto; njujorško.

Između Druge i Treće avenije, u sjenovitoj Pedesetoj ulici, ordinacija doktora Dušana Kosovića, uvijek krcata onih koji kod njega traže pomoć.

Gospodin.

Upoznao sam ga, s jeseni, osamdesete, u Grinič Vilidžu, na večeri, kod mog školskog druga, Cetinjanina, Paja Kusovca, diplomiranog pravnika, njujorškog taksiste. Vozio je i Džona Lenona.

- Kosović je sila! - veli mi prijatelj, njujorški Gusinjanin Bajram Vukelj. Osnivač psihijatrijsko-neurološke službe u Crnoj Gori, doktor Kosović je u Sjedinjenim Američkim Državama postao jedan od vodećih psihijatara, izuzetno cijenjen. I: uvijek spreman da pomogne našim ljudima u bijelom svijetu; majka sirotinjska, kako su ga zvali.

- Pokušavam da kad naše ljude ovdje snađe neka muka, kad nemaju ljekova, da im pomognem. Ja im, kad nemaju para, nikad ne tražim za preglede, a od sirotinje, čak i ako mi nudi pare, ja ne uzimam. Odrastao sam u crnogorskoj porodici, a to znači da sam već tamo bio suočen sa etičkom tradicijom našeg predanja i iskonskim vrlinama čovječnosti. Mislim da me je to, u moralnom pogledu, po prirodi stvari, u osnovi odredilo do dana danjeg - dijagnosticira doktor Kosović. - Ponekad mi se čini da je to moral koji nosim u svojim genima. I meni je, doista, žao što je iščezao uzvišeni moral naših đedova...

Nasred Menhetna strašilo

Prolazim kroz prepunu ordinaciju i izlazim u dvorište, ukliješteno između grozda oblakodera. Gore, parče neba. Dolje, baštica! Kosovićeva. Crnogorska. Zasadio doktor Kosović raštan, pamidoru, paprike; da ga podsjeća na zavičaj. Na njoj strašilo! Pravo; dronjavo, ali fino oblikovano. Napravio ga Živko Nikolić da zaštiti pabiru od halapljivih golubova njujorških!

Uz Kosovićevu ordinaciju, sobičak, đe već godinu i po boravi filmski reditelj Živko Nikolić, pridružujući se tako nepreglednoj koloni crnogorskih iseljenika koji su stizali u Ameriku “zbog siromaštine“, ali i raznih nepravdi u Starom kraju. Tu mu i sin Luka; igra košarku.

I: otkud slavni crnogorski reditelj u Americi!?

- Možda je tačno da su sve iseljeničke priče ispričane, sve iseljeničke samoće opjevane, sve čežnje za zavičajem odplakane... Ali, opet, svaka suza je iznova, kao prvi put, svaki bol je ispočetka... Svaki odlazak u tuđinu, naravno, da ima iznova svoju priču. Moja priča je prosta. Jednostavno, ja tri četiri godine, skoro, nijesam ništa radio tamo, odbijali su me u Zajednici kulture Srbije za projekat koji sam nudio („Ukleti brod“), za mene nije bilo mjesta u toj produkciji. Zašto? Ne znam. Tako sam se osjetio tamo suvišnim i potražih više sreće ovdje, u ovom prostoru gdje bi, eto, sada trebalo početi ispočetka. Kažem, ispočetka, zato što je ovdje kinematografija posve drugačija, svijet je drugi, filmovi se traže drugačiji od onoga što sam ja tamo radio - priča mi Živko Nikolić. - Ovamo, kao prvo nemam Crnu Goru, a to je bilo moje tematsko opredjeljenje jer sve što sam do sada snimio, snimio sam u Crnoj Gori. Sad se od mene traži da snimam krimiće po Čikagu, ili kaubojce po Nevadi, daleko od mog svijeta, svijeta crnih ubradača, odlazaka i povrataka (bilo da je u pitanju smrt ili kakvo drugo putovanje...).

U Njujorku je Živko dobročinstvom Dušana Kosovića. Oba Nikšićani; oba vrhunski poslenici svojih profesija.

Ozrinići i Krnovo

Bile su to sumorne devedesete; vrijeme kada je legendarna glumica Mira Furlan, dobitnica Zlatne arene u Puli, radila kao konobarica u Los Anđelesu; samo što dalje od jugo-pakla. Desetine i desetine hiljada mladih, uglavnom visokoobrazovanih ljudi, jatimice odlazili iz zemlje, tražeći širom svijeta bolji i sigurniji život.

- Ovdje je skupljena velika stvaralačka energija naših ljudi. Na svakom koraku možete sresti velike stručnjake koji polako puštaju korijene u ovu zemlju. Tu su veoma cijenjeni, imaju dobre zarade, njihova djeca su već Amerikanci. Ponešto će sačuvati iz Starog kraja - veli Živko Nikolić. - Gledao sam te mlade ljude iz druge-treće generacije na jednom skupu. Igraju naša kola, autentično a kad pokušate s njima razgovarati, ne znaju svoj jezik. Ako je jezik biće čovjeka, onda čije je biće? Naravno, treba čuvati to što je najvažnije, čuvati umne ljude, jer ni jednoj zemlji nije mnogo pameti. Zemlja se ne mjeri metrima već mudrošću...

Živko Nikolić je rođen u Ozrinićima, 20. novembra 1941. godine. Završio je čuvenu Umjetničku školu u Herceg Novom i Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Snimio je brojne dokumentarne i igrane filmove, TV serije. Između ostalog: „Beštije“ (1977), „Jovana Lukina“ (1979), “Krvava svadba na Brzavi“ (1980), „Smrt gospodina Goluže“ (1982), „Čudo neviđeno“ (1984), „Ljepota poroka (1986), „U ime naroda“ (1987), „Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo (1988), „Iskušavanje đavola“ (1989)...

Odšetasmo do Tajms skvera i Brodveja. Trešti muzika; pocupkuju veselo crnci. - Mislio sam - kaže Živko - da je nostalgija i čežnja za zavičajem, zapravo privilegija samo osobitih ljudi, pjesnika... Ovdje sam doznao da svaki čovjek koji je napustio svoj kućni prag može da napiše po jednu potresnu pjesmu (u kojoj „pljuska privid zavičaja“). Kako samo od dugog sjećanja narasta privid Knez Mihailove ulice, pa Krnovo i Ozrinići dobijaju posebno značenje, a mala Skadarlija je veća od Brodveja, najveće ulice svijeta...

Đekna još mre

Neki Crnogorac u Americi, ponudio je hiljadu dolara onome ko pretuče Živka Nikolića!? Smatrao je, po svemu sudeći, da je reditelj u „Đekni“ pomalo „naružio“ Crnogorce.

Ali, srećom, nije se, ipak, niko našao da ovom Crnogorcu ispuni želju.

I u Americi, eto, Đekna još mre...

...Sjedimo u bašti restorana „La Maganette“, na ćošku Treće avenije i Pedesete ulice, našem njujorškom sretištu. Pridružuje nam se nerijetko i Dušan Kosović; čim završi preglede u svojoj ordinaciji, eto ga; da pričamo o Crnoj Gori.

Protutnja jedna žuja, namirisana, napirlitana.

- O, kako se ova ujdurisala! - graknu Hasan Pupović, Plavlanjin, već decenijama Njujorčanin...

Pitam Živka da li i koliko ova razvijena sredina inspirativno djeluje na njega? Vidim, željan je rada.

- Meni je do rada na filmu - kaže Živko. - Nijesam ovdje došao da spavam i jedem. Imam da jedem i u mojim Ozrinićima. A kada je riječ o pravoj umjetnosti onda tu nema nikakve razlike na bilo kom prostoru. Umjetnički znak je svuda čitljiv i svako može uspostaviti komunikaciju sa drugim krajem svijeta bez problema. Lijepo je u američkoj kulturi što svako dolazeći ovdje donosi nešto od svoje boje i tu ostavlja, tako je prilika da se stvara jedna osobena američka kultura, autentična, sastavljena od tuđih autentičnosti, i tako svoja.

Grad koji ne spava

Tutnji ljeto njujorško.

Mlađana Crnogorka, Danijela Konjević, njujorška profesorica, slikovito opisuje ovaj megapolis koji, kako je pjevao Sinatra, nikad ne spava.

- Njujork živi dvadesetčetiri sata. Stalno se nešto događa. Čak i za male pare može da se prođe - veli Danijela. - Ovdje čovjek mnogo brže sazri i osamostali se. Ovdje se radi. Tamo, kod nas, ljudi su lijeni, a ovdje su dobri radnici. Imam osjećaj da kod nas ljudi imaju pogrešnu predstavu o Njujorku; misle da je nesiguran. To je specifičan grad; razlike se mogu osjetiti i na dvjesta metara. Ali ne treba zalaziti svuda. I sa zdravim razumom čovjek može lijepo da prođe. Za Njujork treba imati stabilnost i jaku ličnost. Velike su oscilacije; jednog jutra ste presrećni a drugog tužni, a nema porodice da to stabilizuje. Ovdje je svaki čovjek izmjeren na dolar, zna se kolika mu je cijena. To je, možda, surovo, ali za najbolje uvijek ima mjesta. Doduše, nije uvijek lako u velikom, bijelom svijetu. Čovjek treba da je jak i nikad sam...

Prolaze svakojake fizionomije iz cijelog svijeta; svako nosi svoju tajnu dolaska; kao u nekom kaleidoskopu smjenjuju se razne boje.

- Fasciniraju me u Njujorku ljudska lica - kaže Živko Nikolić. - Svakome je još uvijek ostalo nešto od onoga što je sobom donio u svom zavičajnom brašnjeniku i to lagano krčmi... O sebi u ovom velikom i složenom svijetu manje znam negoli ikad. Čovjek sebe ne poznaje dovoljno dok se ne izmjesti iz svog prostora. Ali, opet o sebi u ovom svijetu ne znam mnogo. Ovdje sam možda ipak malo vremena. Godina i po dana. Malo ili mnogo, znaće se možda kasnije.

Imao je Živko projekciju filmova na Univerzitetu u Bostonu. Pitam ga koliko Amerikanci poznaju evropski film?

- Amerikanci malo poznaju evropski film. Prava rijetkost je da se neki evropski film prikaže u iole boljem bioskopu - tvrdi Živko Nikolić. - Distributeri koji drže bioskope čuvaju to za svoje filmove. Čak se može naći i pođekoji dobar američki film koji ne može ući u „pravi“ bioskop, jer njegov distributer nije dovoljno jak. Ovdje je opasna borba za prostor, za publiku, za novac, jasno. U Americi se snimi godišnje mnogo filmova. To su uglavnom sve filmovi koji zadovoljavaju komercijalne zahtjeve. Poneki se otme i to je onda događaj. Ja se bojim da će američki film progutati komercijala. Jedina je šansa niskobudžetski film. Film se snimi za malo novca i to entuzijasti nekako skrpe pa naprave zanimljiv film. Nijesam preoduševljen novim američkim filmom. Nema novih ideja.

Veliko iskušenje

Živko se, očigledno, našao na velikom raskršću. Reče mi da se u Njujorku osjeća kao vojvoda Draško u Mlecima. Svoj autentični svijet ne može njegovati, a teško može prihvatiti ono što američko tržište traži.

- Nalazim se zbilja na velikom raskršću - veli Živko. - Meni su ponudili jedan projekat. Tražio sam scenario da pročitam. Na prvih pet strana bilo je, ni manje ni više, nego trideset i šest mrtvih, sve leš do leša. Rekao sam im da ja toliko mrtvih ne umijem sahraniti i nijesam prihvatio jedan toliko besmisleni tok priče gdje je svaki kadar osmišljen tako da bude sračunato uzbuđenje. Sad pokušavam, razmišljam o tome, da napravim film koji bi pomirio ovce i vukove. Šta će od toga biti, vidjećemo. Veliko iskušenje...

Zalepeta jato golubova; zavijoriše prema vrhovima oblakodera, kao da rastjeruju oblake. Živko mi priča da mir nalazi u radu. Ako ne radi onda nema mira. I: briga za Crnu Goru. Godine devedesete, košmarne...

- Čovjek koji je vezan za svoj zavičaj u kojem se događaju čudesa, teško može naći mir, bilo gdje na kugli zemaljskoj. Jer nemir nosimo sobom - kaže Živko Nikolić. - Ovdje mi, koji smo došli iz okrvavljenog zavičaja ne umijemo više ni o čemu drugom pričati osim o tome šta se tamo događa, šta se može dogoditi, ko je gdje, ko je s kim, ko je za koga, itd. Čitaju se novine, gleda TV, traži se ono između redova, prizivaju se vračare, gleda u karte... Amerika, Amerika. Ovdje je sve moguće. Nekad mi se čini da je to zemlja sanjara koji su došli da potraže ono što nijesu imali. Nekad, opet, da je to zemlja surovnjaka koji su došli da otmu i odu. Amerika je zemlja ljudi koji su došli ovdje privremeno a najčešće ostanu zanavijek. Malo srećnika uspije da se otme svemu tome i na vrijeme stigne u svoj zavičaj da se tamo bar na kraju lijepo sahrani, kako dolikuje čovjeku. Uzalud šume topole na groblju u njegovom zavičaju. Ovdje su sahrane bez tužbalica i lelekača. Strah od toga je kod naših ljudi ovamo veliki. Otuda mnogi naši ljudi kad ostare, osjete kraj pa dođu u Stari kraj da tu počinu. Da počinu, bogme, i od priča o čudima i čudesima, o zlatnim rudnicima, da počinu i od tog straha da im kosti ne ostanu na Long Biču, Santa Monici, Majamiju ili Floridi... Sunčanoj Kaliforniji...

Živko kaže da svaki dodir s novim, do tada nepoznatim, pokreće u čovjeku motive koji mogu biti, naravno, od nekakve stvaralačke koristi. Ali, takve koristi imaju svoju cijenu.

- Osim toga - veli Živko - osjećam se ovdje pomalo zbunjen i koji put mi se učini da sam više znao o Americi dok je nijesam vidio. Koji put, idem tako kroz Njujork i pitam se: O, Bože, gdje sam ja ovo!? Odakle dolazim? Šta ću ja ovdje?

I na kraju, pitam Živka Nikolića, da li ostaje u Americi?

- Ja ću biti tamo gdje imam posla, gdje mogu da živim sa svojom porodicom. Umro je u Beogradu 17. avgusta 2001.

( Slobodan Vuković )