O PROSTORU, RODE
Slike i ostalo
Valjalo bi pitati i donosioce odluka o privatizaciji (ti ljudi postoje) kako su tretirali umjetnička djela prilikom procjene vrijednosti imovine koja je predmet privatizacije. Ili se, jednostavno - raznosilo. Po principu - ko se snađe
Kod mnogih građana u Crnoj Gori vijest da cetinjskim Muzejima i galerijama nedostaje preko dvije hiljade i devetsto eksponata, izazvala je osjećanje rezignacije. Doduše, rečeno je, možda su neki eksponati u depoima, ali registri nijesu potpuni...
Saznadosmo da je još prije više decenija počelo „iščezavanje“ predmeta iz Muzeja i galerija. Nekada je bila izreka među domaćicama: „Kako joj bješe sve sređeno i očuvano, kao da nije kuća nego muzej“. U međuvremenu smo napredovali „svakoga dana u svakom pogledu“. Nebriga, neetičnost, lakomost, neodgovornost, nepoštovanje zakona, stvorilo je opaku stvarnost. A muzeja i galerija ima ne samo na Cetinju! Od djelovanja neželjenih društvenih pojava potreban je organizovani otpor građana. Ili ćemo se braniti zakonom, principijelnošću, stručnošću, kulturom i kultivacijom, ili će nas poplava nepočinstava odnijeti, kao i pomenute muzejske eksponate.
Istovremeno, postoji ogroman broj slika, crteža, skulptura, pretežno crnogorskih umjetnika, koji je nestao u postupcima privatizacije. Stariji građani se sjećaju - velika preduzeća su redovno otkupljivala likovna djela. U upravnim zgradama firmi, u opštinama, upravama javnih preduzeća, državnim institucijama, sudovima, hotelima i dr. bilo je (i još ima) mnogo reprezentativnih likovnih djela. Sticajem okolnosti znam da je u hotelima Crna Gora i Podgorica (a i u drugima je bilo slično) bio veliki broj vrijednih slika i skulptura. Privatizacijom je propušteno, radeći ili ne radeći, da se te kolekcije izuzmu iz predmeta privatizacije. I ustupe odgovarajućim ustanovama kulture, galerijama, muzejima. Jasno je da umjetnički predmeti nikako nijesu mogli biti tretirani kao prateća oprema i inventar. Makar i naknadno, bez izgleda na bilo kakvo „istjerivanje pravde“, bilo bi dobro objaviti (po sjećanju rukovodilaca tih firmi, zaposlenih i dr.) koja su umjetnička djela bila u trenutku privatizacije - tretirana kao zidne tapete! Ukoliko je negdje sačuvana dokumentacija o godišnjim inventarima, sa potpunom preciznošću bi se znalo o obimu i vrijednosti umjetničkih kolekcija tih ustanova.
Valjalo bi pitati i donosioce odluka o privatizaciji (ti ljudi postoje) kako su tretirali umjetnička djela prilikom procjene vrijednosti imovine koja je predmet privatizacije. Ili se, jednostavno - raznosilo. Po principu - ko se snađe.
Dok sam, u mandatu 2012 - 2016, bila poslanica saznala sam, a i potvrđeno iz nekoliko izvora, da je jedan raniji sekretar Skupštine sliku iz skupštinskog fundusa, koja mu se svidjela, odnio kući u rodni grad na sjeveru. Onda se desila hitna situacija - popis umjetničkih predmeta. Naš ljubitelj umjetnosti je na vrat-na nos, odjurio u rodni grad da vrati „pozajmljenu“ sliku. Zbog ovoga nije imao nikakve neprijatnosti na poslu. Mala blamaža zbog pokazanog nemoralnog ponašanja, brzo je zaboravljena. Čovjek je u svom rodnom gradu bio poznat kao uspješan predizborni aktivista, svaki put.
Pojava otuđivanja umjetničkih predmeta iz javnih ustanova nije nova. Novo je odsustvo snebivanja počinilaca i izmještanje ovakvih postupaka na nivo drugarske šale i nadmetanja.
Kad sam, decembra 1975, došla da radim u Sekretarijatu za urbanizam opštine Titograd, posebno prijatno iznenađenje bio je susret sa slikom Voja Stanića „Boj na Kosovu“. Kada bi neko od koleginica ili kolega došao poslom u Sekretarijat, obavezno bih ih povela da vide tu sliku koja se nalazila u kancelariji Odjeljenja za komunalne poslove. Naravno, i u mnogim drugim službama Opštine bilo je vrijednih slika i skulptura. Pretpostavljam da je većina sačuvana. Nažalost, pomenuta slika Voja Stanića je ljeta 1976. godine nestala. Izgleda da sam svojim oduševljenjem slikom privukla pažnju nekog „pregaoca“. Koliko se sjećam, sekretar Sekretarijata nije nestanak ni prijavio policiji.
Iščezavanje se, eto, dešavalo i u vremenima koja nam sad izgledaju kao uzor odgovornosti i poštovanja zakona. Nikada crnogorskoj javnosti nije objašnjeno kad je izgubljen centralni dragulj sa ikone Bogorodice sa Filermosa. Koja je nekoliko decenija, prije nego je izložena u Državnom muzeju, čuvana u nekom od Vladinih resora.
Potresno je svjedočanstvo sa slike Jaroslava Čermaka na kojoj Crnogorac, u muci i opasnosti zbjega pred Turcima, nosi sliku. Spasava dvorsko umjetničko blago, a od svoje će kuće sigurno naći zgarište.
Učinak privatizacije je po otuđivanju umjetničkog blaga Crne Gore, uporediv sa stradanjima od raznih kaznenih ekspedicija, paljevina i bombardovanja brojnih okupatora, a nekad i saveznika.
S druge strane, divni su primjeri poklanjanja - kao kolekcija slika koju su poklonili Milica i Svetozar Vukmanović cetinjskim Muzejima i galerijama.
Za kraj, inicijativa koju bi mogli ostvariti studenti FLU sa zainteresovanim građanima. Da se popišu i prezentuju kroz prigodne kataloge brojne slike i skulpture koje, još, postoje u preduzećima i drugim javnim ustanovama. Tako bi se dobila osnova za potpunije sagledavanje likovnog stvaralaštva određenih istorijskih perioda. Zatim, akcija u tom smislu mogla bi da bude proširena, da se organizuju izložbe iz tih fondova. Možda se čitalac pita, čemu ovo. Crnogorsko društvo je došlo do opasne granice socijalne diferencijacije. Svaka smislena akcija koja nas okuplja i ujedinjuje nas. Zato smatram da na „iščezavanje“ predmeta iz Cetinjskih muzeja i galerija, treba odgovoriti javnom akcijom zaštite umjetničkog blaga. Takođe, organizovanje fotoizložbe nestalih eksponata iz muzeja, koja bi se prikazala po cijeloj Crnoj Gori, značilo bi osvjetljavanje ovog kulturocida.
Da li će se, i kada, saznati gdje su nestali muzejski eksponati odgovoriće novi dani i savjesni građani Crne Gore.
Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG
( Jelisava Kalezić )