Ljudsko biće nije ni muško, ni žensko

Baveći se ljudskim tijelom kao okosnicom svih svojih radova, kombinujući tehnike i multimedijalni pristup, umjetnik Nenad Nedeljkov prodire u samu srž ljudskog bića, istakla je istoričarka umjetnosti Anja Marković na otvaranju njegove izložbe ““Između vidljivog i unutrašnjeg, pojave i prolaznog. Telo”.

Postavka je otvorena u Centru savremene umjetnosti Crne Gore, u galeriji Centar, gdje će biti dostupna za posjetioce do kraja marta.

“Bilo da govori o tijelu kao, s jedne strane potrošnom, a s druge strane tako moćnom i savršenom skladu, odnosno o njegovoj strukturi, Nedeljkov postavlja pitanje povezanosti tijela sa onim nevidljivim, neshvatljivim i mističnim dijelom - psihom, dušom i umom”, navodi Marković u svom tekstu o njegovoj izložbi.

U galeriji Centar predstavljeno je nekoliko radova većeg formata i jedan video objedinjeni su nazivom “Studija”, a tu je i serija djela “Zaboravljena lica”, manjeg formata. On se za “Vijesti” prisjeća procesa nastanka ovih ciklusa ističući da teži ukazivanju na kontraste i suprotnosti sa kojima se čovjek susreće.

“Na prvoj godini likovne akademije radi se studija ljudske figure i uglavnom se obrađuje tijelo kroz svoju površnost, kroz kožu, kroz epiderm, odnosno kroz ono što ljudsko oko može da vidi. Ja sam preuzeo taj jedan bazični naziv i napravio naziv za svoj segment. U tom segmentu sam istraživao kožu, ono što obuhvata ljudsko biće", kaže Nedeljkov.

"Sa druge strane, u segmentu ‘Zaboravljena lica’ bazirao sam se na sjećanju, a djela su nastala tokom mog sopstvenog sjećanja na neke likove koje sam ranije poznavao i kojih više ne mogu u potpunosti da se sjetim, dakle proces sjećanja je uradio svoj posao. Ti likovi se kasnije mijenjaju u našoj mentalnoj predstavi. Radeći na tim djelima u jednom momentu bih zaustavljao proces i završavao ga tako da svako djelo od ovih koja pripadaju ‘Zaboravljenim licima’ ostaje još uvijek u nekom svom procesu”, kaže on.

"Izložba dodatno privlači posmatrača jer je predstavljen međusobni sklad između svih radova, kao i njihova povezanost koja je došla naknadno, objašnjava Nedeljkov za “Vijesti”.

Ipak, reklo bi se da posljednji potez ostaje da publici povuče demistifikujući procese, dovršavajući izazvane vizije i motive, spajajući ih ili razlažući. Sve to, u ovom slučaju, umnogome zavisi i od galerijskog prostora u kojem Nedeljkova djela bivaju izložena, jer u svakom korespondiraju drugačije što se može primijetiti tek kada se izložba fizički posjeti...

“Apsolutno je sve to povezano, ali moram priznati da je to došlo nakon završenih radova koje nijesam stvarao sa tim ciljem. Taj koncept koji se ispostavio kao nešto što je važno desio se kasnije. U ‘Studijama’ nemamo glavu, a u ‘Zaboravljenim licima’ imamo glavu, ali nemamo tijelo. ‘Zaboravljena lica’ su fokusirana na karakter, jer glava uvijek oličava karakter, a tijelo skoro pa nikada. Tijelo koje predstavljam je, takoreći, androgen, bespolno biće, ono nije ni muško ni žensko, već tu dolazimo do totalne deindividualizacije, dok je u ‘Zaboravljenim licima’ potpuno suprotno i svaki lik, bez obzira koliko je obrađen, ima svoj karakter. Ta dva segmenta su na jedan neobičan način povezana i apsolutno neodvojiva”, priča on.

Na pitanje zbog čega radovi iz serije “Studija” nijesu unaprijed definisani polom/rodom, Nedeljkov ističe da je ljudsko biće prvenstveno biće. “Ja sam obrađivao ljudsko biće, a u mojoj svijesti ljudsko biće nije ni muško ni žensko, ono je i muško i žensko, a jedino što ga određuje jeste polni organ koji sam ja u svojim djelima svjesno eleminisao i time na jedan vrlo jednostavan način riješio problem, pa tako ja predstavljam ljudsko biće. Iako nekada djeluje kao da predstavljam muško tijelo, to ne mora biti tako, vidjećete”, kaže Nedeljkov.

Naziv njegove izložbe - “Između vidljivog i unutrašnjeg, pojave i prolaznog. Telo” otvara brojna pitanja koja je dijelom pokrenula i Marković: “Da li je tijelo zaista ogledalo našeg unutrašnjeg stanja? Šta je realnost i šta je to što čini da je mi, kao i memoriju, kreiramo prema sebi?”, a tu su i ona vezana za percepciju ljudskog tijela danas...

“Prilikom ekspanzije društvenih mreža ljudsko tijelo je dobilo jednu potpuno simulakričnu notu, a ta simulacija je postala potpuno nepodnošljiva. Vi možete vidjeti određene ljude koje poznajete iz realnog života koji apsolutno ne izgledaju isto na svojim fotografijama koje objavljuju na Instagramu, Fejsbuku i drugim socijalnim mrežama... Takva potreba za uljepšavanjem dovodi do određene površnosti, a mi ćemo tek za nekih desetak godina vidjeti koje će biti implikacije svega toga. Čovjek se danas predstavlja na društvenim mrežama prije nego bilo gdje drugo, a mladim ljudima je prije svega bitno kako njihovo tijelo izgleda na društvenim mrežama, više nego u fizičkom svijetu”, smatra Nedeljkov.

Ono što u svemu tome ostaje nevidljivo je ličnost - duša koja je suština. “Ono što ostaje iza toga je suština svakog čovjeka, individua kada čovjek ostane sam sa sobom i tačno zna ko je i šta je, to je ono što se neće vidjeti ni na društvenim mrežama niti u razgovoru, a to je ono što je zanimljivo i što svaki čovjek nosi sa sobom”, zaključuje umjetnik.

Nedeljkov je rođen 1971. godine u Zrenjaninu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji umetnosti u Novom Sadu 1998. godine, a postdiplomske studije završio je 2008. na Univerzitetu umetnosti u Beogradu (Interdisciplinarne magistarske studije, Grupa za digitalnu umetnost).

Virtuelne izložbe donose određenu dozu površnosti

Razgovarajući o pandemiji virusa korona Nenad Nedeljkov ističe da će posebno biti interesantno sagledati umjetnost koja će doći nakon ovog perioda.

“Ono što je novo, interesantno, a vezano i za ovu izložbu (koja je otvorena u onlajn formi) jesu razmišljanja o izlagačkoj djelatnosti gdje sam se sam zapitao šta se dešava sa izložbom koja je postavljena, otvorena i koju, uslovno rečeno, niko nije vidio? Šta se dešava sa njom, da li je ona zaista održana? Ili nije? Sa druge strane imamo i izložbe koje su virtuelnog tipa, a te izložbe su surogat fizičkih izložbi i donose nešto potpuno drugo, a sa sobom nose i veliku dozu površnosti. Ono što je sigurno jeste da razmišljanje o prezentaciji djela više neće biti isto kao prije pandemije”, smatra Nedeljkov.

On dodaje da umjetnici većinom ne znaju na čemu su kada je produkcija u pitanju.

“Ove izložbe koje se dešavaju sada su vrlo hermetičnog tipa, mnogo ljudi ne može da ih vidi, a u svemu tome se veoma malo i izlaže. Kad se sve završi vidjećemo šta su ljudi radili tokom ovog perioda i biće to vrlo zanimljivo”, zaključuje on.

( Jelena Kontić )