Državljanstvo - može, ali...

Premijer je 22. februara u objavi na Twiteru najavio da će se Vlada pozabaviti rješavanjem problema sa kojim se suočava „veliki broj građana koji godinama žive u Crnoj Gori a nisu dobili državljanstvo“. Taj tvit su mnogi dočekali sa optimizmom i nadom. Međutim, danas, dvadesetak dana nakon te objave, niti se zna na koje se građane odnosila ova izjava niti je jasno kako će izgledati rješenje problema.

Možda je u pitanju svjesna nedorečenost koja bi Vladi trebalo da otvori prostor za manevrisanje - međutim, stiče se utisak da su je bolje iskoristili domaći i strani tumači političkih procesa koji su u najavi premijera vidjeli namjeru da se promijeni „krvna slika“ biračkog tijela ili da se „zakonskim inženjeringom promijeni nacionalna struktura pred popis“. I, mada o „dobronamjernosti“ i „nepristrasnosti“ poslednjih najbolje svjedoči činjenica da su u svojim ekspertskim ocjenama potpuno ignorisali postojanje ozbiljnog problema sa kojim se već godinama suočava približno 3% građana, na Vladi je odgovornost što je ostavila prostor i za takva tumačenja. Nažalost, ni poslednja izjava premijera, takođe na Tviteru, nije odgovorila na prethodne nedorečenosti.

Ko su ti građani?

Najveći broj građana koji godinama žive u Crnoj Gori, a nisu stekli državljanstvo, su bivša raseljena i interno raseljena lica sa prostora bivše Jugoslavije koja danas uglavnom imaju status stranaca sa stalnim nastanjenjem. Prema podacima MUP-a, u Crnoj Gori danas živi oko 15.000 ovih lica. Više od 20 godina najveći broj njih ima ograničen pristup pravima na zaposlenje, obrazovanje i socijalnu zaštitu, a sa pasošem koji posjeduju ne mogu putovati u zemlje Šengen zone bez vize. Iako je pitanje biračkog prava važno, ono ima manji uticaj na njihov svakodnevni život nego sve prethodno pomenuto. Ipak, strah od toga za koga bi oni mogli da glasaju bio je razlog zbog kojeg prethodna Vlada nije željela da trajno riješi ovaj problem.

Gdje je zapelo?

Kako je moguće da neki građani ni poslije 20 godina nisu dobili državljanstvo, ako Zakon definiše da je za prijem u crnogorsko državljanstvo, potrebno 10 godina stalnog i neprekidnog boravka u CG? Tako što Zakon o crnogorskom državljanstvu daje Vladi diskreciono pravo da posebnim pravnim aktom definiše kriterijume stalnog i neprekidnog boravka. Vlada je u Odluci o kriterijumima za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom u članu 3 stav 1 tačka 3 navela da se neprekidnim boravkom NE SMATRA „ako je lice sa priznatim statusom izbjeglice, odnosno lice sa priznatim statusom raseljenog lica u CG, pribavilo javne isprave (ličnu kartu, pasoš) od nadležnog organa države porijekla za vrijeme trajanja izbjegličkog ili raseljeničkog statusa u Crnoj Gori“. To je upravo ključna odredba koja onemogućava da tih 15.000 građana stekne pravo na crnogorsko državljanstvo jer je većina raseljenih u međuvremenu nabavila dokumenta države porijekla. Koja pravna logika je dovela do uvođenja ove odredbe, nije sasvim jasno. Politički motivi su, međutim, poznati.

Nazad u sadašnjost

Vlada ima mogućnost da donese novu Odluku o kriterijumima za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom i na taj način olakša pristup državljanstvu bivšim raseljenim i interno raseljenim licima koja godinama žive u CG. U javnosti, međutim, i premijer Krivokapić i ministar Sekulović, kao i neki drugi politički lideri, izlaze sa tezom o potrebi izmjene Zakona o crnogorskom državljanstvu radi njegove liberalizacije. Pitanje koje, međutim, zbunjuje javnost je - radi koga je potrebno sprovesti liberalizaciju Zakona? Da li osim bivših raseljenih i interno raseljenih lica postoje i druge kategorije građana koje imaju sličan problem? Ako postoje, javnost zaslužuje da zna koje kategorije građana su u pitanju, a zaslužuju i raseljeni. Jer se u suprotnom daje povod sumnji da se golgota kroz koju su bivša raseljena i interno raseljena lica prolazila u prethodnim godinama može iskoristiti kao paravan za izmjene u Zakonu koje treba da omoguće prijem u državljanstvo i onim licima koja ne borave u CG. Takav čin bi mogao pothraniti dalju društvenu stigmatizaciju ovih lica koju je prethodna vlast sistemski promovisala.

Otkud sad dvojno državljanstvo?

Odgovarajući na pitanje zainteresovanog građanina, premijer Krivokapić je na Tviteru izjavio da „i sada građani mogu da koriste postojeće zakonske norme“ kako bi ostvarili pravo prijema u crnogorsko državljanstvo ali da se moraju odreći državljanstva koje već imaju. Ovo nije nikakva novost. Najveći dio raseljenih i interno raseljenih je svih ovih godina bio spreman da se u bilo kom momentu odrekne državljanstva koje posjeduje zarad prijema u crnogorsko državljanstvo ali im upravo „postojeće zakonske norme“ to nisu omogućavale. U to bi se premijer uvjerio prvog dana kada bi promijenio pomenutu Odluku o kriterijumima. Jedina novost koju je donijela poslednja izjava premijera je da građani ovoga puta mogu da očekuju „blagovremeni odgovor MUP-a“ na njihov zahtjev. U prevodu - brže će vam izdati rješenje da ste odbijeni.

Proces

Saga o državljanstvu dovedena je do apsurda koji neodoljivo podsjeća na Kafkin Proces. Prema važećim zakonskim normama maltene sva bivša raseljena i interno raseljena lica bi do kraja 2023. ionako stekla pravo na prijem u crnogorko državljanstvo. Što se više bude odlagalo rješenje ovog pitanja utoliko će i zasluga nove Vlade biti manja kada rješenje jednom bude postignuto. A i biće teže odgovoriti na pitanje u čemu je razlika u pristupu ovom pitanju stare i nove Vlade?

Autor je student magistrand na Državnom univerzitetu u Sankt Peterburgu, Fakultet za međunarodne odnose, smjer - Svjetska politika; stranac je sa stalnim nastanjenjem u Crnoj Gori

( Aleksandar Drekalović )