Zavadi pa vladaj

Kriza na makro i mikro nivou predstavlja plodno tlo za manipulaciju zbog ranjivosti cjelokupnog sistema i pojedinaca i njemu. Kada je sistem ranjen, kao što je trenutno slučaj usled globalne epidemije, svaka osoba se sa krizom bori na svoj način, ali je svi osjećaju i uvijek postoje manje ili veće posljedice. Svaka porodica i svaki član porodice su pogođeni. Nedostatak informacija o tome kada će se kriza završiti, ali i pregršt pogrešnih i lažnih informacija na društvenim mrežama transformišu neizvjesnost u rizik.

Nažalost, takvi istorijski momenti poput pandemije korona virusa, i ranjivost stanovništva koje je preokupirano brigom i strahom za sopstvenu egzistenciju i budućnost, predstavljaju plodno tlo za manipulaciju. Obično su osnovni ciljevi manipulacije koju vrše određene skupine, da promijeni ponašanje ljudi u smjeru koji njima odgovora u datom političkom momentu, dodatno podstičući strah i neizvjesnost onim na šta je stanovništvo određenog podneblja najosjetljivije - podjelama u društvu.

Većina definicija označavaju radikalizaciju kao sistemski proces usvajanja „ekstremističkih vjerovanja“. Ekstremizmom se odstupa od opštih i prihvaćenih normi ponašanja, a najveći problem predstavlja tendencija njegovog izjednačavanja sa nasilnim radikalizmom, bilo da je u pitanju nasilna desničarska, ljevičarska ili religijska radikalizacija. Manipulacija koja vodi ovim pojavama obično se sprovodi kroz nekoliko faza. Prva je ubjeđivanje određenog dijela stanovništva o ugroženosti kojoj se treba suprostaviti po svaku cijenu. Ta ugroženost je toliko velika da se postavlja pitanje opstanka nacije, a u sjenku se bacaju svi drugi razlozi koji su doveli do stvarne krize. Druga faza podrazumijeva otjelotvorenje „prijetnji“ kroz sporadične incidente kojima se narodu „dokazuje“ istinitost prethodno plasiranih stavova. Govor mržnje, naročito onaj na društvenim mrežama samo podstiče ovaj proces vrlo namjenski. Ulazi se u začarani krug u kojem se početni stavovi uzajamnim govorom mržnje opravdavaju, čime se završava treća faza, a opet počinje prva. Na taj način se širi mreža nacionalnih podjela uglavnom kod najugroženijeg dijela stanovništva, ali ugroženog ekonomski i socijalno.

Umjesto da se ti problemi riješe, za njih se traže krivci u nekom drugom ko je u datom političkom momentu pogodan da bude krivac. Primarni strah za sopstvenu egzistenciju, briga za budućnost školovanja djece, zaposlenje, nemogućnost plaćanja računa, dugovi i slično, pod pritiskom nametnutih radikalističkih stavova pretvaraju se u nešto sasvim drugo i opasnije. Pretvaraju se u projekcije zla u nekog drugog, u onog ko je na neki način od nas različit. Ovaj princip se ne odnosi samo na nacionalne već i druge podjele u društvu. Tome se dodaju stavovi o tlačenju i nejednakosti, i da je sve to nemoguće prihvatiti mirnim putem. Iz tog razloga nije naodmet konstatovati da stanovništvo u zemljama u kojima su nasilni radikalizam i ekstremizam najizraženiji - zapravo živi u najgorim životnim uslovima. Toga nema u velikoj mjeri u državama koje su bogate i imaju nisku stopu siromaštva.

Nikad ne treba zanemariti činjenicu da je svaki oblik ekstremizma i nasilnog radikalizma suštinski podstican od strane lucidnih ljudi koji imaju vrlo jasne i isplative motive za to, a koji na kraju nikad ne stradaju. Stradaju obični građani. Stradamo vi i ja.

Autorka je kriminalista i psiholog

( Anđela Simonović )