Mahmud Darviš – Pjesnik otpora, izbjegličke patnje i savjesti

Mahmud Darviš, jedan od najpriznatijih savremenih arapskih i palestinskih pjesnika, rođen je 13.03.1941. godine u al-Birvi, selu koje se našlo pod bombama krajem 1947. godine. Umro je u bolnici u Hjustonu 9.08.2008. godine, podvrgnut komlikovanom zahvatu operacije srca. Objavio je 26 zbirki pjesama, 11 knjiga u prozi i brojne članke u arapskoj i inostranoj štampi. Za svoje stvaralaštvo nagrađivan je brojnim uglednim nagradama u svijetu. Bio je osnivač književnog časopisa „al-Karmal“, član Komunističke partije Izraela, priključio se PLO u Bejrutu, vodio časopis „Palestinski poslovi“, koji je objavljivao Palestinski istraživački centar, čiji će čelnik postati nešto kasnije. Njegova porodica je najprije 1947. godine izbjegla u Liban, da bi se vratili 1949. godine i na mjestu svojeg nekadašnjeg sela zatekli jevrejsko naselje. Nastanio se sa porodicom u selu Dair al-Asad na sjeveru. Imali su velike poteškoće u pribavljanju boravišnih dokumenata, jer su „ilegalno“ ušli u zemlju, s obzirom na to da tu nisu „zatečeni“ kada je vršen popis stanovništva i po izraelskom zakonu postali su „prisutni-odsutni“, tj. fizički prisutni, ali bez dokumenata. Njihova zemlja je konfiskovana i svrstani su u kategoriju „izbjeglica“. Nakon što je njegova porodica preselila u selo al-Džudajda, gdje je sebi stvorila dom, živi u Haifi, završava srednju školu, i radi za časopise „al-Ittihad“ i „al-Džadid“. Nije mu bilo dozvoljeno da napusti Haifu u periodu od deset godina, u kućnom pritvoru je bio u periodu od 1967-1970.. U vezi sa svojom biografijom, tvrdio je da je ono što treba da interesuje čitaoca napisano u njegovim pjesmama i da je u osnovnim elementima o sebi pisao u svojim proznim djelima, kao npr. „Dnevnik obične tuge“ (1973./ redigovano izdanje 2007.) i „Sjećanje za zaborav“ (1987.), posebno o djetinjstvu i Nakbi, vremenu kada su Palestinci izgubili dom.

Arapski građani Izraela živjeli su u atmosferi strogo ograničenih sloboda izražavanja. Cenzura je imala strahoviti uticaj na arapski intelektualni život: do knjiga i časopisa iz šireg arapskog područja se teško dolazilo, tako da je poznavanje hebrejskog jezika Darvišu omogućilo prvi susret sa poezijom Nerude, Lorke, zajedno sa drugim klasicima evropske književnosti, stvarajući osnov za jednu novu vrstu arapske poezije – patriotskih stihova ispunjenih ljubavnim izrazom i osjećanjem. Najpoznatiju pjesmu Mahmuda Darviša iz tog perioda, zapravo najpoznatiju pjesmu palestinskog pjesništva, predstavlja pjesma „Lična karta“, objavljena 1964. u zbirci „Listovi masline”. To su odgovori fizičkog radnika u kamenolomu, koji staje ispred izraelskog birokrate, na nekom punktu za provjeru ili u policijskoj stanici. Ti odgovori su bili na hebrejskom i izrečeni su navodno od strane samog Darviša nekom izraelskom službeniku. Sve zajedno zapisao je u povratku, na parčetu papira. Redovi ove pjesme slični su sadržaju tog formulara, pjesma je pisana na brzinu i pročitana sa tog istog parčeta papira na festivalu poezije u Nazaretu, dopala se publici i od njega je traženo da ponovi pjesmu još tri puta. On u pjesmi kaže da je „iz jednog sela, zabačenog i zaboravljenog/ Čije su ulice bez imena/ I svi njegovi ljudi/ Na njivi i u kamenolomu“. Njegov govor je zaogrnut ponosom, patnjom i očajem, i nekoliko puta postavlja pitanje: „Je l te to ljuti?!“ ili „I nisi ostavio/ /Ni unucima mojim/ Do stijena ovih/ Pa hoće li uzeti i njih/ Vaša vlada k’o što pričaju?!!” Pjesma je izazov ili, prema riječima nekih kritičara, “zbir glasovnih sekvenci”, koji će dva puta zaprijetiti, jednom u početku: “Šaka jaka k’o stijena/ Ozlijedi onoga ko je dira” i drugi put na kraju: “Ali budem li gladan/ Ješću meso uzurpatora/ Pazi… pazi se… moje gladi/ I da se JA ne naljutim”. Mnoge pjesme Mahmuda Darviša iz tog ranog perioda dobile su i svoju muzičku interpretaciju. U “Sjećanju za zaborav” Darviš opisuje nastanak ove pjesme, govoreći da je refren “Piši!/ Ja sam Arapin”, zapravo iskaz koji je uputio izraelskom službeniku, kao mladić, ali je dodao: “Izgovorio sam to na hebrejskom, ne bih li ga izazvao”. Mnoge Darvišove pjesme su pisane jednostavnim jezkom. Na taj način, zgusnutost svakodnevnog iskustva – emocijom i kontekstom, postaje predmet dostupne i čitljive političke refleksije. Kaže se da se tipično palestinsko iskustvo svodi na granicu, aerodrom, punkt za provjeru, i na mnogim od tih barijera identitet se provjerava. Sva ta mjesta dio su poezije Mahmuda Darviša, to je pozadina okrutne palestinske sudbine. Ono o čemu piše nisu sjećanja vojnika. On je angažovani intelektualac, ali civil. Veći dio knjige “Sjećanje za zaborav” posvećen je uobičajenim aktivnostima, tako da vrstu hrabrosti može da predstavlja i napraviti doručak, rizik da se posjete susjedi ili iskrade na ulicu.

Pjesnik je napisao svoju najpoznatiju ljubavnu pjesmu „Rita i puška“, posvećenu njegovoj jevrejskoj djevojci, i ona je objavljena 1967. u zbirci „Posljednja noć“. Rita je njegova mladalačka ljubav, Jevrejka poljsko-ruskog porijekla, koju je upoznao u Haifi i koja je poginula. U ovoj pjesmi upotrebljava različite simbole, tako da u početnoj tvrdnji: „Između Rite i mojih očiju je puška“ koristi semantičko kontrastiranje riječi, započetih u arapskom originalu jednakim glasovima: „Bayna Rita wa ̒Uyūnī Bunduqiyya“. Puška je simbol izraelske prijetnje, rata i smrti, ona je na početku i na kraju pjesme. Između je milion ptica i slika, ptica je simbol slobode i povratka, tako da Rita postaje dom kojem se želi vratiti. U sve to nemilosrdno je opalila puška, dijalog između svetosti ljubavi i rata traje. Ritino ime je bilo praznik u njegovim ustima, ali rat i okupacija presjekli su i oduzeli normalnost života palestinskog naroda. Slaveći mirnu svakodnevicu i prirodni životni tok, pjesma postaje pjesnikov glas nepristajanja i otpora. U Darviševoj poeziji stavljen je znak jednakosti između voljene i njegove zemlje, on nije patriota, on je njen privrženik. Njegov glas otpora postaće snažan u pjesmi „Na ovoj zemlji iz zbirke “Manje ruža“, objavljene 1986. godine, koja se smatra najavom prve Intifade, i biće posebno oštar u pjesmi „Prolaznici između riječi koje izmiču“, objavljenoj 1987. godine, koja je izazvala burne reakcije u izraelskim krugovima. Uopšte uzev, u srednjem stvaralačkom dobu, u periodu između 1986. i 1993. godine, Mahmud Darviš uglavnom objavljuje pjesme upućene širokoj publici, okreće se palestinskom istorijskom identitetu i pokušava na toj razimi da komunicira sa čitalačkom publikom, nastojeći da svoje stvaralaštvo učini čitljivim izvan kulturnog univerzuma svojih ranijih radova. Nastoji da palestinsko pitanje predoči jednom univerzalnom čitaocu i u isto vrijeme svoje stihove protkiva mitskim simbolima i prizivanjem istorijskog nasljeđa. Međutim, stih „Na ovoj zemlji vrijedi živjeti“, prema čijem je početnom dijelu i pjesma jednako naslovljena, postaće nadahnuti poziv, zaodjenut gorčinom, na otpor i izlazak iz preovlađujućeg stanja očajanja.

Mahmud Darviš je bio svojevrsno ogledalo palestinskog društva, njegova pjesnička riječ bila je posvećena sudbini izgnanstva, napuštenim kućama i imovini, sudbini tako snažno opisanoj u autobiografskoj zbirci „Zašto si konja ostavio samog?“, objavljenoj 1995. godine, da bi se u pjesmi “Ko sam ja bez izgnanstva?” iz zbirke „Krevet strankinje“, objavljenoj 1999. godine, učvršćujući izgnanstvo kao svoje lično i kolektivno određenje, pitao: „Šta bih mogao da učinim bez izgnanstva“... ili „Šta bismo mogli učiniti bez izgnanstva, bez duge noći/ zagledane u vodu?...“ On istražuje značenje života, identiteta, uticaj izgnanstva, značenje života poslije smrti, opirući se da svoju poeziju stavi isključivo u službu političkih ciljeva i odbijajući da bavljenje poezijom odredi kao svoje stalno zanimanje. Za njega je pjesnik srećnik koji u stvaralačkom trenutku prima govor nesvjesnog i onostranog. Taj trenutak se rađa iz mašte i pjesniku pripada uloga njegovog vještog i darovitog prenosioca, koji ne mora da za to bude izabran i sutra. Skupljao je izgubljene komadiće vremena i sjećanja, riječima dosezao svoj izgubljeni raj, tragajući za nadom u beskrajnom bolu. U njegovoj priči povezuje se lično i opšte, kroz glas njegove lične sudbine oglašavaju se svjedok i žrtva ugroženog zavičajnog i primarnog identiteta. Njegovo traganje za identitetom nikada nije završeno. U svim svojim radovima, ranim ili onim poznim, pjesmama ili proznim djelima, pjesnik postavlja pitanje: Ko sam ja? Na putu do velikog svijeta, njegova poezija prolazi kroz višeglasje najrazličitijih istorijskih i kulturnih slojeva, dosežući tako do uglednog mjesta u svjetskom pjesništvu. Pjesma „Rubaije“ ili “Vidim što hoću”, objavljena u istoimenoj zbirci 1990. godine, nastala je u periodu pjesnikovog suočavanja mita, sna i vizije povratka, između duše – “lice kamena očeša ga munja“, „naroda koji tragaju za hljebom u hljebu drugih naroda“, pitanja „Iz zrna žita javlja li se zora života... i zora ratova?“ i obične „čežnje u ljudima za bilo čim“, „za povratkom sa posla u žurbi svojima“ ili „njihove potrebe za jutarnjim pozdravom“. U njoj se niz nježnih slika sna i lične vizije smjenjuju i prepliću sa grubim i sasvim suprotnim narativom, da bi se završile i svele u želju za običnom svakodnevicom. Ovom i pjesmom „Jedanaest planeta“, nastalom 1992. godine, zaokružuje se pjesnikov srednji period stvaralaštva. U jednom obraćanju, primajući priznanje za svoje stvaralaštvo, pjesnik postavlja pitanje kako da Palestinac bude pjesnik, da ne izgubi ritam između riječi i stvari? Kako voditi rat jezikom suprotnim jeziku rata, štititi egzistenciju od surove stvarnosti i tražiti razloge da zavolimo život, da uprkos zvjerstvu oko nas probudimo svijest o našoj ljudskosti i zajedničkom? Kako objediniti estetsko sa onim što vodi političkom cilju?

Stvaralački portret Mahmuda Darviša obilježen je prije svega periodima boravka na različitim destinacijama, najprije u Moskvi, zatim Kairu, Bejrutu, Tunisu i Parizu, Amanu i Ramali. U Moskvu je otišao na studije 1970. godine i to je bio njegov prvi boravak izvan zemlje. Prethodno, 1968. godine, pokušao je da otputuje u Pariz, ali su francuske vlasti odbile ulazak u zemlju, jer u njegovim izraelskim dokumentima nije bilo definisano njegovo državljanstvo. Studirao je na moskovskom Institutu društvenih nauka. U Moskvi je boravio godinu dana, ali je sudar sa problemima tadašnje ruske svakodnevice učinio da predstava o moskovskom „sirotinjskom raju“ polako iščezne u njegovoj svijesti. Strah s kojim su ljudi živjeli i sveprisutnost države ostavili su snažan utisak, tako da se Moskva za njega od idealnog ubrzo pretvorila u jedan običan grad. Naredne dvije godine provešće u Kairu i taj boravak presudno će uticati na njegov dalji stvaralački razvoj. Tada je postao uvjeren da ne želi da se vraća u svoju zarobljenu domovinu. Bio je fasciniran boravkom u velikom arapskom gradu sa ulicama koje su nosile arapske nazive, gdje ljudi govore arapskim jezikom, i da Nil nije bio neka vrsta znaka raspoznavanja, ne bi ni znao da je u Kairu. Govorio je da je, prije svega, sin egipatske kulture i literature. U Egiptu je upoznao pisce, za koje je smatrao da su njegovi duhovni očevi. Muhammad Hasanajn Hajkal ga je uveo u al-Ahramov Književni salon, njegova kancelarija je bila na šestom spratu, gdje su bile kancelarje velikih egipatskih pisaca: Tavfika al-Hakima, Nagiba Mahfuza i Jusufa Idrisa. Sjećao se da je Tavfik al-Hakim imao zasebnu kancelariju, a oni ostali su bili u jednoj, zajedničkoj kancelariji, da je uspostavio lijepo prijateljstvo sa Mahfuzom i Idrisom, da je Mahfuz radio i živio prema strogo definisanoj satnici, dok je Idris, nasuprot njemu, živio mimo strogih pravila i ograničenja. Među pjesmama koje je objavio u al-Ahramu u tom periodu bila je “Sarhan pije kafu u kafeu” i koja je kasnije objavljena u zbirci “Volim te, ne volim”. Nakon Kaira, uslijedilo je preseljenje u Bejrut, gdje je živio u periodu od 1973.-1982. godine i nostalgija za Bejrutom tih godina dugo će se kod njega zadržati. Bejrut je, kako kaže, “imao posebno mjesto u njegovom srcu”, ali suočivši se sa invazijom Izraela u Libanu, napušta zemlju i njegove sljedeće destinacije su Damsak, Tunis i konačno, Pariz. U Parizu će provesti otprilike više od deset godina i tu će se desiti njegovo kompeletno pjesničko formiranje. Prema njegovim riječima, poezija tog perioda mu je bila posebno važna, jer je na sopstvenu domovinu i svijet uopšte mogao da gleda sa prosvjetljujuće distance. Pariz je bio stjecište mnogih pjesnika u egzilu i sa mnogim stranim piscima ostvariće odlične kontakte i prijateljstva. U Parizu je objavio svoje poetske zbirke “Manje ruža”, „To je pjesma“, „Vidim što hoću“, „Jedanaest planeta“, "Zašto si ostavio konja samog", napisao polovinu pjesme „Krevet strankinje“, zatim tekst „Sjećanje za zaborav“, mnoge članke i sedmičnu kolumnu u časopisu „Sedmi dan“. Bio je biran za člana Izvršnog komiteta PLO i u Parizu je napisao tekst Deklaracije palestinske države. Odlazak u Ramalu značio je odgovor njegovoj patriotskoj i moralnoj dužnosti, jer boravak u egzilu više nije imao opravdanje. Povratak je značio jednu od najtežih odluka u njegovom životu. Svoj povratak je ipak podijelio između Amana i Ramale. Za njega je Aman bio miran grad ljubaznih ljudi i tamo je odlazio kada je želio osamu potrebnu za pisanje. Većina radova koji pripadaju njegovoj poznoj fazi napisani su između Amana i Ramale, i to su: „Mural“ (2000.), „Stanje opsade“ (2002.), „Ne izvinjavaj se za ono što si uradio“ (2004.), „Kao cvat badema i više“ (2005.), „U prisustvu odsutnosti“ (2006.), „Trag leptira“ (2008.).

Intimni svijet Mahmuda Darviša neizbježno se povezuje sa njegovim posebnim razumijevanjem doma i određenim dnevnim ritualima. Dom je za njega značio druženje sa samim sobom, muzikom i bijelim papirom za pisanje. Kuća je bila prostor da se sasluša unutrašnji glas i da se iskoristi vrijeme na najbolji mogući način. Samoća je veliki test nečije mentalne koherentnosti, izgubiti mogućnost samoizolacije jednako je gubitku samog sebe. Tokom godina izgnanstva prihvatio je da živi na putu povratka kući, i da je san o tome možda ljepši od doma samog i njegove realnosti. Dnevni rituali po kojima se prepoznavao odnosili su se na način započinjanja dana – umivanje, ritual pripremanja i pijenja kafe, odijevanje u najbolju odjeću i sjedanje za radni sto, i taj sveti ritual nikada nije kršio. Bojao se usamljeničke smrti, iako je bio prilično povučen i nije podnosio društvo brojnije od šest osoba. Bio je iskričav, duhovit, vrlo uglađen, prijatan, skroman i iskren, govorio, pored arapskog, hebrejski, francuski i engleski, volio da sluša Umm Kultum, klasičnu muziku – Betovena i Čajkovskog, pratio istorijske programe i drame, bio pasionirani igrač tavle. Za kafu je govorio da je ključ dana, i to ona koju je sam spremao i koja nije poslužena na tacni, jer bi "njen donosilac značio i donosioca razgovora", s obzirom da je prva kafa “djevica” tihog jutra koju iskvare riječi. Njegovo jutro opiralo se razgovoru, aroma kafe je mogla da upije glasove i da se izmijeni, čak i ako to nije više od “Dobro jutro!”

Poeziju Mahmuda Darviša karakteriše široka upotreba simbola. Među najčešće upotrijebljenim su: vjetar, kao simbol otpora, drvo, simbol arapskog naroda i palestinskog doma, ptica ili golub, simbol mira, koji se svojem drvetu vraćaju kada nastupi mir, rođenje, kao simbol nadanja slobodi, poezija, kao simbol društvenih kretanja i revolucionarnosti, jasmin i ruže, simboli krvi i žrtve, jesen, simbol tuge, krv, kao simbol žrtve i jedan od najistaknutijih poetskih simbola Palestine, Neron, simbol tiranije i civilizacijske destrukcije, i majka, simbol palestinske zemlje.

Intertekstualnost je pojam koji je uveden u književnu analizu teksta, tako što su uključeni horizontalni i vertikalni ugao njegovog čitanja: u prvom slučaju povezuju se autor i čitalac teksta, u drugom tekst sa drugim tekstovima. Pojam intertekstualnosti znači, isto tako, da se autor teksta prepoznaje kao autor već napisanog. Drugim riječima, tekst ima svoju sopstvenu istoriju pisanja i čitanja, tako da se, figurativno rečeno, može proglasiti „smrt autora“ i „rađanje čitaoca“. Tekst je uokviren drugim tekstovima i to je jasno pokazano u Fukoovim riječima: „Granice jedne knjige nikada nisu jasno određene: dalje od naslova, prvih redova i posljednje riječi, dalje od njene unutrašnje konfiguracije i autonomne forme, ona je zatečena u sistemu referenci drugih knjiga, drugih tekstova, drugih rečenica – to je čvor u mreži. Knjiga nije samo predmet u nečijim rukama. To je jedinstvo promjenljivog i relativnog.“ Imajući u vidu izvore nekog teksta i njegove problematične granice, suočavamo se sa pitanjem gdje zapravo tekst počinje i gdje završava? U nacionalnoj književnosti, često se susrećemo sa slučajem da se individualno podređuje kolektivnom, tako da palestinska autobiografija vrlo često „njegovu“ ili „njenu“ sudbinu pokazuje kao odraz generacijske sudbine, ili cijelog kolektiva. Lična osjećanja i lični život postaju niti zajedničke istorije. Mišljenje je, međutim, da ovaj obrazac nije primijenjen u kasnijoj Darviševoj poeziji. Riječ je zapravo o suprotnom – individualno nadjačava kolektivno, i glasnije je od svih ostalih glasova. Prvo lice jednine govori u svoje ime o unutrašnjoj borbi sa slikama starog zavičaja, izraženoj u bogatoj upotrebi intertekstualnih referenci u odnosu na prošlost, sadašnjost, političku i religijsku stvarnost. Ti elementi se ujedinjuju sa percepcijom doma, onoga koji je napušten ili onoga u kojem se boravi. Pjesme nadrastaju polarizaciju individualnog i nacionalnog, zamišljenog i stvarnog. Darviš se oslanja na intertekstualne reference koje upućuju na njegove ranije tekstove i tekstove drugih autora. Uključuje mnoštvo aluzija - od nekadašnjeg samog sebe, starih gradova i civilizacija, proroka, mavarske Španije do mistika. On govori o vječnom egzilu, o potrebi da se iznova oblikuje, da iz korijena izmijeni svoj narativ, simbole i mitologiju, i potrebi da u novoj stvarnosti odgovori na pitanje – bira li on uopšte svoje rime; kakva je mudrost potrebna prokletniku za novi život i šta činiti sa nekadašnjim? Jednako je bolno: gledati unazad, koliko naprijed. Stvarnost nije ružičasta, sretan ishod nije na vidiku, stari narativi ne mogu se vratiti, sadašnjost nosi nove godine gubitaka, izgnansatva i bola. Zbirku “Ne izvinjavaj se za ono što si učinio”, objavljenu 2004. godine, uvodi stihovima Abu Tamama ili upućuje na Lorku, slijedeći misao da dom, poslije mnogo godina putovanja, više domu ne sliči, niti je to on, niti ljudi koje je ostavio, ili je to kod Darviša naposljetku odraz tradicije stare klasične arapske poezije. Tokom poznog perioda svojeg poetskog stvaranja, Darviš je zašao duboko u istoriju i mitologiju, tragajući za analogijama i paralelama palestinskog iskustva, i nalazio ih je među istorijskim gubitnicima: Arapima Andaluzije, urođenicima Sjeverne Amerike, drevnim paganskim kulturama Bliskog Istoka. Te potisnute i gotovo zaboravljene hronike je koristio kako bi naglasio svoj osjećaj palestinskog usuda.“Mural“ remek-djelo poznog pjesničkog opusa Mahmuda Darviša predstavlja njegovo razmišljanje o bliskoj smrti i dijalog sa njom, u kojem eksperimentiše sa novim mogućnostima u jeziku i formi. Nakon njegove smrti objavljene su četiri pjesme, najprije u listu “Palestinski dani”, zatim u posebnoj publkaciji pod naslovom: “Ne želim da se završi ova poema”, i to su pjesme, za čiju je eventualnu “posljednju doradu” smrt ugrabila pjesnika. Te pjesme objavljene su pod sljedećim naslovima: “Bez naslova”, “Oči”, “Ljiljanima je vazduh ispunjen”, “Mladom pjesniku”.

Mahmud Darviš je vjerovao da je izrealsko-arapski konflikt “sukob dva pamćenja”, da poezija i ljepota grade mir, u svojoj poeziji humanizovao je Drugoga, čak i izraelskog vojnika. Svoju posljednju poemu „Kockar“, koju su neki nazvali destilovanim „Muralom“, pročitao je u Ramali, mjesec dana prije smrti i njenim stihovima završićemo naše izlaganje o jednom od najvećih i najsnažnijih pjesnika prošlog i početka ovog stoljeća, pjesnika izgnanstva, savjesti i ljudskosti:

“Da vam kažem - ko sam ja

Šta da vam kažem?

(…)

Ja sam kockar

Ponekad gubim, ponekad dobijam

Ja sam kao i vi

Ili nešto malo manje“.

( Dragana Kujović )