Kako nositi svoj krst

Ne znam da li da viknem eureka ili aleluja, ali mislim da sam došao do rješenja za pravoslavne državne službenike i namještenike. Krećem odmah, konkretno - braćo i sestre iz nove administracije, budite spokojni, krstu se može poslati poljubac, ne mora se bukvalno ljubiti. Na taj način sve bude bezbjedno, a suština ostaje gdje joj je mjesto, u višem carstvu simbola.

Ko misli da je ovo pošalica, neka malo mućne glavom. Šta je krst? Krst je simbol, znači da predstavlja nešto zauvijek neizrecivo. Njegova je snaga baš u toj neodređenosti, tu mu je život i misao, u stalnoj dinamici iznad misli, u emociji i svetosti onostranog. Da nije tako, da se poruka krsta može doseći tjelesno ili geometrijski, čovjek bi se klanjao i krstastom šrafcigeru. Siroti premijer Krivokapić npr. ostao bi da kleči na raskrsnici prema Nikšiću i nikad ne bi stigao ni na jedno pokajanje, jer bi morao usput da ljubi sve saobraćajne znakove za ukrštanje puteva. To bi ga, ne daj bože, dovelo do fetišizma, on bi pomislio, nije vjera duhovno svojstvo nego radna akcija i čitanje znakova. Kao nekakav pravovjerni putar i enigmatičar, klečao bi i klečao, što bi ga učinilo nesposobnim za državne obaveze, kako na ovom tako i na onom svijetu.

Čudno da nakon silnih godina nauke i vjere premijer nije preumio te stvari. Svaki dan prolaziš pored stotina krstova, ima ih na prozorima, vidljivi su u strukturi stola, u osnovi miksera za meso, pa ih ne cjelivaš. Šta su avioni nego leteći krstovi, ali kada spuste strašnu sjenku na Golubovce ti ne klečiš (osim ako u njemu nisu vakcine iz Srbije). I da ne davim više, razumjeli ste, stvar je unutrašnjeg integriteta i duhovne borbe kako pristupiti simbolu krsta. Nijedan pop to ne zna bolje od običnog čovjeka, inače se ne bi zvalo tajnom, i tu pravila nema, makar ne onih koje imaju veze sa gospodinom bogom.

Ali ako baš držiš da je ocu vasione nužan tvoj bukvalan ljubić na sahrani, da bez toga pokojni Atanasije neće proći mitarske stanice i probiti silna podnebesja u naletu ka vječnosti, onda imam drugo rješenje, ne manje pravoslavno a opet praktično. I opet će zlice pomisliti da hulim, ali stvar je logična i ne vrijeđa nikog, ponajmanje ne iskrenog vjernika i njegovog izabranog boga.

Riječ je, naime, o mogućem patentu džepnog priručnog krsta koji bi se koristio u sezonama zaraznih bolesti. Uzmimo primjer: ministar si na epidemiološki rizičnoj sahrani, snimiš situaciju, poravnaš revere, kreneš prema izloženom sarkofagu i u trenu kad laička javnost strepi od tvog fundamentalizma i jedva čeka da te razapne na medijski krst zbog širenja zaraze, kao gospoče i otmen rab božiji izvadiš iz džepa maramicu, a iz maramice lični krst. Amin, bože! Blicevi sijevaju, simbolika jača, ti ljubiš svoj krst iznad kovčega brata svoga, ti se zapravo sjedinjuješ duhovno kroz lični primjer, držiš simbol pod kontrolom, a što je nekima važnije, držiš epidemiju pod kontrolom.

Neka mi u sekciji komentari ispod ovog teksta neko objasni bi li taj krst iz džepa bio manje važan i manje božanski od onog što je dio pogrebnog aranžmana i kojeg je već poljubilo hiljade pravovjernih usana. Tvrdim da bi ovo moje rješenje bilo u duhu jednog normalnog praktikovanja religijskog obreda, a da je sve drugo zatucano avetanje kad mu vrijeme nije.

Volio bih da se crkveni oci izjasne o moja dva amandmana, unaprijed zahvalan i na mogućim kritikama, jer ih vidim kao dio zajedničkog napora da valorizujemo snagu simbola koji su zasnovani na duhovnom uznosu, a ne na slijepom obožavanju slike, tvari ili gredice. Da nije tako, da vjerujemo u znake, a ne u simbole, mogao bi čovjek pomisliti kako je i ona Dakina stigmata božji zapis na ljevici, a ne trag pokušaja ubistva i špijunka kroz koju svako malo proviri neki vladika.

Istina da slanje poljupca krstu može biti problematično zbog nagomilanih pop-kulturnih referenci tog čina, uglavnom vezanih za kakav sentiš ili lakrdiju poput nedavnog nastupa dr Dragana Koprivice na Cetinju. Ali, ajde da iskoristim upravo taj primjer u svoju korist i kažem - mnogo je jači i snažniji simbol slanja poljupca od pravog cjelova, i tvrdim da se ona intelektualna elita dolje ne bi razljutila do te mjere da je gospodin Kožni sišao među narod i poljubio dr Čirgića u pametno čelo.

Kako god, moj drugi predlog, nošenje ličnog krsta za potrebe sahrana i javnih pokazivanja vjere, mislim da nema razloga da bude odbačen, naprotiv, zadovoljan sam svojim doprinosom i mirne duše mogu reći da ovom idejom dodajem kamenčić pomirenju Crne Gore, pa i ostalih srpskih zemalja na koje se naša korotna vlada odnosi. +

( Brano Mandić )