Štulić opleo po "Jugotonu"

Kantautor Branimir Štulić, nekadašnji frontmen Azre, već četiri decenije vodi borbu u vezi sa naknadom za emitovanje svoje muzike, a ona se nedavno ponovo zahuktala.

Naime, Štulić je prvo optužio SOKOJ da su mu nanijeli neizmjernu štetu i tražio je milione eura naknade, a oni su mu odgovorili da ne postoje neisplaćeni tantijemi na njegovo ime budući da je iz organizacije otišao 1981. godine i tvrde da nisu mogli da naplaćuju korištenje autorskih djela koja ne zastupaju.

Štulić se ponovo oglasio na svom Youtube kanalu, ovoga puta tema njegovog obraćanja javnosti bila je izdavačka kuća “Jugoton”. Štulić tvrdi da je pokraden, a posebno se obraća nekadašnjem uredniku “Jugotona” Siniši Škarici koji je izjavio da su nekadašnjem frontmenu Azre uredno isplaćivani honorari.

Tom prilikom Škarica tvrdi da Štulićeva prava nisu prekršena, da je komentar u vezi sa tom pričom izlišan, jer se ona razvlači godinama, te da o svemu postoje ugovori prema kojima su ovom muzičaru isplaćivani honorari dok je bio u Jugoslaviji.

“Milion puta su se povodom te priče javljali advokati između ostalog i njegovi koji su odustali su jer su vidjeli da je sve potpuno neosnovano. Prava nisu prekršena. Ugovori postoje. Branimir Džoni Štulić je snimao za ‘Jugoton’. ‘Jugoton’ je vlasnik tih snimaka. Za sve njih su plaćeni troškovi snimanja, honorari su isplaćivani prema ugovorima i jedino što je u svemu tome tačno je da je on, mislim, nakon prvog albuma ili nakon ‘Sunčane ulice’, nemojte me hvatati za riječ, odustao od toga da ga štiti SOKOJ tada. Zatražio je od SOKOJA otkaz i to je i dobio. Od tada ga oni nisu štitili nego je sve dobijao tada od ‘Jugotona’. Za svaki prodat primjerak ploče mu se isplaćivalo prema ugovoru honorar, odnosno prema zakonu o autorskom pravu honorar koji je pripadao autorima. To je dobijao svake godine, dok god je bio u Jugoslaviji. To što je on odlaskom u Holandiju otkazao bilo kakvu saradnju i komunikaciju je već druga priča zbog koje se sve i razvuklo, ali on je uredno za sve dobijao honorare”, tvrdi Siniša Škarica, a Štulić mu na to odgovara:

“Zbilja? Pa ti si isto tako govorio da znaš kako mi je Jurica Pađen donosio novce, a još prije toga da si Bregi uzimao, a meni davao, misleći na tiraže”, tvrdi Štulić i dodaje da je o svom trošku snimao “za Jugoslaviju, koju je ‘Jugoton’ imenom predstavljao”.

“Ja nikad nisam imao nikakav ugovor sa ‘Jugotonom’ (pokažite ga već jednom), a kamoli kupoprodajni, sem tipskih komunističkih šestomjesečnih papira student servisa po svakoj ploči. Za mene je u toj istoj zemlji (prisilno) važio komunizam, a za njih kapitalizam. Mene ‘Jugoton’ nikad i za ništa nije platio. Honorari su se isplaćivali prema ugovorenim procentima isključivo od prodaje. ‘Jugoton’ se u mom slučaju nikad nije dalje maknuo od tih pripravničkih šestomjesečnih papira (kopije francuskih papira iz pedesetih prošlog vijeka) koji su mu omogućavali da u svakom času prekine saradnju (od deset novopridošlih pripravnika, to jest mogućih izvođača, jedan će uspjeti, i onda se sa takvim, koji stvara prihod, zasniva saradnja i sklapa ekskluzivni ugovor, dok ostali, tržišno neuspješni, otpadaju, utoliko je plaćanje snimanja bio jedini ulog preduzeća da bi uopšte došlo do posla, odnosno šestomjesečnog iskorišćavanja pjesama, jer preko toga roka su važeći samo ekskluzivni, punopravni ugovori), stoga, ekskluzivni je ugovor jedino punovažan, ali na određeno vrijeme, kao i u fudbalu, koji ja nikad sa njima nisam imao, ako samo zato što je obavezujući za obije stranke i daleko skuplji, dok se ovako, rekvizicijom, besplatno, samoproglasivši se kapitalistima, domogoše moga (ja sam, mimo toga što sam kapitalista, jer sve plaćam, potpuni kompozitor, ostalima, poput pjevača, ili djelimičnim zanatlijama, to biješe nevažno), dakle, to je bila otvorena pljačka iza maske komunizma koja se nastavila sve do današnjih dana i, uostalom, zemlji glave došla, a drugu zemlju tada još nisam imao i, boreći se za nju, što mi je bila dužnost, ako samo zato što se republika prevodi kao javna stvar ili opšte dobro, morao sam raditi sa njima, kao i sa SOKOJ–em, ili sa bilo kim drugim, jer stvari bjehu tako šibicarski postavljene”, prisjetio se kako je to nekad finkcionisalo Štulić.

“’Jugoton’ bi, dakle, jedino i isključivo refundirao satnicu studija od mojih zarađenih novaca, jer šta oni zarađuju. Ja sam kao privatnik za razliku od njih plaćao sve ostalo, što je bilo kudikamo više od ‘Jugotonovog’ udjela sazdanog na mojim prihodima, i nikad ništa nisam ‘Jugotonu’ prodao. ‘Jugoton’ bješe puka štamparija mojih radova (u samoupravnom socijalizmu u kojem sam ja bio neposredni proizvođač, a ne Sliniša, SOKOJ i ZAMP) koja je ne samo prekoračila pravo šestomjesečnog štampanja (i sve do danas nastavila), nego je na temelju toga (nekažnjive zloupotrebe) prisvojila i moje rukopise. Moje pjesme (i snimci) su moje vlasništvo, kao i kopirajt Azra Music, koji je Jugoton/Crorek po osamostaljenju i promjeni imena uklonio sa svojih izdanja i zamijenio svojim kopirajtom. Za njih ne postoji drugi način poslovanja, izuzev prevare i otimanja”, tvrdi Štulić i dodaje da poslije ‘91. do danas ‘Jugoton’ mu nije dao “ni dinara”

( Marija Vasić )