Od emocija i umjetnosti satkan „Okvir za sreću”

Roman “Okvir za sreću” prvijenac je autorke i novinarke Milanke Ćorović koji je objavljen prethodne sedmice.

Radnja romana prati novinarku Mionu koja u ranim tridesetim godinama piše svoj prvi roman, najavljuje se na početku opisa knjige i donekle ostavlja čitaocu prostor da se pita koliko autobiografskog ima u njenom djelu.

“Međutim, svakodnevica u kojoj opaža ponavljanje istih stvari i strahovi koji je ograničavaju stvaraju rutinu koja dovodi do kreativne blokade. Spontani susret sa slikarom Darisom, i vrijeme provedeno s njim, ruši stvaralačku stagnaciju i ona nastavlja s pisanjem knjige. Inteligentna i hiperosjetljiva junakinja, dok piše roman, počinje da sagledava sav svoj život i pokušava da pronađe svoj način da se nosi s njim. U procesu životnog čišćenja, napokon se suočava sa samom sobom i dolazi do iznenađujuće samospoznaje”, otkriva se u saopštenju i dodaje da je “Okvir za sreću“ knjiga puna preokreta i preispitivanja, a mali događaji iz svakodnevice postaju sudbinska pitanja u životu glavne junakinje.

Na konstataciju da se osjeća i određena lična nota u njenoj knjizi, te pitanje da li je teško (ili uopšte potrebno) zadržati distancu između života i romana, Ćorović odgovara kroz riječi svoje junakinje...

“Mora da nas ima pomalo u svemu u čemu djelujemo, kaže moja junakinja, a ja se s njom slažem. Da li ima autobiografske refleksije? Sigurno da ima, ali mene ima i u načinu na koji ispijam kafu, stavljam kosu iza uveta, pričam s komšijama, prijateljima, u odabiru garderobe, mirisima koje biram, ljudima koje volim…To je sasvim prirodno - ostaviti lični pečat u svemu čega se dotaknemo. Vjerujem da je to karakteristično za sve stvaraoce bilo da su u pitanju književnici, slikari, muzičari”, kaže ona.

Svoj roman vidi kao savremenu priču o samospoznaji napisanu modernim jezikom.

“To je roman o otkrivanju samog sebe i onoga što suočavanje sa sobom nosi... O potrazi za unutrašnjim skladom, mirom, duhovnosti u životu. O uočavanju zablude i greški, ali i prevazilaženju toga novootkrivenim snagama. Nimalo jednostavan put, složićemo se, a on podrazumijeva i ljubavnu priču i životnu dramu u jednome. Ono što je karakteristično za moju pisanu riječ, i po čemu je ona i prije romana prvijenca prepoznata kroz kratke priče, kolumne i druge forme, jeste emocija. Dakle, ona je uvijek glavni motiv svake teme koje se dotaknem. I ljubav, sreća i tuga i bijes - bez emocije i ne bismo bili ono što opisujemo pod ‘ljudski’”, ističe Ćorović.

Njen stil pisanja poprilično je određen i njenim pozivom, ali i ukusom, pa kaže da se sve to takođe osjeća u romanu.

“Ja sam prvenstveno sociološkinja i novinarka. To se u velikoj mjeri osjeća u mojoj pisanoj riječi. Sve me je to naučilo da s malo riječi kažem mnogo, da budem ubojita, sažeta, jasna, da budem transparentno biće koje je slobodno i koje bez stege iznosi stavove i mišljenja. Savremena literatura je najbliža mom čitalačkom ukusu i dominantno je zastupljena u mojoj kućnoj biblioteci. Svakako, voljela bih i radovalo bi me da se što više žena u Crnoj Gori lati pera u proznoj formi i da to bude baš ovaj stil pisanja”, iskreno kaže Ćorović u razgovoru za “Vijesti”.

Radnja sugeriše na romantičnu priču koja nagovještava i segmente posvećene umjetnosti, što je autorka i potvrdila.

“Roman prati, između ostalog, ljubavni par, novinarku - spisateljicu i slikara, a to dovoljno govori koliko je prostora posvećeno dijalozima o umjetnosti. ‘Okvir za sreću’ odiše njome. Sam roman počinje i završava se na umjetničkom događaju. Glavnoj junakinji je upravo umjetnost štit protiv konstantne izloženosti mnogostrukoj banalizaciji. Svjesna je da ako je iko sačuvao dijete u sebi (ono otvoreno, krajnje iskreno i kreativno koje ne podnosi ograničenja), neku božansku igru i plamičak u duši, to su umjetnici. Mionu guše banalne pojave kojima je okružena i bori se da joj duša ne obajati. Umjetnost je ono što je, u takvom ambijentu, spašava. Kakav je zapravo okvir za sreću - magičan!”, odgovara Ćorović.

Kako epidemiološka situacija i dalje diktira mnoge aktivnosti u državi, tako Milanka Ćorović još ne planira da promoviše svoju knjigu, makar ne u formi književnih večeri kojih se publika uželjela.

“O promociji, za sada, uopšte ne razmišljam zbog situacije svima poznatoj, a zvanoj virus korona. Prioritet mi je da roman dopre do čitačaca, da čujem utiske…a ostalo, otom - potom”, zaključuje Ćorović.

Crnogorsko društvo je muškocentrično očuvano

Ćorović je još jedna od mladih spisateljica na crnogorskoj književnoj sceni, a na pitanje kakav je položaj žene u crnogroskoj književnosti, umjetnosti i društvu uopšte...

"Decenijama su u crnogorskom društvu žene vaspitavane sa očekivanjima da je njihov glavni cilj u životu da brinu o drugima i da se njihovi životi ‘vrte’ oko aktivnosti koje vode do ojačavanja svih prije nego njih samih. Međutim, protok vremena i događaji koji su mijenjali svijest, odnosno uticali na slabljenje mačo (patrijarhalne) kulture, doveo je do pomaka u razmišljanju", priča Ćorović.

"Crnogorsko društvo je muškocentrično očuvano društvo. Stičem utisak da se ženi u startu ‘siječe’ pero i predlaže da sačeka neko bolje vrijeme, pa umjesto konstruktivne podrške, čuje se: ‘Neka, nemoj, pa kad ojačaš’. Tužna slika, zar ne? Žene su izuzezno hrabre i nepokolebljive pred novim izazovima. Ne vidim niti jedan valjani razlog zbog kojeg bi trebalo da ustuknu pred izazovom zvanim pisana riječ”, dodaje Ćorović.

Pisanje romana je nova sloboda koju sam pronašla

Milanka Ćorović kaže da je oduvijek osjećala pisanu riječ kao najbolji način da izrazi sebe, pa da je kao logičan sljed događaja uslijedio i roman na kojem je počela da radi od početka prošle godine.

“Pisana riječ je nešto što oduvijek osjećam, njegujem, volim i poštujem. Otvorim prazan list i samo krenem slovo na slovo, riječ na riječ…Nekada se ‘rvamo’, gledamo se poprijeko prazan papir i ja, ne damo se usaglasiti, misao se grči… No, sve je to dio stvaralačkog procesa. I taj osjećaj dok ‘kujem’ rečenicu ne mogu da uporedim ni sa jednom izgovorenom. Kroz pisanu riječ najopipljivije osjećam da živim svoju istinsku prirodu - slobodu, a pisanje romana je i nova sloboda koju sam pronašla”, kaže Ćorović.

Voljela bi, zaključuje se, da ima više vremena da se posveti književnom pisanju

“Nijesam imala luksuz da se posvetim isključivo pisanju knjige. Dok je nastajao ‘Okvir za sreću’ imala sam klasično radno vrijeme, a nakon posla i projekte koji su, takođe zahtijevali intenzivan rad i veliku koncentraciju. Međutim, gura me intelektualna ambicija. Ipak, nije bilo jednostavno izbalansirati se u trenucima kada me uhvati kreativna groznica, ‘plutam’ i nijesam prisutna u stvarnom vremenu i prostoru. I tako stvaralački omamljena dođem na posao gdje me čeka gomila vrlo opipljivih materijala, kućne poslove da i ne spominjem”, kaže Ćorović.

( Jelena Kontić )