Ne može smrt biti jača od svega

Smrt poznatog bubnjara Dragoljuba Đuričića, koji je u ponedjeljak 15. marta preminuo od posljedica virusa korona, pokrenula je “balkansku lavinu suza”, ali i komentara poštovalaca ovog umjetnika na društvenim mrežama. Opraštajući se od bubnjara koji je učestvovao u stvaralaštvu bendova “YU grupa”, “Leb i sol” i “Kerber”, mnogi su otkrili kako je Đuričić svojom pozitivnom energijom uticao na njih.

Godinama je bio u pratećem bendu Zdravka Čolića koji se od Đuričića oprostio na Tviteru.

“Zajedno radimo i stvaramo više od četiri decenije i osjećam veliku tugu, prerano je otišao. Nedostajaće mi njegova životna filozofija, kao i neodoljivi humor kojim nas je obasipao. Uvijek je bio tu kad je trebao slušati i davati savjete. Bio je veliki umjetnik i još veći čovjek”, napisao je Čola na svom Tviter profilu.

Umjetnica Nikolina Nika Kovačević imala je priliku da posljednjih godina nastupa sa Đuričićem.

“Svaki put kad zagrmi, ja gledaću u nebo - To tutnja doboš Dragoljuba Đuričića”, jedan je od statusa koji je poznatom bubnjaru posvetila mlada umjetnica koja je otkrila da je još kao mala željela da upozna poznatog bubnjara.

“Sa svojih 16 godina - pojavila se na televiziji kao učesnik talent show programa ‘Ja imam talenat’, a poslije emitovanja mog nastupa na televiziji, na moj tadašnji Fejsbuk profil, stigla je poruka: ‘Bravo Mala!!! Ovo je bilo jako dobro, lijepo, neobično i zrelo!!!?’, pisao je Dragoljub Đuričić. Moje, još uvijek mlado biće, obuzelo je - u pravom smislu te riječi ludilo. Hej! Pa to je Dragoljub! Čupavi bubnjar sa televizije kog sam cio dosadašnji život toliko željela da upoznam", kaže Nikolina.

Vrlo brzo, nakon te poruke, upoznali smo se, a da stvar bude još luđa, Dragoljub me je pitao da li bih voljela i željela da budem njegov jedini vokalni gost u okviru prve edicije festivala “Dan bubnjara “ u pozorištu Atelje 212. u Beogradu, 2012. godine. Bila sam zaslijepljena idejom, konceptom i ukazanom prilikom da na tom koncertu nastupim i stanem na scenu uz legende poput Furde, Dragoljuba, Firčija, Tavitijana, i mnogih drugih... Prihvatila sam, i vrlo je jednostavno. Od tada - mi se nikad nismo rastali. Ni u jednom pogledu, smislu, načinu. Bila sam njegov saputnik, vokalni gost na svim narednim koncertima koje je organizovao, i da, time sam se ponosila - do univerzuma. Od danas ću još više”, napisala je između ostalog Kovačević koja je sa Dragoljubom učestvovala na bezbroj koncerata.

Od Đuričića se oprostio i srpski multiinstumentalista i kompozitor Aleksandar Saša Sedlar.

“Dragi moj Drakče. Ti si prvi tatin prijatelj kojeg se jasno sjećam. Imao sam oko pet godina, krmeljiv tek probuđen izlazim iz sobe i dočeka me tvoje ‘Gde si Sale majstore!’. To me momentalno razbudi i ulije neku životnu radost. Naprosto živnem! Imao si tu energiju cio svoj vijek, i obasjavao njome sve koji su te poznavali. Pored tebe sam mnoge stvari po prvi put proživio (Marakanu sa Čolom npr.), mnoge stvari od tebe naučio, ne samo vezano za muziku. I kao čovjek i kao muzičar si zaista bio poseban, svoj i nezaboravan. Hvala ti za tvoj duh, i za sve što je proisteklo iz njega: muzika, slike, priče..ne može jedna smrt biti jača od svega toga. Ode ti u legendu moj Drakče. Lijepa ti legenda! Hvala ti za svaki njen djelić. U mojoj mašti, tvoj ispraćaj svira hiljade dobošara, precizni ko jedan, onu tvoju „TagadagaDu. Nikada ti nećeš umrijeti dragi moj Drakče”, napisao je Sedlar.

Novinar i publicista Ivan Ivačković priznao je da mu je “srce slomljeno zato što je otišao Dragoljub Đuričić”.

“Čitave četiri decenije, pa i koju godinu preko toga, bili smo prijatelji. Bili smo i kumovi, uvijek tu jedan za drugog. Obojica smo znali da u onom drugom imamo podršku bez ostatka. U ljudskom smislu, neizmjerno sam ga volio, u profesionalnom smislu sam ga beskrajno poštovao. Imala je ovdašnja muzika i strast jednog Ipeta Ivandića i tehniku jednog Gare Tavitjana, ali ni kod koga te dvije vrline nisu bile u tako lijepoj ravnoteži kao kod Dragoljuba. I još nešto: biće da je, od svih muzičara sa teritorije nekadašnje Jugoslavije, Dragoljub svirao na najviše važnih ploča. Osim što je bio u YU grupi, Lebu i soli, sa Balaševićem, sa Čolićem, sa Čuturom, u Kerberu, i tako dalje, imao je solo karijeru i sjajne bubnjarske koncerte, komponovao je muziku za gledane i cijenjene pozorišne predstave, njegove slike i crteži izlagani su u mnogim galerijama..."

"Najzad - a zapravo najprije - bio je veliki, istrajni borac za slobodu, čovjek besprekornog karaktera, nepokolebljiv u svojim načelima i moralu, čestito i divno ljudsko biće za primjer i ugled. Ni kad je bilo teško, osmijeh mu nije silazio s lica. Zadužio nas je na mnogo načina. U njegovu čast, i kao poljubac za oproštaj, evo pjesme koju je posebno volio i u čijem nastanku i oblikovanju je učestvovao više nego što se zna. Putuj mirno, ljudino. Zid na Fejsbuku pretvorio nam se u Zid plača”, napisao je Ivačković objavivši pjesmu od grupe Leb i sol “Bistra voda”.

Odlazak Đuričića za Vijesti je prokomentarisao i frontmen Kerbera, Goran Šepa Gale.

“Ova vijest me je pogodila, kao da sam izgubio najrođenijeg. Zaista nenadan i veliki gubitak, mislim da niko od nas, nakon ove vijesti još nije došao sebi”, kaže Gale i dodaje da su ostali u kontaktu i nakon što je Đuričić otišao iz Kerbera.

“Čuli smo se, sretali na raznim događajima makar nekoliko puta godišnje. Ne znam osobu na koju nije pozitivno uticao sa svojom energijom. Bio je nevjerovatni optimista. Družili smo se, išli kod njega u Herceg Novi, poznajemo čitavu njegovu porodicu, zato njegov odlazak toliko i boli”, priznaje Gale koji se prisjetio i momenta kad se Đuričić pridružio Kerberu.

“Naš tadašnji bubnjar otišao je za Ameriku, a njegova karijera završila se ženidbom. Mi smo bili u fazi snimanja albuma ‘Seobe’ i trebao nam je bubnjar. Nije bilo dileme koga da zovemo, to je mogao da odsvira samo Dragoljub. Sjeli smo sa njim i brzo sve dogovorili. Bio je profesionalac, odmah je sjeo i sa nama izvježbao čitav program, ostalo je sve istorija”, sa ponosom kaže Gale.

Nikola Demonja, saksofonista ne može da se oporavi od šoka, nakon saznjanja da je Đuričić preminuo.

“Gledam u te tvoje vesele oči na slici, i ne znam šta bih im rekao. Razmišljam sve vrijeme na koji način da tebi kažem zbogom, ali to nije moguće. Uspomene iskaču jedna za drugom, smjenjuju se. Šteta što ne mogu svoje misli da ekranizujem u film. Veruj mi da bi bio gledan. Jer takav se glavni glumac u životu rijetko srijeće”, napisao je Demonja u svojoj objavi na Facebooku.

“Jedan od najvećih muzičara svog vremena, hodajuća anegdota, neiscrpna zabava, i prije svega jedan slobodan i pravedan čovjek, jedinstvenog i neponovljivog duha. Sjećam se i kada smo žurili na aerodrom, pokupio si me kolima, i pojurio ka Kneza Miloša. A Kneza Miloša je, ne sjećam se zašto, bila zatvorena. Klasičan beogradski kolaps, a mi u žurbi. Odjurio si direktno ka policiji, i u nekoliko riječi svojim šarmom ih omađijao, i pustili su te da prođeš. I tako smo nas dvojica projurili kroz potpuno pustu Ulicu kneza Miloša. Bilo je to prije mnogo godina, ali zauvijek ću da pamtim koliko si me impresionirao svojom pojavom, i mene i sve ljude oko sebe, i kako si naizgled sa lakoćom rješavao sve probleme”, prisjetio se Demonja i dodao kako je upravo Đuričić uvijek “ohrabrivao” ne samo njega.

“Ne da nije postojala trunka ljubomore prema generaciji koja dolazi, nego si nas stalno bodrio, i govorio nam kako smo sjajni. Ukazivao gdje da pazimo da ne pogriješimo, a istovremeno veličao naše vrline. Ne znam da li znaš koliko je to veliko u mojim očima. Koliko si ti veliki, jer si uvijek pokušavao da podigneš nas male, mlade, glupave i neiskusne. Davao si nam vjetar u leđa kao niko drugi. Ne mogu da prihvatim da te više nema jer si veći od vremena u kom si živio. Slomio si mi srce. Zato što sam te stvarno volio. I već mi nedostaješ”, napisao je Demonja.

Đuričić je imao priliku da nastupa i sa crnogorskim gitarstima Srđom Bulatovićem i Darkom Nikčevićem.

“Dragoljub je bio i ostao neponovljiva ličnost na našoj muzičkoj sceni. Imao sam tu čast sarađivati sa njim na različitim projektima, koncertima, kompakt diskovima... Bio je veliki profesionalac u poslu, i izuzetno omiljen, komunikativan, zabavan i uzbudljiv. Ne samo u muzičkom smislu nego i u životu uopšte. Pun energije i kreacije, nesebično je unosio na koncertima svojim perkusijama sve vještine majstorskog sviranja koje je nagdrađivao i unapređivao decenijama. Sve te izvođačke kreacije bile su drugačije, njegove i originalne. Izuzetna čast je bila pojaviti se u njegovom društvu na sceni. Zračio je pozitivnom energijom. Maestralno je prilagodio snagu bubnja i podredio je tihom i suptilnom tonu klasičnih gitara i pritom nesebično dao svoju autentičnu kreaciju. To je mogao samo Dragoljub. Puno će nam nedostajati”, kazao je za Vijesti Bulatović.

Dragoljub Đuričić biće kremiran u četvrtak 18. marta na Novom groblju u Beogradu.

Tako je govorio Đuričić

O Festivalima:

“Nervira me i kad vidim da Nikšić ima u sedam dana dva festivala, a tokom godine ništa. Ne mogu da vjerujem da se takve stvari događaju, na ovim prostorima je to fenomen. Isto i u Srbiji Guča, Nisville i Sokobanja, tri ozbiljne manifestacije koje se dešavaju u ista tri dana. To je neviđena glupost i mislim da u Londonu, iako ima 20 miliona stanovnika, danas ne može da svira Erik Klepton, a sjutra recimo Elton Džon. To nije kolegijalno i nema smisla”

O Cuckoj jeki:

“Cucka jeka je nešto posebno i nezamjenjivo, jer je sam ugođaj i doživljaj da pođeš tamo i da se vratiš možda značajniji od muzike. Pola ljudi iz Crne Gore ne bi znalo kako izgleda Katunska nahija da nije bilo Cucke jeke. Ja sam možda u jednom trenutku bio srdit i ljut više nego što treba, tražio sam da ljudi koji su spriječili organizaciju Cucke jeke izađu na TV duel sa mnom, pa da vidimo ta neka prepričavanja koja sam čuo, kako je htio Dragoljub da se namlati para. E zamislite, obiđeš cijeli svijet i dođeš u Kobilji Do, odakle su svi pobjegli, a ja da tu baš napravim pare.”

O Exitu:

“Exit nastao od mog koncerta. Novosadski aktivisti su jednom pješke došli iz Novog Sada da podrže svoje studente na protestima u Beogradu. Sačekao sam ih na Brankovom mostu i doveo ih do Terazija. Građani koji su ih dočekali, mislili su da sam i ja, pošto sam bio na čelu kolone, taj koji je hodao 80 kilometara. Tako sam dobio priznanje za nešto što nisam zaslužio. Kasnije sam sa tim ljudima napravio koncert u novosadskoj Ledenoj dvorani, Tadašnja zajednička država Srbije i Crne Gore bila je pod kulturnim sankcijama i mi smo svirali sedam-osam minuta iza zida od stiropora, tako da je publika poludjela zašto nas ne vidi. Zatim je zid razbijen, a mi smo izašli iz te “zazidane” zemlje. To je bilo godinu dana prije nultog Exita, u organizaciji je bila ista ekipa, i, na kraju, ta poruka razbijanja zida, izlaza iz kultnih sankcija dovela je do ideje o Exitu.”

O Guslama:

“To nije samo crnogorski instrument, ali smo ga mi najbolje sačuvali. Oduvijek me je čelo asociralo na gusle, a zvuk koji proizvodi ovaj instrument mi je veoma uzbudljiv”.

O Ekološkoj državi Crnoj Gori:

“Mi tome uopšte ne doprinosimo, ona nam je od boga takva. Moramo mijenjati stanje svijesti i nekim drugim načinima pokazivati koliko je volimo i koliko za nju živimo. Stičem utisak da je riječ “patriotizam” promijenila značenje. Priča se kako se voli Crna Gora i kako se za nju živi, a ja mislim da se od nje živi. Ako je već tako, ajde da je onda čuvamo, pa ćemo je čuvajući i više zavoljeti. Ne možemo samo pjevati kako nam je lijepa, moramo ljubav i pokazati”.

( Marija Vasić )