Šta raditi sa rasizmom u klasičnim crtanim filmovima?

„Petar Pan“, „Dambo“, „Knjiga o džungli“ – mnogi odrasli ljudi su te Diznijeve filmove gledali kao djeca. I danas su ti klasični filmovi popularni, i među djecom i među odraslima.

Upravo ta popularnost filmova kompanije Dizni sa sobom povlači i kritiku. Sve se više čuju glasovi u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi koji traže preispitivanje filmova iz prošlosti te da se priče u budućnosti pričaju drukčije.

Nova procjena umjesto odustajanja od gledanja

„Dizni+“ je početkom ove godine na najavnoj špici niza filmova ubacio sledeću formulaciju: „Ovaj program sadrži negativno predstavljanje i/ili nekorektno ophođenje prema ljudima i kulturama. Ti stereotipi si bili pogrešni tada, kao što su pogrešni i danas“. U filmove koji su tako označeni spadaju „Petar Pan“, „Dambo“, „Maza i Lunja“, „Mačke iz visokog društva“ i „Knjiga o džungli“.

U „Dambu“ vrane govore sa afro-američkim naglaskom i opslužuju stereotip crnca koji igra i pjeva. U „Petru Panu“ se indigeni narodi redom nazivaju „crvenokošci“. U „Mačkama iz visokog društva“ jedna mačka jede štapićima i govori sa azijskim akcentom.

Stručnjakinja za kulturologiju i književnost Eva First smatra da to što je napisano u najavi ima smisla: „Takva društvena ocjena se može pozdraviti, to je mnogo bolje nego da se filmovi naprosto više ne prikazuju. Ovako se pruža prilika da se sa djecom popriča o rasizmu i negativnim stereotipima“.

Kako će izgledati filmovi u budućnosti?

Međutim, kompanija Dizni je krajem januara na svojoj platformi na internetu zaključala te filmove za profile djece koja su mlađa od 12 godina. Eva First, naučna saradnica bonskog Instituta za obrazovanje i društvenu inovaciju, kritikuje tu odluku: „Ono što je ovdje teško jeste da nemate povjerenja u djecu da shvate kako su neke stvari pogrešne. Smatram da nije dobro da se još filmova zaključava, već da se svjesno odnosi prema problematičnim stvarima, da se razgovara o tome kako je to djelo bilo znak svog vremena i da je i tada to bilo pogrešno“.

Dakle, na koji način se to bolje radi? Već nekoliko godina zaposleni u kulturi u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi postavljaju to pitanje. I to ne samo u odnosu na proizvode Diznijevog koncerna, već, na primjer, i u pozorištu. Povela se diskusija i među piscima i nezavisnim filmskim producentima i režiserima.

„Pokahontas“ kao primjer

Eva First, koja vodi radionice „Svijest o rasizmu“ na evropskim univerzitetima, smatra da je ukazivanje na problematične aspekte filma u najavnoj špici prvi pravi korak. Posebno jer pomaže roditeljima da shvate da postoje stvari u filmu koje moraju da objasne djeci. Ona kaže da sada moraju uslijediti naredni koraci. Kompanija Dizni bi mogla da tematizuje veći krug teških pitanja koja se pojavljuju u filmovima koje nude. Ne bi trebalo da se bave samo kostimima i scenarijima već i moralnim pitanjima koja proističu iz neke serije ili filma.

Eva First navodi pozitivan primer Diznijevog filma iz 1995. „Pokahontas“: „To je nezgrapna obrada istorijske figure, ali kao Diznijev film to funkcioniše dobro, jer djeci jasno predstavlja rasizam kao nešto negativno“.

Priče oblikuju našu sliku svijeta

Prema navodima kompanije, najnoviji Diznijev film „Raja i poslednji zmaj“ je drugačiji. Eva First ga još nije pogledala, ali je već u prethodnom filmu „Vajana“ iz 2016. koji je napravio isti tim, vidjela napredak: „Glumice i glumci su primjereno izabrani. U priči junakinja, a ne muškarac, traži i pronalazi svoj identitet. Ako se tako nastavi, to je dobar put. Dizni poseduje izuzetno mnogo medijskih franšiza, to znači da imaju ekstremno veliku moć, jer priče koje konzumiramo prožimaju način na koji vidimo svet. Važno je da se posjeduje svijest o toj odgovornosti“.

„Pokahontas“ i „Vajana“ umesto „Knjige o džungli“ i „Petra Pana“ – novi klasici dečijeg filma će biti drukčiji. Prema Evi First to znači i da je društvo sazrelo: „Kada u odraslom dobu neki dječiji film drugačije procenite, to pre svega znači da ste zaista odrasli“.

( Deutche Welle )