Samo što dalje: Pet godina sporazuma EU-Turska

Bilo je to u martu 2016. Jedan od onih beskrajnih samita na kraju kojih su umorni šefovi vlada najavili teško postignuti kompromis: sporazum o izbjeglicama između Evropske unije i Turske proslavljen je kao uspijeh politike Unije. Cilj je bio smanjiti broj izbjeglica koje su takozvanom Balkanskom rutom dolazile preko Grčke u zemlje EU.

Nakon velikog talasa izbjeglica 2015. godine, politički pritisak je do te mjere porastao da se tražilo rješenje po svaku cijenu. Te godine je u Grčku, prema navodima Evropske komisije, stiglo više od 850.000 ljudi.

Pragmatično rješenje

Mehanizam se činio jednostavan: grčke vlasti bi trebalo brzo da provjere sve koji dolaze imaju li pravo na azil. Oni za koje se utvrdi da nemaju, bili bi vraćeni nazad u Tursku. Zauzvrat, EU je trebalo da preuzme isti broj potražilaca azila iz grčkih kampova u različite zemlje članice. Uz to, Evropljani su platili oko šest milijardi evra za zbrinjavanje gotovo četiri miliona sirijskih izbjeglica koje već žive u Turskoj.

Kritičari su u to vreme govorili o rasprodaji humanitarnih vrijednosti i prepuštanju politike azila EU turskom predsjedniku Redžepu Tajipu Erdoganu koji je vladao sve više autokratski. Ali Angela Merkel, koja je važila za glavnu zagovornicu sporazuma, branila je dogovor u Bundestagu:

„Kada se radi o morskim granicama nema drugog načina nego da se razgovara sa susjedima, ako ne želite da dopustite da se ljudi udave i da krijumčari preuzmu glavnu ulogu. I zato je sporazum s Turskom uzor za druge takve sporazume, sa Egiptom, sa Libijom, kada ona jednog dana bude imala neku razumnu vladu; s Tunisom i drugim zemljama, gdje god je to potrebno“, govorila je njemačka kancelarka.

Djelimično uspješan dogovor

Sporazumi s drugim mediteranskim zemljama još uvijek nisu postignuti, no čini se da je u jednom aspektu dogovor s Turskom uspio: prošle godine broj izbjeglica koje su pristigle u Grčku pao je na oko 15.000.

Gerald Knaus, stručnjak za migracije koji se smatra jednim od idejnih tvoraca sporazuma, smatra da je sporazum bio opravdan: „Prošle godine je preko 90 posto Sirijaca koji su godinama bili izbjeglice u Turskoj, ostalo tamo. Od 2014. je Turska zemlja s najviše izbjeglica na svijetu; primila je otprilike tri puta više Sirijaca nego cela EU“, kaže Knaus. „A to znači da je prošle godine, zahvaljujući podršci Evropske unije Turskoj, malo Sirijaca krenulo na put, jer stotine hiljada njihove djece ide u školu i ima pristup zdravstvenom i socijalnom sistemu.„

Međutim, mnoge izbeglice u Turskoj i dalje žive u lošim uslovima i nemaju svi pristup sistemu obrazovanja. S druge strane, sredstva iz sporazuma o izbjeglicama su potrošena. Humanitarne organizacije hitno čekaju nova sredstva.

Nove migrantske rute

Naravno, i druge činjenice igraju ulogu zašto manje ljudi dolazi u Grčku. Tako na primjer izbjeglice i migranti iz afričkih zemalja već dugo koriste put preko Libije do Italije. Španija ima posebne sporazume, na primjer sa Marokom, tako da izbjeglice ne mogu da dolaze u Španiju ili bivaju vraćene. A organizacije za zaštitu ljudskih prava se žale na brojna kršenja tih prava na spoljnim granicama EU nakon zatvaranja balkanske rute i stupanja na snagu sporazuma između EU i Turske.

Uz to je, prema procjenama, do sada iz Grčke u Tursku vraćeno manje od 3.000 izbeglica. Program preseljenja u druge evropske zemlje je i ranije bio izuzetno spor, a pandemija ga je potpuno zaustavila.

Do sada EU nije pokrenula ni namjeravanu reformu zajedničke politike azila kako bi trajno i održivo regulisala migracije prema Evropi. Svi planovi propadaju prvenstveno zbog sporova oko moguće preraspodjele izbjeglica između država, posebno zbog otpora nekih istočnoevropskih zemalja.

Bijedni uslovi u kampovima u Grčkoj

Kada je sporazum o izbjeglicama dogovaran, namjera nije bila da grčka ostrva postanu zadnja stanica za hiljade izbjeglica. No, grčko pravosuđe nije u stanju da izađe na kraj s velikim brojem zahtjeva za azil. Gerald Knaus smatra da nije realno da „zemlja u kojoj ima više zahtjeva za azil po glavi stanovnika nego u cijeloj EU može brzo donositi presude o tome ko mora da se vrati“.

Šokantni uslovi na grčkim ostrvima, gdje je povremeno i po 40.000 ljudi živjelo u kampovima predviđenim za samo nekoliko hiljada, postali su simbol neuspjele evropske izbjegličke politike.

Požar u kampu Morija prošle zime skrenuo je pažnju svijeta na to neodrživo stanje. Dok je nova konzervativna vlada u Atini zaoštrila politički ton i mjere protiv izbjeglica, Brisel je platio stotine miliona evra pomoći, ali nošenje s krizom je uglavnom prepustio Grčkoj.

„Dogovor EU i Turske je tamna mrlja u politici Unije o ljudskim pravima“, kaže Imogen Sadburi iz humanitarne organizacije Internacionalni komitet za spašavanje (IRC). „A cijenu plaćaju ljudi koji traže zaštitu, uključujući njih 15.000 zarobljenih na grčkim ostrvima.“

Zakazala je izbjeglička politika EU

U proljeće 2020. turski predsjednik Erdogan ucijenio je EU i iznenada prebacio hiljade ljudi na kopnenu granicu s Grčkom. Atina je blokirala granicu i koristila grubu silu u sprečavanju migranata da uđu u zemlju. Brutalne slike pokazale su sav neuspjeh Unije da obezbijedi poštovanje ljudskih prava.

Turska već dugo zahtijeva novu verziju sporazuma i više novca. Uz to, Ankara kritikuje činjenicu da nisu ispunjena politička obećanja o olakšavanju izdavanja viza za njene građane i o novom carinskom sporazumu.

Evropljani to pravdaju antidemokratskom politikom Ankare i sve većim kršenjima ljudskih prava u zemlji. No, program finansijske pomoći sirijskim izbjeglicama u Turskoj je ipak bez velike pompe produžen do sledeće godine.

Procenjuje se da u Grčkoj i dalje živi oko 100.000 izbjeglica – mnogi od njih već godinama. Za sada niko u Evropi ne pokazuje namjeru da ih u nekoj doglednoj budućnosti primi u svoju zemlju.

( Deutsche Welle )