Helderlin, Hendriks i doktor Giljoten

Mnogo prije nego što sam se zainteresovao za muziku, čitao sam sve što mi je došlo pod ruku. Izgleda da sam od svoje pete godine do te mjere neselektivno gutao knjige, da su Karl Maj, Sartr, Aleksandar Dima i Kafka na mojoj polici bili dobri drugari. Moji heroji se, međutim, nisu zvali Ćopić ili Tolstoj, Šantić ili Popa. Prije će biti da su oni igrali ulogu malih, kućnih svetaca koji su mi pomagali da iz oskudnog svijeta djetinjstva pobjegnem u paralelne, naizgled šarolikije svjetove.

Suđaje

Visocki, Dilan, Koen, Morison i Tom Vejts su svako na svoj način zavrtjeli poeziju na gramofonima. Tek kada sam shvatio da bolje pišem nego što sviram gitaru, dozvolio sam sebi da imam ličnog heroja, koji je dolazio iz samog srca svjetskog pjesništva. Sjećam se, bilo je ljeto, gimnazijski raspust, napolju se čuo žamor djece koja su se koškala oko lopte. Zunzara se sa zavjesom borila na život i smrt. Čitao sam sljedeće retke:

Samo mi jedno leto udelite, vi moćne! I jednu jesen, neka pev mi sazri, da voljno srce moje, slatke igre presito onda i umre. Duša, kojoj u životu njeno božansko pravo ne pripade, ne miruje ni tamo dole u Orkusu; Ali ako mi uspe to sveto na srcu, pesma, Dobrodošla si, onda, tišino u svetu senki! Zadovoljan sam i ako me moje strune ne isprate dole, jednom sam živeo, kao bogovi, više ne treba.

Pjesma se, u drugom prevodu, zvala “Suđajama”, ja bih je nazvao “Parkama”, no o tome kasnije. A pjesnik je bio Fridrih Helderlin.

Ljubičasta magla i oskudno doba

Moja emotivna reakcija je bila uporediva sa prvim slušanjem Hendriksove Ljubičaste magle (Purple haze). To me zbunilo. Vjerovatno nije bilo puno gimnazijalaca koji su bili omađijani Hendriksovim rifovima i koji bi na sličan način reagovali na poeziju njemačkog pjesnika koji je živio na prelazu 18. u 19. vijek. Otkrio sam da je dobra lirika ravna tripu - udari te nepripremljenog kao vrsta trave zvana “ljubičasta magla”. Tako je počelo moje druženje sa prevodima Helderlinove lirike.

Kada sam u sarajevskim studentskim danima zabasao u književne i filozofske krugove Helderlin mi je - što sam više saznavao i čitao - izgledao još ekstravagantnije. A to se cijenilo.

Helderlin je volio staro grčko nasljeđe. U Tibingenu je živio sa Hegelom i Šelingom, ljudima koji će intelektualno obilježiti epohu. Poeziju je stavio na pijedestal kao kraljevsku disciplinu duha i srca. Svesrdno je pozdravio Napoleona. Od 1805. je navodno pomračene svijesti zatvoren u duševnu bolnicu. Potom je nekoliko decenija proveo u jednom sobičku u gradskoj kuli Tibingena. Uprkos tome, ili baš zbog toga, on je zračio i stihovima i životom energijom koja mi je bila potrebna: Stvaralačka sloboda ili ništa! Poezija ili ništa! “Ali ako mi uspe to sveto na srcu, pesma, / Dobrodošla si, onda, tišino u svetu senki!” Helderlin je bio ono što smo mi, nadobudni i naivni, mislili da postanemo u poprilično oskudnom vremenu - apsolutni pjesnici. Rijetki od nas su razumjeli ono gorko pitanje iz njegove elegije Hljeb i vino: Čemu pjesnici u oskudno doba? No, to se jedan rokerski pjesnik ne pita.

Hajdeger i haše

Posljednje sarajevske godine, sa cimerom Mensom sam imao duge razgovore o Martinu Hajdegeru, slavnom njemačkom filozofu koji nije odolio fascinaciji nacizmom. Menso je pisao diplomski o Hajdegerovoj interpretaciji Ničea. A naša tema je, pored toga, bila Hajdegerova interpretacija Helderlina. I ja sam čitao sve Mensine knjige, mada nisam studirao filozofiju.

Helderlin je prema rimskom Hajdegerovom predavanju iz 1936. imao nekoliko ključnih iskaza: pjesništvo je “najnevinije od svih zanimanja”. A čovjeku je dato “najopasnije od svih dobara - jezik” koji služi da njime ostavi “svjedočanstvo o tome šta je on, čovjek, jeste”. Helderlin je uvjeren da “ono što traje, ustanovljuju pjesnici”. Čovjek je prema Helderlinu posebno biće: “Pun zasluga, ipak pjesnički stanuje Čovjek na ovoj zemlji”. I tako je “Otkad jesmo razgovor / I možemo čuti jedni druge”.

Dodamo li onda i Hajdegerov iskaz da je Helderlin “pjesnik pjesnika”, te da su pjesnici “čuvari bitka”, onda je jasno da su mladići koji su se tek okušavali u prvim objavljivanjima morali osjećati kosmički važno, jer su učeći pjesnički zanat, oni već učili za sveštenike nečega tako nerazumljivog i važnog kao što je “bitak”. Jeste da bi prost svijet rekao da ni pas nije imao za šta da nas ujede, ali mi smo bili na tragu kosmičke misije.

Duge noći u studentskom kućerku na jednom obronku iznad Sarajeva proticale su u ovakvim razgovorima. Kada bismo osjetili krčanje crijeva, zapalili bismo po jednu plavu “Moravu”. Onda bi Menso odnekud izvadio Podravkin haše i neki somun. Na rešou podrgrijana, konzerva je bila gurmanska nagrada za našu metafizičku glad. Pjesnički smo stanovali na zemlji umačući somun u sjeckanu govedinu. Bili smo razgovor i mogli smo čuti jedni druge.

Helderlin na njemačkom

Kada sam se 1992. obreo u Njemačkoj nisam više imao sa kime razgovarati o njemačkom pjesničkom svecu Helderlinu. Vjerovatno je tome doprinijela činjenica da nisam govorio ni riječ njemačkog. Dobro, ne baš ni riječ. Negdje u silnim knjigama, kojima je u Bosni bila namijenjena lomača, pronašao sam osamdesetih stihove na njemačkom:

April und Mai und Junius sind ferne, / Ich bin nichts mehr, ich lebe nicht mehr gerne!

April i maj i jun su daleko / više nisam ništa, više ne živim rado!

Pitao sam njemačke studentkinje slavistike u nekoj pivskoj bašti u Regenzburgu da li znaju čiji su to stihovi. U očima im se vidjelo čuđenje - neko ko je natucao njemački odjednom je na njihovom maternjem jeziku izgovorio dva stiha sa takvim patosom, da su počele ubrzano da trepću. Kada sam rekao da je riječ o Helderlinu, samo su odmahnule rukom. To im je bila davna gimnazijska lektira.

Tek mnogo kasnije - već sam prevodio književne tekstove sa njemačkog - pozabavio sam se omiljenim pjesmama Fridriha Helderlina. U odličnim prevodima Branimira Živojinovića ili Mije Pavlovića pronašao sam stvari koje su me uznemirile. Prevodi zbog kojih sam zavolio Helderlina dugo su bili muzikalniji od originala. Ali odnos se u 25 njemačkih godina u jednom trenutku preokrenuo. Moja omiljena pjesma “Suđaje” više se za mene ni na srpskom nije mogla tako zvati. Nju je pjesnik posvetio“Parkama”, a Parke su bile starorimske boginje koje predu čovjekovu sudbinu. Suđaje su vile koje u slovenskim narodima čine isto. Helderlin nije tražio germanska božanstva, nije ni posegnuo za mojrama, starogrčkim suđajama, već je izabrao parke. Dakle, njegov naslov na njemačkom ne zvuči “narodski” kao u našem prevodu, već kao asocijacija obrazovanog poznavaoca antičkog nasljeđa. Tada shvatim da sam volio srpskog Helderlina, i da bi njemačkog tek morao da pročitam.

Bonaparte i doktor Giljoten

Helderlinovo oduševljenje Napoleonom koji je po Evropi polupao mnoštvo krunisanih glava da bi na kraju krunu stavio i na svoju korzikansku lobanju, bilo je nešto, što sam mogao da razumijem. Francuska revolucija je bila u isto vrijeme i strašna i veličanstvena, kao i svaki nasilni prevrat čiji su motor plemenite ideje.

Helderlin je u Napoleonu najprije vidio samo veličanstveno. U pjesmi Bonaparte kaže da su pjesnici svete posude u kojima se čuva vino života, duh junaka. Ali to ne važi za Napoleona. “On ne može živjeti i ostati u pjesmi / on živi i ostaje u svijetu”. Svijet je Napoleonova posuda.

Na Helderlinov dvadeset i drugi rođendan 20. marta 1792. francuski revolucionarni parlament na predlog ljekara Žosefa Giljotena uvodi giljotinu - mehaničko sječivo za odrubljivanje glave - kao jedini zakonit način pogubljenja. Doduše, prethodna praksa u Evropi je bila varvarska - metalnim točkom bi se osuđeniku smrvile ruke i noge i dio trupa, a onda su mu slomljeni udovi uplitani u točak. Nesrećnik bi dugo umirao na javno podignutom točku. Giljotina je, sa tog stanovišta, predstavljala civilizacijski napredak. Valja spomenuti da je prvu giljotinu konstruisao graditelj klavira Tobijas Šmit - to nam pokazuje koliko su lijepo i strašno u ljudskom svijetu bliski. Čari napretka su za vrijeme revolucije iskusile na hiljade ljudi, pa i revolucionarne vođe. Posljednji osuđenik je obezglavljen u Francuskoj 1977.

Stolar prepoznaje genija

Pjesnik Helderlin je u to vrijeme zaokupljen drugim stvarima - ljubavlju prema Suzet Gontard, ženi jednog bankara u Frankfurtu, njegovoj Diotimi iz docnijih pjesama.

Neuspjeli ljubavnik, nesuđeni revolucionar, neprizanti genije, rođen je u mjestašcu Laufenu na rijeci Nekar, život je okončao stotinjak kilometara uzvodno ka jugu, u Tibingenu.

Njegovi najdragocjeniji čitaoci nisu bili ni Gete ni Šiler koji su ga (suzdržano) podržavali. Njegov najvažniji čitalac bio je stolar iz Tibingena, Ernst Cimer, koji je na vrijeme pročitao njegov lirski roman Hiperion da bi Helderlina 1807, poslije neuspjelog prinudnog psihijatrijskog liječenja koje je trajalo 231 dan, primio pod svoje starateljstvo. U toj porodici će Helderlin ostati 36 godina, zbrinut do kraja života.

Jedni kažu da je namjerno glumio ludilo da bi odagnao radoznalce koji su u Tibingen dolazili da vide “ludog pjesnika”. Drugi kažu da Fridrih Helderlin nije bio glumac već nevjerovatno jezički obdaren šizofreničar. Kako god, 20. vijek, onaj iz kojeg i ja potičem, u njemu je prepoznao jednu od najvećih svjetskih pjesničkih ikona. Helderlin je jednom živio, kao bogovi, više ne treba.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )