Konsenzus je bio neizbježan

Neka je sa srećom! - na pomolu je prvi crnogorsko-srpski identitetski konsenzus. Kada bude podignut spomenik kraljici Jeleni u Podgorici visine četiri metra, ispred (ispod) njega će zajedno, ili možda suksesivno, stati sve crnogorske patriote koje tvrde da to jesu.

Vidjeli smo nedavno kako su tekle pripreme za postizanje konsenzusa. Bilo je čupavo. Prvo je stigla vijest da Vesna Bratić kao (između ostalog) ministarka kulture odbija da podrži inicijativu Opštinskog odbora DPS-a glavnog grada da se podigne spomenik kraljici Jeleni u Podgorici.

Uslijedili su demantiji i ministarkina izjava da je, naprotiv, i lično veoma motivisana za taj simbolički gest, i da su u pitanju političke podmetačine uoči bitke za Nikšić. Istina je vjerovatno negdje po sredini. DPS je sigurno tu nešto spinovao, ali je i vrlo vjerovatno da je ministarki, onako temperamentnoj, na prvu loptu palo na pamet da ovu inicijativu odmah prekriži kao još jednu DPS stvar, i da se tek kasnije dosjetila da je u pitanju ipak dragocjena monarhistička igračka, dakle “sveta stvar” (a ne nekakva nacionalna biblioteka ili neka druga institucija kulture ili obrazovanja koju može da šutne kada joj se svrcne) i da je umalo dala autogol ciljajući u mrežu suparničkog tima, ovoga puta fatalno.

Lako je bilo predvidjeti takav preokret, naročito nakon nedavne posjete delegacije Vlade Crne Gore Cetinju kada je vijenac sa trobojkom spušten na grob kralja Nikole razriješio misteriju oko crnogorske identitetske jednačine političke grupacije oko premijera Krivokapića - srpska država Crna Gora, oslonjena na crnogorsko monarhističko nasljeđe, uz izvjesnu nacionalnu reinterpretaciju koju će, naravno, prigrliti svi u Crnoj Gori ne zato što je smislena (sto put smo se uvjerili da nije) već zato što je premijer radi toga projekta koji se njemu lično mnogo dopada spreman da misionari po Cetinju, okrene drugi obraz kada ga psuju i rizikuje da bude mučenički izudaran kamenicama.

Šikaniranje ideje o postavljanju spomenika kraljici Jeleni, tom naj-fensi, najekskluzivnijem, najljepšem reprezentu crnogorske monarhije zaista se u taj projekat ne da upasovati - shvatila je to na kraju i ministarka Bratić. Ili joj je neko pomogao da shvati. Svejedno, važno je da sad svi znaju da je kraljica Jelena zajednička svetinja svih rodoljuba u Crnoj Gori.

Ako čovjek ne obožava kraljice kao barbike ili monarhije kao takve, to jest ako je politički punoljetan, može mu biti teško da ukapira logiku ovog (umalo) konflikta. Objektivno, crnogorski nacionalisti koji tuguju zbog gubitka države 1918. imali bi više razloga da se ljute na kraljicu Jelenu nego da joj podižu spemenike: njena figura bolno podsjeća koliko je bila politički nedjelotvorna ideja jačanja političkog uticaja Crne Gore provodadžisanjem kćeri kralja Nikole po evropskim dvorovima.

Kad bi Crnogorci pod crvenim zastavama razmišljali politički koherentno, a ne prema logici patrijarhata i izmišljene monarhističke veličine, stisnuli bi zube, oprostili princezi Kseniji što se nije “ostvarila kao žena” i njoj podigli spomenik. Što se trobojnih Crnogoraca tiče, najvjerovatnije je da im još nije jasno kako se kraljica Jelena može upasovati u njihov projekat (samo politički, kao žena pristaje sasvim), da tek prave ekspertsku strategiju aproprijacije crnogorskog monarhističkog nasljeđa za potrebe projekta srpske države Crne Gore, i da je to razlog zbog kojeg je spomenik umalo nastradao, ali jedno im je sigurno jasno - kraljica se ne smije dati.

Da je Crna Gora građanska država, kako to tvrde ovi borci za kraljevski plijen, ostavili bismo kraljicu Jelenu muzejima ili već tamo gdje se arhivira prošlost, i niko se ne bi ni sjetio da joj podiže spomenik. Jedini ženski (i ostali) spomenici bili bi oni koji afirmišu savremenost u svim oblicima, političkim i rodnim.

Obrazloženja za podizanje ovog spomenika koja se pozivaju na “veliki istorijski značaj” kraljice Jelene, koja smo imali priliku da čujemo, ne vrede boba u savremenom građanskom i političkom smislu. ”Istorijski značaj” ima neko ko se miješa i utiče na tok istorije, ovako ili onako. Uz svo poštovanje, kraljica Jelena manje je uticala na tok crnogorske istorije od sinidikalki koje su se u Monopolu duvana tridesetih godina prošlog vijeka borile za radnička prava, prvih učiteljica koje su pronosile vrijednost obrazovanja, bokeljskih socijal-demokratkinja s početka 20. vijeka koje su utirale put političkoj emancipaciji žena i ko zna još koliko žena koje su gurale naprijed zaostalu Crnu Goru, koje nemaju nikakvih izgleda da dobiju spomenike.

Nije kraljica Jelena uticala na razvoj istorijskih zbivanja ni u političkoj zajednici u koju je stigla udajom, uključujući tamošnji razvoj fašističke idelogije koji je, pritom, pratila iz neposredne blizine. Sve njene lične zasluge iz domena su “ženskosti”, brige o drugima, trpeljivosti, majčinstva, supružničke odanosti, ljubavi prema baštovanstvu itd, što sve može da je čini finom ženom, ali ne i “velikom istorijskom ličnošću”.

Kada bude podignut spomenik kraljici Jeleni, čemu ćemo simboliči odati poštovanje? Izmišljenoj monarhističkoj veličini koju, pritom, barem deklarativno, nemamo namjeru da obnavljamo, konzervativizmu i patrijarhatu oličenom u ženi-stubu-majci, ovoga puta u srećnom spoju sa dinastičkom veličinom i stasitom figurom? Otprilike tome. Djeluje žalosno, ali to je oduvijek najslađi plijen svih nacionalista. Srpskih i crnogorskih podjednako. Konsenzus je bio neizbježan.

( Nataša Nelević )