Vitez Miodrag Baletić

Ranih šezdesetih, jedan rano iždžikljao dječak prolazio je dijagonalno trgom u gradu N, kao svetionik. Njegove velike oči boje morskog plavetnila. Azur. Rano sam, kao osnovac, uz naklonost Skala Gvozdenovića bio u sali gimanzije prije treninga košarkaške ekipe. I jedne septembarske noći 1963. stoji ispod koša onaj dječak s modrim očima. Priđem, uzmem loptu da pokažem kako se koristi tabla. Crni kvadrat.

Od tog prvog treninga za Miodraga Baletića (ponajbolji đak škole Luka Simonović u dvorcu knjaza Nikole), postoji samo jedna stvar - košarka. Košarka kao strast, kao opsesija, kao misija. Kao pružena ruka, kao Mikelanđelov kažiprst. Posle godinu dana, dobio sam veliki dar. Baletić centar, već stožer ekipe Sutjeske, uvrstio me u juniorski tim gimnazije, juniorsku ekipu Sutjeske i odredio mi ulogu pleja i dres sa brojem 15. U tjelesnom odrastanju godina (a tek dvije) Eon je.

Košarkarški teren, sa četiri koša, u velikom, velikom dvorištu gimnazije „Stojan Cerović“, bio je naš Vučji do, naš Epidaururs, naša Gundulićeva poljana, naš Iton i naša Crvena Bolonja i naš film Do poslednjeg daha. I Moderato cantabile - Margaret Diras i Piter Bruk, Žana Moro i Žan Pol Belmondo.

Margaret Diras, Moderto cantabile, blijedo plave korice, Zora, Zagreb, 1961. Tu knjigu smo Bale i ja pročitali tri puta za tjedan dana. I trenirali smo, naravno. Blijedi, mršavi dječaci antičkim dlijetom srezani. Srebrni dječaci. U zoru, u podne, u ponoć: ponavljali smo dribling, pas, ulaz, šut na hiljadu načina. A Bale na 1001.

Nas četvorica, Miodrag Baletić, Želimir Cerović, Gašo Vukajlović i... imali smo biserli ruku.

Uvijek gladni pobjede. Naša je žeđ rađala.

I Nina Spirova: Kaži, kaži libe Stano, što si zamislena. Da li ruva nemaš ili pari nemaš Stano... ili Điljola Ćinkveti ili Rita Pavone ili Milva: Monica delle bambole/ora piangono gli occhi tuoi...

Svaki basket mala berba vječnosti. Znali smo da igramo dvanaest basketa zaredom, nas četvorica, a da ne progovorimo ni riječ. Čula se samo košarkaška lopta kako poigrava na obruču i zvuk mrežice kao kap nara. Gleda nas Josif Brodski: Stih stihu šapuće na uho...

U tom čudu i sjaju, ugrušku krvi, prednjačio je Bale Baletić.

Dolazio je iz ulice Vuka Mićunovića, u zoru zore i, bos, šutirao iz ugla do 300 ubačenih, do unedogled. Loptu mu je vraćao njegov najbolji drug, mlađi brat Pujo. Predrag...

Slijedio je od rođenja Bale porodični soj dva sokola: dva hajduka od Čeva krvava Baletića Rada i Vukotu...

Znao je Bale da uperi ruku - rijetko ispod 20 koševa po utakmici. Na utakmici, prvenstvo Crne Gore, protiv Primorja uperio je 57 koševa i mojih 15 asistencija. Epska fusnota al’ ne da djetinjstvo.

Zatvarali smo se za vrijeme zimskog raspusta u fiskulturnu salu gimnazije (Sonet o snegu počeo sam da pišem još u snu, Novica Tadić...) i posle žestokih treninga igrali lopte dvojica po dvojica, dvojica protiv troijice i igrali do poslednjeg atoma snage, dok glava nije poče da trne, do bijele smrti kako je Bale govorio. Bila je to baš ona Eliotova crta između tijela i smrti. Ono božansko stanje koje izaziva ronjenje na dah... na graničnoj dubini kad se više nikad ne želiš vratiti.

Znam da je Bale ovih martovskih dana, ovih Martovskih ida bio na toj dubini. I da je igrao lopte s Erosom. Poslije igre u sali gimnazije, još mokre kose, šetali smo Vardarskom, Karađorđevom, Trgom, Starom Varoši, ulicom Lazara Sočice, Narodnih heroja, Hrvatskom, Ulicom pomoraca, Ivana Milutinovića, Vuka Mićunovića... Umorni i laki kao vrhovi Urala... Mjesečari. Nama je svake noći bila Nova godina. Bio nas je glas da smo nedodirljivi, gradska djeca, da smo divlja horda, da smo elitisti... Jedina ulaznica u našu priču bio je dar.

Sa gimnazijskog igrališta krenuli smo na Juniorsko prvenstvo Crne Gore, Ivangrad, 1965. Jednu smo utakmicu igrali bosi, a za polufinale posudili su nam patike igrači Ivangrada. Više smo lebdjeli po igralištu i postigli protiv Lovćena 91 koš, eh da su tada bile trojke... koji bi to bio kijamet koševa. Finale protiv Jedinstva iz Bijelog Polja (Sekulić, Bošković, Dobrašinović...) riješili smo u poslednja tri minuta. I stih još nerođenog pjesnika Pavla Goranovića: Sklad planeta u jednom koraku. Najbolji igrač na turniru bio je Miodrag Baletić. I još povrh, imao je u glavi preciznu statistiku svakog igrača Sutjeske: poeni, skokovi, asistencije, izgubljene i osvojene lopte... I gospodska radost našeg trenera, melanholika, profesora fiskulture Voja Jovanovića.

Na Juniorskom prvenstvu Jugoslavije pobijedili smo Olimpiju, Jugoplastiku, a u finalu izgubili od Sloge iz Kraljeva (četiri razlike), izgubili od Ducija Simonovića. Zato i ono srebrni dječaci...

U oku lijepih djevojaka ostao je Željkov skok-šut ala Rozabranka, Balov horog ala Bil Rasel i Gašov prodor ala Paulauskas. Tri moja mrtva prijatelja, društvo mrtvih pesnika, igraju basket, a suparnici su im: Oskar Robertson, Bob Kuzi, Josip Đerđa.

Nakon mature, Baletić odlazi u KK Bosna, u Sarajevo. Bale je na prvoj utakmici za Bosnu postigao 9 koševa, protiv koga je igrala Bosna ne pamtim, ali se sjećam sjaja u očima njegovog brata dok čita košarkašku stranicu Sporta.

Sudbina je tako htjela da se daroviti Baletić vrati u grad N. i odmah postane trener juniora Sutjeske i nastavio je da igra za svoj klub. Donio mi je crni dres sa žutom kragnom da miriše na Brazil, na karioke. U tom dresu sa brojem 10 na leđima najbolje sam igrao lopte na crnom pijesku gimnazijskog igrališta. U sjenci starog kina Napredak gdje smo Bale i ja gledali film „Crni Orfej“, pa film „Moja draga Klementina“ - Bale je igrao Vajata Erpa, a ja Dok Holideja, pa film „Velika očekivanja“, pa „Ozloglašenu“, pa „Kradljivce bicikla“...

Donio mi je moj prijatelj iz Sarajeva ploču Indexa Sanjam..ili...il. Rekao mi je da je postao prijatelj sa Davornim Popovićem, košarkašem Bosne i rajom. I da je išao kod njega u ulicu Mis Irbinu. Nisam na Mansardi imao gramofon pa sam Sanjam slušao kod prijatelja Đorđa Makrida. Ovog Balovog marta preslišavam album „Svaka je ljubav ista, osim one prave“.

Vratiće se Miodrag Baletić u Sarajevo, kao trener KK Bosna, koje godine, ne sjećam se. Na poziv prijatelja odlazim, još student, u mediteransko Trebinje na Juniorsko prvenstvo Jugoslavije. U polufinalu igraju Sutjeska i OKK Beograd. U timu Duška Vujoševića Zoran Jovanović (govorilo se naslednik Kreša Ćosića), Danko Cvjetičanin, Zoran Sretenović... Znam da je Baletićevoj Sutjesci potrebna pobjeda od 9 razlike i da je sa kapice tri puta promašio Jaramaz za tih 9 razlike. Ne znam koji je bio rezultat, Sutjeska nije prošla, ali je nastalo viševjekovno prijateljstvo Bala Baletića i Duška Vujoševića.

Neku godinu kasnije, Vogošća kraj Sarajeva, opet, Juniorsko prvenstvo Jugoslavije. U polufinalu Šibenka - Sutjeska, susret dva grada čija je mladost žestoko poginula na Sutjesci 1943. Deset sekundi do kraja, neriješeno, Dražen Petrović kreće u prodor, čuva ga Stanko Vukotić, sudije sviraju penal u napadu. Dramska pauza, Vukotić ide da izvede dva slobodna bacanja, e onda delegat poziva sudije da dođu do zapisničkog stola. Preinačena je odluka, faul odbrane, nije bilo video kontrole, više je košarkaškom savezu pasovalo da u finalu igraju Bosna - Šibenka.

Baletića je nepravda jačala. On je kao trener sprovodio ono što je sâm naučio na terenu. Bez velikog truda čuda nema. Naučio je da najdarovitiji moraju najviše da treniraju. Učio je Baletić svoje đake da je radost u igri najveći izvor energije. I da u svaki trening moraš ući kao da je finale svjetskog prvenstva. Tako je Bale ulazio u svaki basket kao da su Termopili, kao Grahovac. Kao selektor osvaja zlatnu medalju na Univerzijadi u Kini i prvo mjesto na nezvaničnom prvenstvu svijeta za mlade košarkaše u Dalasu, 2001. Bio je trener ženske reprezentacije Crne Gore koja je osvojila 6. mjesto na Prvenstvu Evrope. Igra tih djevojaka izvela je crnogorsku mladost na trgove. Miodrag Baletić je najbolji trener u povijesti crnogorske košarke. Ispod njegovog krila uzletjeli su Žarko Varajić i Rajko Žižić i, među ostalim junošama, moj omiljeni igrač - Goran Otašević (odbrana, odbrana i 30 poena protiv Italije...), koji danas u gradu N. kod gradskog parka drži kafić Rehabilitacija.

Košarkaška, sportska dvorana u gradu N. valja da nosi ime Miodrag Baletić. Još u osnovnoj školi dobro je razumio francuski, u gimnaziji profesor Budo Banićević dao mu je domaći zadatak da prevede pjesmu iz Kabilije (Zinedin Zidan je Kabil). Ove je stihove govorio, u sjenovitoj ulici Narodnih heroja, djevojci Mariji, čiji je otac rođeni Dubrovčanin, poginuo od strujnog u 24. godini. Miodragova stopanica Marija rodila je Maju, Anu, Jovanu i Vasilija. Ne znam tko je, među sportistima, bolje od Bala poznavao istoriju Crne Gore. Nastavio je porodičnu žicu Hajduka Rada i Vukote Baletića. Sve do Joke Baletić, čija je mlada smrt na strelištu pod Trebjesom dostojna herojske smrti Ljuba Čupića.

Bio je Bale kadar na strašnome mjestu postajati.

Prezirao je zlo domaće, ove-one klerikalno-četničke požmirepe, nikogoviće, potrpezne kučke što šene pred beogradskim svakosatnim klepetalom. Držao se one Viljema Blejka: Uvijek budi spreman reći ono što misliš i prostak će te izbjegavati.

Vitez Midorag Baletić. Od djetinjstva do Martovskih ida, i zato laku noć druže, laku noć majstore i na kraju Helderlin: Svevišnje jedno leto mi dajte tek!

(...) Al pođe li mi za rukom Svetinja, pesma, iz samog srca Tišino Hada, dobro mi došla tad! I ako mojih utrne struna zvuk Ja zadovoljan biću, Jednom živeh ko bogovi: To je dosta. (17. mart 2021)

( Božo Koprivica )