Krče li vam crijeva?

Ima u filmu Ford VS Ferrari (u Evropi poznat i kao Le Mans ‘66.) jedna brljantna scena kad vlasnik Ford fabrike naredi da se sve mašine stopiraju kako bi održao govor. Tajac ima svoju poentu jer svaka riječ odjekuje halom, sve se lakše vizualizuje. Radnici su nenaviknuti na tišinu. Henri Ford II je tada ljutito poručio radnicima da taj zvuk koji (ne) čuju, da je to zvuk fabrike koja nema posla, koja ne radi. Sugerisao je svakom od njih da pješače do svojih kuća, da mozgaju. Ko donese nove ideje na posao, taj će zadržati posao. Ostali mogu da ostanu kući.

Nakon što su se prebrojali listići, utihnule su i agresivne kampanje u Nikšiću, sve je splasnulo za tren. Čuli smo kako nama fabrike ne rade!

Jeste bilo natege oko procenata, oko mandata i novih koalicija. I dalje se disalo iako je pred izbore izgledalo da je "bitka za Nikšić" dan nakon kog neće ništa više biti isto.

Ali isto je! I dalje su bogati bogati, siromašni i dalje krpe kraj sa krajem. I dalje skoro ništa ne izvozimo, grcamo u dugovima i ne piše nam se najbolje. I dalje za izvoz samo imamo mnogo kriminalaca, lokalnih diplomata i facebook političara. Na pretek!

Posle izbora sve ispliva na viđelo kao kad se oko mosta Kapadžića zakače kese "na brstine". Suše se i landaraju nošene vjetrom, govore kakva smo ekološka stoka. Kad presuši Ribnica ostanu na dnu i kakav kauč i šporet, ali je neupotrebljivi kao i naše stare fabrike.

Bivši gradonačelnik Mugoša baratao je samo njemu znanim planovima razvoja Podgorice, tako da postoje nikad realizovani bulevari sa pobodenim bilbordima. Nikud ne vode ti bulevari još uvijek, ali bilbordi su tu i na njih se katkad lijepe posteri.

Dešavalo da se nalijepi neki DPS poster sa Milovim likom pred izbore na te zabačene bilborde. Ne isplati se nijednoj kompaniji da zakupljuje taj bilbord, da prelijepi Mila, pa je Milo blijedio na podgoričkom suncu iz mjeseca u mjesec, sve do neke sljedeće političke kampanje. Pričao je taj požutjeli bilbord da je sve prolazno, samo politika o(p)staje.

Ako sklonimo politiku ne ostaje nam ništa. To se vidjelo prošlog ljeta. Kad je prsla sezona, naši hoteli su bili prazni. Ne samo zato što nema stranaca, već zato što naš narod nema para da ode u hotel ni kad su cijene na pola koplja.

Zna narod da pliva, voljeli bi mnogi i radnici i penzioneri da im neko kuva, sprema i mijenja posteljinu a da je njihovo samo da se probude i odu do plaže ili SPA. Ali nema se ni za polupansion, ni za sedam dana se nema! Narod možete vidjeti samo na onim neuređenim djelovima plaže gdje je i dalje dozvoljeno pobosti svoj suncobran u more pikavaca i besplatno se bocnuti na ježa. To je Crna Gora "između krajnosti", a državi se valja zapitati: "Tišino, možeš li me čuti?"

Ne zna čovjek je li nam bolje tokom kampanje kad se narod zanima i žesti, ili kad sve utihne pa se čuje jedino kako nam svima krče crijeva u ritmu "Oj svijetla majska zoro". Nikome se tad ne ustaje.

( Đuro Radosavović )