Jedna priča iz Geteborga

Ne rekoh vam da sam jedno veče, ničim izazvan, prtio bespućima nordijske predratne moderne - planinama okovanim vječnim ledom i obasjanim magičnom nordijskom svjetlošću - i potrefih, ni manje ni više - nego na Asplundov aneks Gradske kuće u Geteborgu - i baš tu zastadoh...

Vele ovi da je Asplundov aneks "poetska interpretacija racionalističkih ideja" - što, ruku na srce, i nije daleko od istine - ali kad je pravi meraklija zakucao alkom na vrata Gradske kuće u Geteborgu, pa desno, skroz do kraja - shvatio je da racionalisti nikad nijesu uspjeli da baš toliko daleko dobace po pitanju topline u interijeru - korijen toj toplini definitivno nije u plavetnom mediteranskom moru i pripadajućem mu, vrlo uskom, pojasu kopna - to je ipak ta nordijska priča...

Asplundov aneks je modernistička kuća (nikako ne mediteranska) - molim vas - ali je u isto vrijeme i neki uvrnuti vic i na račun moderne i na račun neoklasicističke konfekcije na koju se naslonila. U tom naslanjanju ima nečega čemu sredinom tridesetih godina prošlog vijeka nikako nije bilo vrijeme - a još manje mjesto - i gdje baš u Geteborgu. Ako ta Asplundova polovina kuće nije dobar komad modernističko-neoklasicističke čarolije - i sve to u sosu od italijanske postmoderne sa prstohvatom stroge racionalističke invencije - i to, gle čuda, baš one postmoderne koja se direktno nastavlja na racionalizam (ovoga puta uz vrlo blagu, decentnu, jedva primjetnu notu historicizma) - onda se ja ne zovem kako se zovem.

I sve sam to provalio - a da još nijesam ni zakoračio u kuću.

Dakle, ispratih trag do sljedećeg seta izvrsnih fotografija i do pripadajućeg im pasusa: "The setting which is present today consists of two main parts, which represent different architectural styles and epochs. Still, these establish harmonious visual conversation with each other and the surroundings, remarkably well."

Ili u prevodu: "To što vidimo (taj prizor koji vidimo danas), sastoji se od dva dijela, koji predstavljaju različite arhitektonske stilove i epohe. Ipak, djelovi vode harmoničan vizuelni razgovor - i između sebe i u odnosu na okruženje - osobito dobro".

Dodao bih da je Asplundov aneks vrlo uspio mig ka budućim epohama - što ga i čini posebno interesantnim - ali se ne bih složio da je to što se dešava između stare zgrade i aneksa baš sasvim harmonično. Prije će biti da novi dio hoće da kaže starom da je mlađi... koliko to bješe?... 266 godina. Generacijski jaz između te dvije priče je jednostavno preširok i predubok - i to se vidi - to i treba da se vidi.

Ako odete da ovjerite prizor na Google Maps - vidjećete banalan pokušaj da se stara zgrada i Asplundov aneks uvežu bojom - što je daleko od idealnog rješenja, naravno - ali unosi određenu dozu harmonije u priču - i otvara neke nove vidike, neka nova pitanja i neka nova tumačenja...

I još veli: "The noteworthy fact is that critical regionalism arose in Sweden at that time in form of the Swedish Grace - building style which encompasses the local interpretation of the international model of classicism".

U prevodu: "Vrijedna je pomena i činjenica da (pazi sad - op.a.) - imamo uzlet kritičkog regionalizma u Švedskoj u to vrijeme - i to u formi (pazi opet - op.a.) - švedske (milosrdne) gracioznosti - graditeljskog stila koji obuhvata lokalne interpretacije međunarodnog modela klasicizma (ili preciznije - neoklasicizma - op.a.).

I samo još ovo: Having in mind historical layers of the site and the establishment of social democratic system in 1932, Gunnar Asplund’s final design provides the insight of Zeitgeist of the early 20th century - a functionalism! Façade design cause controversies at the time, followed by harsh public reaction.

U prevodu: Imajući u vidu historijske slojeve lokacije (mjesta) i utvrđivanje socijal-demokratskog sistema (u Švedskoj - op.a.) 1932. godine, Asplundov konačni dizajn nam omogućava uvid u duh ranog dvadesetog vijeka - funkcionalizam! Ta fasada je bila uzrok kontroverzi u to vrijeme, praćenih oštrom reakcijom javnosti”.

Ajmo redom...

Prvo, nemamo nikakav kritički regionalizam u Švedskoj 1936. godine - kad kažemo ‘kritički regionalizam’ tačno znamo na što se to odnosi - ali zato imamo Asplundove nevjerovatne pokušaje da veže mladoženju - internacionalni stil - internacionalni stil se u to se vrijeme zvao neoklasicizam - i švedski (nacionalni) vernakularni momenat - mladu - u skladan građanski brak.

Drugo, Asplund u Geteborgu nije toliko insistirao na moderni - odnosno na racionalizmu - najmirisnijem cvjetku moderne - koliko se trudio da internacionalni stil, odnosno neoklasicizam, gurne u bezdan. Funcionalizam (ma što to značilo) ipak ostavimo po strani ovom prilikom.

Treće, ako ste pomislili da sam jedini Crnogorac, u milenijskoj povijesti Crne Gore - majke naše, slava joj i milost - koji je brodio hladnim morima nordijske predratne moderne i igrom slučaja dospio u staru luku Geteborg - gdje je vrlo pozitivno odreagovao na Asplundov aneks Gradske kuće - prevarili ste se. Tih par divnih pasusa - koje sam upravo preveo - napisala je Biljana Janjušević. Recimo da je malu školu (predškolsko - tj. osnovne studije) Biljana završila kod EsDžiPija, na podgoričkom AF-u, a onda se otisnula u bijeli svijet, na usavršavanje, što bi se reklo. Možda baš u taj Geteborg... Ne bih se iznenadio - a i drago bi mi bilo, neizmjerno, kada bih za par godina naišao na neki Biljanin naučni rad - i ustanovio da je, u međuvremenu, doktorirala na temu iz oblasti istorije i teorije arhitekturice.

Nego da se vratimo mi Alsplundovom aneksu Gradske kuće u Geteborgu...

U ona davna vremena - prije Hrista - kad sam bio đak veseljak - bili smo osuđeni - mi, tada aktuelni đaci veseljaci - budući vitezovi u službi Prečiste Djevice Arhitekture - slava joj i milost - na vrlo šture informacije o dešavanjima u zemljama poput Švedske ili Češke (odnosno Čehoslovačke) - koje se nijesu nalazile na glavnim pravcima čeličenja tzv. modernističke paradigme.

Danas je pak situacija apsolutno relaksirana - par klikova nas dijeli, recimo, od naslova "The architecture of Erik Gunnar Asplund", kojega potpisuje niko drugi do li Stuart Wrede (ne pitajte me za izgovor) i koji je objavljen davne 1980. godine - otprilike u vrijeme kada vrli pojedinci iz akademskih arhitektonskih krugova po prvi put osjećaju potrebu da ispletu ozbiljnu priču o događajima unazad nekih pola vijeka.

Hoću da kažem, djeco draga, da nema više izgovora u vrijeme kada se, veli Šorske, "raspada vjera sinova u perspektive njihovih očeva" (što je genijalan prevod Raše Sekulovića - u originalu imamo: "...sons rejected their self-confident, parvenu fathers" - kada su se, veli, sinovi odrekli svojih samouvjerenih očeva skorojevića).

Hoću da kažem da još nijesmo ispričali priču o CG arhitekturici mladoj i nejakoj i pripadajućem joj urbanizmu ugašenom - o vjeri naših i vaših vrlih otaca, što bi se reklo - o vjeri koju, za divno čudo, još uvijek nijesmo odbacili kao nešto suvišno.

( Borislav Vukićević )