Koliko je mrtvih?

Koliko puta se desilo da neko dobije posao a ne zna Excel. Koliko je puta taj mrzni Excel učen navrat-nanos, a komande diktirane preko telefona. Prosto, riječ je o dosadnom programu koji svoju zloglasnu nezanimljivost duguje tabelarnom prikazu svijeta. A ljudi ovih brda ne ljube tabele, izbjegavaju sveske i ćitape, i što više završe napamet, to im se posao više cijeni.

Čak se i za govornika na sahrani kaže, dobar je, iz glave je govorio, dok se onom koji čita uvijek sumnja u autorstvo i traži stilski detalj u kome vješto uvo prepozna rođaka-pjesnika iz Malog Iđoša, pravog pisca dirljivog nekrologa.

Govoriti iz glave i mimo tabela, da zaključim, a previše uvodničarim (to je isto osobina roda moga!) govoriti napamet i u vjetar, najveći je domet govedarsko-stočarskog pripovjednog kalupa u kome smo otmeno živjeli, sve do pojave Bila Gejtsa i rečenog Excela.

Prije pojave tog ukletog programa javila se kratka moda paragon blokova, ponešto se knjižilo i zavodilo u socijalizmu, ali mašta ovog nepokornog soja nalazila je način da izrodi subverziju, kao ona rijeka iz pjesme, što nije bila rijeka od samog početka, i nije nužno da ne bude ponornica do kraja.

Sad je uvodu stvarno kraj. Vrijeme je da se prebroje mrtvi. Način na koji TV dnevnici svakog dana tabelarno prenose stvarnost pandemije nije samo neprijatan, nego je i opasan po zdravlje. Tabela sama po sebi nije problem, pod uslovom da nije centar zbivanja, i da nije sama sebi objašnjenje i svrha. Ako nema ljudskih priča, da se sjate oko statistike, kako će gledaoci prepoznati što se događa, kako će osjetiti svoju građansku dužnost? Na kraju, kako će osjetiti išta?

Na televizijama nema reportaža, bolničkih čaršava, pulsa oksimetra, heroja, suza, škripe kočnica. Fale slika i zvuk sa kojim bi se čeljade srodilo. A bez te vrste odnosa i pripovijedanja ne postoji ni svijest o ljudskoj patnji. Bez živih ljudi na ekranu ne možeš da ukapiraš da je neko umro. Gledaš brojke i grafičke mape, ponekad respirator, i to samo ako ne radi.

Kao da pratiš tabelu lokalnog skudeta, mahinalno navijaš za svoj grad da bude poviše na listi. Takmičarski duh vremena i naše vrste toliko je jak da se čovjek pogubi i osjeti nešto kao ponos kad Bar, na primjer, izbije sa petog mjesta na odlično treće. Onda te naravno zapeče savjest, to su ljudi, to nisu brojevi, ja zapravo priželjkujem smrt svojim komšijama, i taman se lupiš po čelu, slijedi nova tabela, ozdravljenih. Poučen iskustvom sad bježiš sa vrha ka dnu tabele i opet griješiš, jer ispada da ti je milo da je što manje zdravih.

Tako je to, suva grafička mapa je informativni vic. Ona je kriva za tjeskobu i odsječenost, zbog nje sve počinje da liči na tombolu bez poente. Pomislim da je riječ o turniru pikada, listi za trebovanje, ne mogu da povežem zle cifre sa ustavnim pravom na šetnju i espreso. Ima li ko da prolazi kroz sličnu muku, pa da neđe skupa gostujemo, makar nedjeljom popodne kao soft news…

Korona je podmukla društvena bolest i udara na dostojanstvo. Đe su stariji ljudi na televizijama da progovore o svom tragičnom fatumu - zenit života ti propadne devedesetih, i baš kad treba da se opustiš dođe vrijeme da ne smiješ zagrliti unuče. Đedovi i babe ne smiju ljubiti unučad, to se dešava, ili ih grle pod sjenkom straha, grize ih savjest. Generacije vaspitavane da Njemcu odbiju crni povez na stratištu, sad uzdišu u bijelim maskama, čekaju izborni rasplet u Nikšiću, pa da neko najzad progovori o vakcini.

Gleda tako NN penzioner u ekran i računa, na mjestu broja 14 sjutra mogu biti ja, i ništa se značajno time neće promijeniti. Ovaj voditelj će s dosadom očitati stanje i preći na zanimljivu priču iz partijskog života ili sporta. Sa jedne tabele ću skliznuti na drugu, onda me neće biti, i još mi niko neće doći na sahranu, a godinama zamišljam grdni narod na Čepurcima, i da mi govori onaj rođak-pjesnik iz Malog Iđoša.

Pandemija raznosi po dubini, psihološki i socijalno. Očekivano je zinula nemoć i bijeda medija da takav kuršlus isprate. Umjesto složene slike stvarnosti, televizije crtaju mrtve brojanke, nude aritmetičko baždarenje koje se nikog ne dotiče. Ono što se godinama miniralo, izbjegavalo, ili se sistemski osporavalo, a to je ulaganje i briga za novinarsku praksu i tehnički razvoj, grdno se ukazalo u našoj TV tomboli smrti.

Slobodno bi meteorolog mogao da čita one cikvine na kraju dnevnika, pod uslovom da se uzdrži pošalica i prognoze za sjutra.

( Brano Mandić )