Političko (ne)biće

Ako pod povijesnom dijalektikom podrazumijevamo dinamički slijed društvenih tokova i promjena, možemo ih sagledavati kao nužne i posljedične u odnosu na prethodna stanja. Nužnost promjena ne izvire bezuslovno iz principa dijalektike i njene inherentnosti povijesnoj zbilji, koliko iz logičkog determinizma. Bez mogućnosti da se ovdje bavim ovim pojmom, napomenuo bih da se u društvenoj realnosti isprepliću racionalno i empirijsko, ali i iracionalno kao djelatni potencijali društvenih subjekata. Tako se neprekidno održava i dograđuje uzročno-posljedična povezanost svih elemenata koje sadrži društvena zbilja. Ta povezanost je logički utemeljena na povijesnoj empirijskoj osnovi koja neprekidno stremi ka prevladavanju suprotstavljenosti i nereda. Politička filozofija se još od T. Hobsa bavi društvenim odnosima u kontekstu „društvenog ugovora“ i političkih principa na kojima se zasniva. Principi uređenog društva izviru iz etike, pa su stoga razumljivi i kao racionalni i transcedentni. Razumno je težiti redu, a ne haosu. Reda ne može biti bez sistema koji počiva na principima pravne države i demokratije. Nikakav „red“ u pravno-formalnom smislu neće, naravno, spriječiti nastajanje društvenih suprotnosti bez kojih bi društvo izgubilo povijesnu dimenziju. Upravo neprekidna proizvodnja suprotnosti predstavlja ontološku bit društva i njegove povijesnosti.

Stvaralački rad je tvorac upotrebnih vrijednosti i ljudske egzistencije neovisno o obliku društva. U tom smislu, rad je neodvojiv od biti čovjeka kao djelatnog bića. Otuda otuđenost rada nužno proizvodi otuđenog čovjeka. Ako cjelokupan rad društva stvara gotovo nepodnošljivu praksu koja konstituiše ekonomsku i društvenu realnost koja karakteriše širi region u kojem živimo, onda je takav rad istinska paradigma društvene otuđenosti. To znači da takvo društvo ne može u dovoljnoj mjeri proizvoditi odgovarajuće kulturološke i ideološke mehanizme koji bi generisali adekvatne društvene i političke tokove. Nijedno savremeno društvo nije, naravno, pod staklenim zvonom, već je izloženo mnoštvu uticaja spoljnih faktora. Malo crnogorsko društvo je, razumije se, istovremeno i subjekt i objekt u procesu proizvodnje svoje povijesnosti. Nezadovoljstvo pojedinca mogućnostima ostvarenja kreativog rada i efektima svoga rada u društveno-ekonomskom sistemu, bez ikakve izvjesnosti u bolje sjutra, dokida stvaralačku samosvijest i pretvara ga otuđeno biće koje gubi vlastiti kreativni i djelatni subjektivitet.

Herbert Markuse je u visoko razvijenoj tehnološkoj praksi u drugoj polovini prošlog vijeka ispravno vidio uzroke transformacije pojedinačne i društvene svijesti od radikalnih ka oportunim i mirnim varijantama prevladavanja suprotnosti tj. mirenju sa istima. Masovna proizvodnja za tržište je kreirala potrošačku svijest pojedinca koji postaje meta globalne konzumerističke filozofije globalnog ekonomskog sistema. Pojedincu se usađuje teza: Imam, dakle, jesam! kao kulturološka zabluda i lažna alternativa neotuđenom stvaralačkom radu i samostvarenju. Čovjek u mnogim društvima kakvo je i naše teško može sačuvati sebe od gubitka tj. nepostizanja svoga stvaralačkog bitka.

Crnogorsko društvo predstavlja poseban primjer izrastanja društvenih odnosa iz arhetipske povijesne dimenzije i nekritičkog odnosa prema autoritarnom.

U analizi elemenata uslovljenosti crnogorskog društva, nezaobilazni su svi negativni faktori nesrećne i kriminogene tranzicije u komplikovanoj geopolitičkoj situaciji šireg regiona.

Većina tih faktora je dominantno uticala na karakter domaće političke elite promovišući formu manipulacije i otvorene supstitucije javnog u partijski interes. Dugogodišnje potiranja svake utemeljenosti političkog bića u etičkom etosu, proizvelo je pseudopolitiku kao surogat društvenog bića. Politika nam se nudi kao postvarenje arogantnog i otuđenog društvenog bića u kojem je prosječan pojedinac duboko frustrirani svjedok nepremostivih suprotnosti na nivou pojedinačnog i opšteg. Politička praksa koja izrasta iz negacije esencije zoon politikona, pretvarajući ga u objekat, proizvodi kulturnu i društvenu paradigmu bez mogućnosti rasta unutrašnjeg potencijala. Umjesto spremnosti pojedinca da kritički spozna vlastito socijalno i političko okruženje i potom ostvari svoje političko biće kao čin slobodne političke volje, svjedoci smo potpuno suprotnog procesa. Rezultat je slobodna politička volja kao fikcija u otuđenom političkom biću otuđenog društva.

Uzroci i posljedice su pomiješani i neprekidno se perpetuiraju u krugu otuđenja i sunovrata etičkog bića pojedinca i društva.

P.S. Društvo koje u cjelini prilično mirno prihvata etički okvir metoda „snimak“ teško može dokidati elemente otuđenja svog političkog i društvenog bića.

( Milovan Baždar )