Tri decenije stvaralaštva stale između dvije korice

Prve tri decenije stvaralaštva slikar Naod Zorić obilježio je prošlog mjeseca objavljivanjem luksuzne monografije i retrospektivnom izložbom u prestižnom beogradskom Umetničkom paviljonu "Cvijeta Zuzorić“.

“Monografija u izdanju kuća 'Obodsko slovo' i 'Štampar Makarije' premijerno je promovisana prvo na Beogradskom sajmu knjiga, a potom i u 'Cvijeti'”, Zorić kaže “Vijestima” - spletom okolnosti. Na sajmu su o monografiji govorili istoričar umjetnosti Nikola Kusovac i njen urednik Radomir Uljarević, a u galeriji istoričari umjetnosti Đorđe Kadijević i Olivera Vukotić, te publicista Nikola Mirkov i sam umjetnik.

“Žao mi je što prva promocija nije bila prvo ovdje, ali, tako se sve izdešavalo, zbog termina koji sam dobio u 'Cvijeti'. Promociju monografije u Crnoj Gori spremam za mart 2018, istovremeno sa izložbom u Modernoj galeriji u Podgorici. Napravio sam je nakon 30 godina, nadam se da nije neskromno, volio bih još jednu da napravim, ako Bog dâ da poživim”, priča Zorić.

Reperezentativnu monografiju na 227 strana - više od 90 odsto su kolori - krase fotografije Zorićevih slika i tekstovi koje su o njegovom stvaralaštvu pisali Niko Martinović, Đorđe Kadijević, Anastazija Miranović, Mladen Lompar, Ljiljana Zeković, Nikola Kusovac, Borka Božović, Petrica Duletić, Olga Perović, Slobodan Slovinić, Nikola Gvozdenović, Emir Kustiurica i Milan Knežević. Dizajn potpisuje Igor Šuntić, a fotografije Šuntić, Milan Šakov, Lazar Pejović, Ivan Grdinić, Mirko Bijuklića i Shafta. Svi tekstovi su prevedeni i na engleski jezik. Izradu monografije finansirao je sam Zorić, kaže - “sam sam sebe častio, bolje knjiga nego polovan auto”.

“Kad sam upao u projekat, rekao sam neću da štedim, ili valja il ne valja. Bio je ogroman posao u pripremi knjige, radio sam je skoro dvije godine, trebalo je slike tražiti i fotografisati po galerijama, muzejima, privatnim kolekcijama... veliki, ali sladak posao, i na kraju se dešava radost što je i u suštini slikarstva. Kada sam je prvi put uzeoi u ruke, mojoj sreći nije bilo kraja, radovao sam se kao malo dijete kad dobije igračku o kojoj dugo mašta i sanja, to je neka ispunjenost, ne hvale radi, već moja unutrarnja, ljudska ispunjenost da nisam proćerdao život, da nešto ipak ostaje iza mene”, priča Naod.

Na pitanje “Vijesti” kako sa ove vremenske distance čita tekstove koje su likovni kritičari pisali o njemu, on odgovara da je imao sreću da ga je u životu “uvijek htjelo”.

“Htjeli su me i kritika i novinari, a jedino me nije htjelo, više puta, da razumijem šta se to piše o meni, a možda je to u stvari i dobro, jer da sam razumio, pomamio bih se! Šalu na stranu, sad kad to isčitavam, vidim da su ljudi prepoznavali, osječali moje slikarstvo, imali tu strast da uđu malo dublje da ga sagledaju, hvala im svima”, veli Naod.

Izložba u Umjetničkom paviljonu “Cvijeta Zuzorić” u Beogradu - 84 rada, od kojih je najstariji iz dana upisa na Akademiju 1988, a najnoviji nastao prije dva mjeseca, bila mu je i prilika da direktno sagleda put koji je prešao. Nakon, kako je Zorić naveo, ozbiljne analize samog sebe, zadovoljan je: svaki rad, “pa bioprije 20 ili 27 godina”, ima svoj smisao.

“Sada kad ih gledam, nekako mi drago, pomalo imam gordosti u sebi, kako si to radio tako mlad. Kad gledam sa strane kao kritičar, u svim tim radovima vidim ogroman rad, istinsku posvećenost, želju da uđem u tajne slikarskog zanata. Od starih slika sam naučio da prije svega treba i dalje da čuvam tu čednost, iskrenost, da imam srce dok slikam, da osječam - da sačuvam ono što je u umjetnosti najvažnije, ljubav i strast”, dodaje Zorić.

Crtež - matica Naodovog stvaralaštva

“Koju sam najvažniju tajnu otkrio iz starih slika? To je, naravno, crtež, koji me je pratio od prvog dana. Nije on bio samo proizvod nekog mog svjesnog stanja, to je uvijek bilo nešto jače od mene, nešto što je moja osnova, najvidljivija, najkarakternija, najjača.

Taj crtež je, u stvari, glavna rijeka mog slikarstva. Sve ostalo-boje, drugi elementi... to su samo njene pritoke”, kazao je Zorić.

Kontinuitet je, mislim, jedino bitan

“Ovih mjesec dana izložbe nisam radio, ali sam analizirao što sam radio tih 30 godina. Po povratku u Kolašin, odmarao sam dva dana i odmah krenuo da radim, zaokružio sam jedan period, idem sada dalje. Čovjek sam koji misli da je kontinuitet jedino bitan, idem polako, pa će sve samo po sebi polako doći, ne znam u kom smjeru bi se to kretalo”, zaključio je Zorić..

( Radomir Petrić )