Silovanje zločin koji se nedovoljno priznaje na Zapadnom Balkanu

Zatvorske kazne od tri mjeseca, pa do petnaest godina. Krivični zakoni, zakoni o ravnopravnosti spolova, Istanbulska konvencija. Uz sve zakonske okvire i predviđene kazne, i dalje jedna od četiri žene suoči se sa nekim oblikom nasilja.

U Crnoj Gori, na primjer, iako je maksimalna kazna zatvora 15 godina, prosječna kazna za silovanje je četiri godine i tri mjeseca. U Srbiji je na zatvorske kazne zbog silovanja u 2019. osuđeno 25 osoba.

U Bosni i Hercegovini gdje je, prema podacima Ujedinjenih nacija tokom rata silovano preko 20.000 žena, do sada je osuđeno tek oko 160 počinilaca. I u većini zemalja, u fokusu zločina silovanja nalazi se sila, a ne pristanak.

Od januara 2021. godine, glumice iz Srbije koje su prijavile silovanje i njihove ispovesti u medijima pokrenule su lanac anonimnih ispovijesti žena na društvenim mrežama - opisivale su traume kroz koje su prošle, ali i zašto su odlučile da ne prijave policiji šta im se dogodilo.

Ovo pitanje je ponovo dospelo u žižu javnosti 22. marta, nakon što je glumica Danijela Štajnfeld za silovanje optužila glumca, opozicionog političara i nekadašnjeg ministra kulture Branislava Lečića. Istraga je u toku.

‘Ako on želi, to je to’

Širom Evrope prilikom donošenja presuda u slučajevima seksualnog nasilja i dalje se primjenjuju zastarjele i neprecizne definicije silovanja. Kako navode u UN Woman kultura silovanja ima različite oblike i ide mnogo dalje od te ideje da “će muškarac napasti ženu dok ona hoda sama noću”. Jednako tako ne prati svaki zločin silovanja i nasilje jer se često dešava da su silovatelji neko koga žrtva poznaje, te se od šoka i straha „zaledi“.

Istraživanje OSCE-a iz 2019. godine u kojem su učestvovale žene iz Bosne i Hercegovine navodi da dvije trećine žena smatra da je nasilje nad ženama u BiH uobičajeno. Prema podacima istog istraživanja, seksualno nasilje smatra se ozbiljnim pitanjem i ispitanice vjeruju da se seks još uvijek smatra bračnom obavezom jednog para. “Ako sam udata i ne želim da imam seks, to nije važno. Ako on želi, to je to”, rekla je jedna od ispitanica istraživanja.

Seks bez pristanka je silovanje i evropski zakoni moraju to odražavati, napisala je prošle godine generalna sekretarka Vijeća Evrope Marija Pejčinović Burić koja je pozvala zemlje članice da promijene definiciju silovanja.

U članku objavljenom u EU Observeru, ona je napisala da nedovoljno zemalja članica ozbiljno tretira zločin silovanja jer njihove zakonske definicije nisu zasnovane na nedostatku pristanka. “Ovo stavlja teret na one koji su silovani, najčešće žene, da su žrtve.”

U svom istraživanju Amnesty International također navodi da 12 od 31 evropske zemlje sada ima zakone koji definišu silovanje kao nedostatak pristanka. Zabilježeno je poboljšanje u odnosu na njihov izvještaj iz 2018. godine kada je velika većina zemalja, uključujući i Hrvatsku, definisala silovanje sa fokusom na silu.

Primoravanje na obljubu bez pristanka tog lica u svojim krivičnim zakonima specifično navode Crna Gora i Kosovo. Za Bosnu i Hercegovinu i Srbiju silovanje se još uvijek definira u okvirima prijetnje i sile.

U Bosni i Hercegovini su na snazi četiri krivična zakona, u zavisnosti gdje živite: Federacija BiH, Republika Srpska, Brčko Distrikt plus krivični zakon Bosne i Hercegovine koji silovanje karakteriše kroz dva člana, zločin protiv čovječnosti i ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Kazne zatvora kreću se od tri mjeseca pa do 15 godina.

Recimo, Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine silovanjem smatra “ko drugu osobu upotrebom sile ili prijetnje da će direktno napasti njen život ili tijelo ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina zatvora”.

Detalji krivičnog djela silovanja dalje navode raspon kazne u zavisnosti od povreda, godina žrtve i posljedica.

Ukoliko je krivično djelo učinjeno na naročito okrutan način, ukoliko je ponovljeno ili ima više učinitelja, kazna može biti od tri do 15 godina. Sve ostale stavke dijela zakona koji se odnosi na spolne slobode i moral okarakterisane su kao “spolni odnos”.

Pa se tako iskorištavanje nemoćne osobe zbog spolnog odnosa kažnjava sa jednom do osam godina, zloupotreba svog položaja radi navođenja na spolni odnos kažnjava sa tri mjeseca do tri godine. Prinuda na spolni odnos ozbiljnom prijetnjom “nekim teškim zlom” kaznit će se od tri mjeseca do pet godina zatvora. Niti jedna od ovih stavki ne navodi pristanak, niti se dalje karakteriše kao silovanje.

Slične su odredbe i u Srbiji. Za silovanje predviđena zatvorska kazna od dvije do 12 godina zatvora, ukoliko je riječ o „prinudi na obljubu upotrebom sile ili prijetnjom da će se napasti život ili tijelo“ žrtve ili njoj bliskog lica.

Blaža kazna predviđena je ukoliko je silovanje učinjeno pod prijetnjom da će se otkriti nešto što bi škodilo ugledu ili časti žrtve ili njoj bliskog lica „ili pod prijetnjom nekim drugim teškim zlom“.

Sa druge strane, Krivični zakon Kosova navodi da “ko drugog primora na obljubu bez pristanka tog lica, kazniće se kaznom zatvora u trajanju od dvije do deset godina.” Slično navodi i zakon Crne Gore.

Ideja „boys will be boys“ odnosno „dečki će ostati dečki“ nije samo pjesma Dua Lipe, iako govori o seksualnom uznemiravanju i nasilju, već i ideja u kojoj ne bismo trebali biti iznenađeni kada su muškarci grubi i nasilni jer je to dio njihovog karaktera.

“No, šta sa slučajevima kada nema fizičkog nasilja? Šta sa slučajevima kada se žrva jednostavno zaledi, paralizuje, ne zbog nasilja, već zbog straha ili zbog toga što je osoba koja ih siluje prijatelj ili partner?”, pitaju iz Amnestija.

U isto vrijeme navode kako su podaci o broju silovanih žena u zemljama Evropske unije zapanjujući. Jedna od dvadeset žena silovana je nakon svoje 15. godine. To je oko devet miliona žena.

Uključivanje faktora pristanka u zakonske okvire predviđeno je i Istanbulskom konvencijom. Istanbulska konvencija jeste međunarodni sporazum Vijeća Evrope o spriječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Cilj Konvencije jeste nulta tolerancija na nasilje. Sve zapadnobalkanske usvojile su principe ove Konvencije.

Turska, država po čijem gradu i mestu potpisivanja iz 2011. godine konvencija nosi ime, učinila je potez bez presedana 20. marta tekuće godine. Tada je objavljeno da je konzervativni predsednik države Redžep Tajip Erdoan poništio tursku ratifikaciju Konvencije.

Male kazne i još manje presude

Za silovanje u Crnoj Gori propisana je zatvorska kazna od jedne do 15 godina. No, prema riječima Aide Muzurović iz Višeg suda u Podgorici u posljednjih pet godina vođeno 18 sudskih postupaka zbog navedenog krivičnog djela, a u prosjeku izrečena je kazna od četiri godine i tri mjeseca u zatvoru.

U Srbiji su tokom 2019. godine za silovanje podignute 73 krivične prijave. U 69 slučajeva su poznati počinioci, a u četiri je bila riječ o nepoznatim počiniocima. Odbačeno je 15 krivičnih prijava, istraga je obustavljena u šest slučajeva, a 48 slučajeva je podignuta optužnica.

Od dvadeset i pet osoba, koliko ih je osuđeno za silovanje u 2019. u 11 slučajeva zatvorska kazna je bila između pet i deset godina.

U Republici Srpskoj je od 2018. do 2020. godine prijavljeno 36 slučajeva silovanja, od čega su sudovi potvrdili tek 12 optužnica, pokazuju podaci Transparency Internationala.

U zadnjih šest godina na Kosovu je zabilježeno 225 slučajeva seksualnog nasilja. Samo prošle godine desilo se 58 slučajeva.

Iz Mreže žena Kosova navode da su najveći broj žrtava seksualnog nasilja djevojčice od 13-16 godina starosti.

Tokom 2019. godine na Kosovu je riješeno 58 slučajeva seksualnog nasilja, od čega 12 sa zatvorskom kaznom, tri sa novčanom, dok su ostali slučajevi odbačeni ili oslobođeni.

Pored ovog, Kosovo je također 2014. godine usvojilo zakon koji se odnosi na žrtve ratnog silovanja na osnovu kojih je nešto više od 1.000 osoba dobilo status kojim ostvaruju pravo na penziju od 230 eura.

Vjeruje se da je tokom rata na Kosovu oko 20 hiljada osoba seksualno zlostavljano. Do sada niti jedna presuda nije postala pravosnažna. Vasfije Krasniqi-Goodman, žrtva seksualnog nasilja tokom rata, prva je žena na Kosovu koja je javno o tome progovorila. Ona je sredinom marta izabrana je za poslanicu Skupštine Kosova. Kaže da će joj prioritet biti pravda i zaštita ratnih žrtava na Kosovu.

Što se ne prijavljuje silovanje?

“Moja majka je krila meni istinu punih 15 godina zato što se ona plašila moje reakcije jer je prehodnih 15 godina živjela u društvu koje je osuđivalo. I njena logična prva pomisao je bila ako su me svi ovi ljudi osuđivali i među tim ljudima je odrasla i moja Ajna, da li će me moja Ajna osuđivati?,” kaže Ajna Jusić, rođena 1993. godine kao žrtva silovanja njene majke tokom rata u Bosni i Hercegovini. Ona je danas predsjednica udruženja ‘Zaboravljena djeca rata’, aktivistkinja koja se bori za rodnu ravnopravnost i protiv seksizma i seksualnog nasilja.

Od 100 ispitanica koje su u Crnoj Gori preživjele seksualno nasilje, 88 njih nije prijavilo nasilje institucijama. Ovo pokazuju podaci Studije o seksualnom nasilju nad ženama i djecom u Crnoj Gori iz prošle godine. Slični su podaci i u drugim zemljama Zapadnog Balkana.

Azra Berbić, aktivistkinja nevladine organizacije “Oštra nula” iz Bosne i Hercegovine kaže da žrtve seksualnog nasilja, posebno silovanja, uglavnom ne prijavljuju ova krivična djela zbog nedostatak sistemske i društvene podrške, ali i straha od osude okoline.

“Primjera radi, imamo slučaj u kojem je advokat odbrane na sudu tokom svjedočenja djevojke koja je žrtva silovanja pitao da li je imala nokte, i ako je imala zašto se nije branila. To samo pokazuje do koje mjere i sistem sam dozvoljava predrasude i stereotipe da je žena uvijek odgovorna i kriva za silovanje. Upravo zbog toga žrtve i šute,” smatra Berbić.

I za psihologinju Sandru Muratović, reakcija okoline je jedan od značajnijih faktora zbog kojih žene ne prijavljuju nasilje koje prežive.

“Ako čak i žrtva prijavi nasilje pa zbog administracije, jednog apsurdnog lanca prebacivanja odgovornosti sa institucije na instituciju, ne dobije rezultat, ne zadovolji nikakvu pravdu. Ako ja znam za takva svjedočenja, neću sigurno priaviti svoje vlastito iskustvo”, pojašnjava ona.

No, brojni su razlozi zbog kojih se žene ne odlučuju prijaviti nasilje ili čekati godinama.

“Trauma ima svoje faze. Koliko god mi željeli da znamo faze, to je sve ipak specifično za svakog od nas pojedinačno. Nakon samog čina dešava se faza engiranja. To je odbrambeni čin i svim ga imamo jer ne možemo da prihvatimo šta se desilo pa guramo pod tepih. Time sebe štitimo i ne treba se to pogrešno protumačiti da ja ne želim da prijavim nasilnika. Jednostavno ja sebe štitim, potrebno je vrijeme da prihvatimo stvari kroz koje smo prošli,” kaže Muratović.

Kome se obratiti?

Prva institucija kojoj se žrtve obraćaju je najčešće policija.

„Onaj ko uzima tu prvu izjavu treba da bude specijalizovan za temu seksualnog nasilja, da zna šta sve mora da se u prvoj izjavi uzme, da bi to moglo da služi tužilaštvu i ako se delo aktuelno desilo, kako da se obezbede forenzički dokazi. Oni moraju da budu odgovarajući, kompletni i potpuni, jer ako se tada ne uzmu – gotovo je, trag nestaje“, objašnjava Tanja Ignjatović, psihologinja iz Autonomnog ženskog centra u Srbiji.

Hitni pozivi u Srbiji mogu se prijaviti policiji na broj 192, a prijava nasilja u porodici može se uraditi na broj telefona 0800-100-600.

SOS telefon protiv nasilja nad ženama Autonomnog ženskog centra je 011/266-2222 (radnim danima od 10-20 časova), a SOS telefon protiv trgovine ženama organizacije ATSRA je 011/785-0000 (radnim danima od 09 do 17 časova).

U Bosni i Hercegovini postoje SOS telefoni u oba entiteta.

Gender centar Federacije Bosne i Hercegovine uspostavio je SOS telefonski broj 1265 za pomoć žrtvama nasilja u porodici na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine.

SOS liniju 1264 za područje Republike Srpske uspostavile su 2005. godine četiri nevladine organizacije i Gender Centar Republike Srpske.

Žrtve nasilja u porodici, uključujući i seksualno, u Crnoj Gori mogu se za pomoć obratiti na nekoliko telefonskih brojeva: Uprava policije – 122; Nacionalna SOS linija za žrtve nasilja u porodici – 080 111 111; Centar za ženska prava – 067 166 800; SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja PG – 020 232 254 ; 067 805 297; Sigurna ženska kuća – 069 013 321 i Centar za romske inicijative – 067 104 700.

( Radio Slobodna Evropa )