Milićević: Trendovi dolaze i odlaze, stil se dugo gradi

Ovogodišnja Ambasador nagrada za najbolji album godine elektronske muzike, pripala je poznatom beogradskom DJ-u Dejanu Milićeviću.

Osim dugogodišnjeg puštanja muzike na svim većim svjetskim pozornicama, on je producent i osnivač Tit Zero Reordings, koji je i objavio pobjednički album “Digging For the Good Stuff”.

Njegov četvrti studijski album se sastoji od 11 traka od kojih svaka ima svoj specifičan potpis i ovog puta cijeli projekt je klupskog zvuka. Proces nastajanja albuma je trajao oko godinu dana i Dejan je kroz igru s ritam mašinama, sintezama i semplovima ponovo uspio da dočara zvuk koji karakteriše njega kao umjetnika i Tit Zero kao etiketu.

Bez obzira na to što trenutno ne može da nastupa po klubovima, Milićević najavljuje dalji doprinos sceni elektronske muzike sa novim electro ep-jem u izdanju Tit Zero Recordingsa.

U intervjuu za “Vijesti” jedan od najplodonosnijih producenata naše regije je podijelio svoje utiske o nagradi, mišljenje o crnogorskim nominovanim učesnicima, kao i osvrt na karijeru dugu 25 godina koja je i dalje u usponu.

Kakvi su tvoji utisci povodom nominacije i osvojene Ambasador nagrade u kategoriji za “Najbolji albumi godine”?

Super je osjećaj kad napraviš nešto i onda to nešto dođe tebi nazad i donese ti Ambasador nagradu. Stvarno, krajnje neočekivano sa moje strane. Mislim da mi je ova nagrada došla u savršenom trenutku u životu, jer sad više nego ikad je potrebna podrška i priznanje dosadašnjeg rada umjetnicima, budući da smo spriječeni da nastupamo i radimo ono što najbolje umijemo. Dok sam stvarao album nisam imao pojma da će ga prepoznati moje kolege i da će me počastiti ovakvom nagradom. Moj naklon.

Smatraš li sebe ambasadorom elektronske muzike, s obzirom na to da si izgradio unikatan stil i da tvoji tonovi inspirišu mnoge mlade Dj-eve?

Nisam nikad razmišljao kako da nazovem tu moju muzičku misiju, ambasador zvuči skroz kul. Šalu na stranu, mislim da sam za ovih 25 godina bavljenja muzikom, izdavaštvom, Dj-ingom i još po nekim granama šou biznisa, naučio mnogo što šta vezano za dance kulturu. Veliko zadovoljstvo mi je kad imam priliku da prenesem nešto od tog znanja na svoje mlađe kolege koji još uvjek traže svoj put kroz stil koji im je najprimamljiviji. Po mom mišljenju, najbitnije je raditi muziku onako kako je osjećaš, jer trendovi dolaze i prolaze, a stil se gradi veoma dugo i na kraju predstavlja i tvoj audio potpis.

Možeš li približiti čitaocima šta te inspiriše da stvaraš novu muzike i šta je zaslužno za nastajanje četvrtog albuma koji je i odnio nagradu Ambasador?

Teško je opisati to riječima, ali recimo da moja muzika hvata sve trenutke moje svakodnevice i pretapa je u beatove i tonove. Dakle, da pojasnim, od onih maestralnih momenata kao što je dolazak ćerke na svijet, pa i do onih manje bitnih kao bleja sa ortacima kod mene u studiju. Sve to zajedno sa popriličnim tehničkim znanjem se može čuti kod mene na albumu. Na primjer, numera “From The Ghetto” sa albuma sadrži sample Retger Hauerovog govora iz “Blejd Ranera” u svom samom početku kao posljednji pozdrav tom glumcu koji više nije sa nama, dakle taj dan sam pročitao to u novinama i to se pretočilo u trek.

U grupi nominovaniih za najbolji album godine našao si se sa svojim kolegom-crnogorskim DJ Bubom. Kakvo je tvoje mišljenje o njegovom albumu “Dremlands”?

Svi albumi su bili dobro selektovani za kontest i da je tu bilo puno dobrog materijala na koji bi čitaoci svakako trebalo da obrate pažnju. To je zapravo sound sa ovih ex-Yu prostora koji se trenutno stvara i obilježava našu klabing generaciju.

Zbog trenutne zdravstvene situacije skoro i da nema uživo nastupa, oni su se u jednoj mjeri preselili na platforme i strimove preko kojih možemo uživati u muzici. Kakvo je tvoje mišljenje o ovakvom načinu interakcije sa publikom i koliko ti nedostaju nastupi uživo?

Ovo je bolno pitanje za svakog performera u ovom trenutku, jer pored toga što je to naš posao, mi tu zapravo nalazimo veliki izduvni ventil i duhovnu hranu koja nas hrani od nastupa do nastupa. Međutim, kad ti je to onemogućeno svakako dolazi do jednog velikog šoka za cijeli sistem. Morali smo da se prebacimo na digitalne platforme i moram da priznam da je to super iskustvo i zahtijeva se veliki profesionalizam od artista i cijele ekipe koja to snima. Naravno, nije moguće doživjeti isti osjećaj kao i sa publikom ispred, ali “not bad at all”. Mislim da je odziv publike veliki, jer svaki stream broji na hiljade pregleda i to takođe puno znači, jer prije ili kasnije ćemo se ponovo vidjeti na dance flooru da nadoknadimo propušteno.

Poslije velikog broja nagrada i afirmacija koje si dobijao tokom karijere duže od dvije decenije, da li ti i dalje u istoj mjeri pričinjava zadovoljstvom primanje priznanja, kao što je to bilo na početku tvoje karijere?

Naravno da pričinjava. Mislim, u kreativnom poslu kakvim se bavim, jako je bitno zadržati taj dječiji dio mozga i da uz teženje prema usavršavanju paralelno pustiš i mašti na volju. Kao što rekoh, uspjeh za umjetnika i interakcija sa publikom na ovaj ili onaj način je pokretač ka novim uspjesima. Nešto metafizičko kao što je umjetnost, stalno traži potvrdu svoje ljepote ili ružnoće, taj manifest je zapravo navlaka.

Tokom svoje duge karijere puštao si muziku na svim većim festivalima, Exitu, Sonusu, ADE-u kao i u mnogim evropskim i azijskim klubovima. U kakvoj atmosferi sada najviše voliš da vrtiš svoju muziku?

Dugo sam već performer i moram da priznam da mi je satisfakcija sam čin nastupa. Nije mi bitno da li je ispred mene 100 ili 10000 posjetilaca dokle god je dobar vajb, jer na kraju krajeva ja sam tu da ih zabavim, prije svega. Tako da iskustva koja imam sa velikih festivala svakako utiču na moj dalji rad, ali isto tako i momenti intimnije atmosfere imaju svoju ulogu u svemu tome. Mislim da je sve to zajedno jedna cjelina.

Puštao si sa velikim brojem, kako regionalnih tako i stranih Dj-eva. Sa kim danas imaš veću želju da nastupaš, da li su to već afirmisani umjetnici ili su to mladi Dj-evi koji su na početku karijere, željni dokazivanja?

Tokom godina sam nastupao sa skoro svim velikim imenima, neki od njih su mi i prijatelji danas i svaki put kad dijelimo stejdž mi je drago što ćemo se vidjeti da malo zablejimo. Smatram da je potrebno puno godina za DJ-a da postane artist kojeg karakteriše neki zvuk i volim da studiram kako je ko od nas evoluirao za dvije decenije i kusur godina. Kod mladih, svako malo naletim na veoma talentovanog pojedinca. Na neki način, moja je obaveza da poguram gdje može, jer vjerujem u svoj sud i mislim da neki stvarno treba da se prezentuju velikom auditorijumu. Ponavljam, potrebno je vrijeme da se formira muzički potpis, tako da me baš ineteresuje šta će to biti za koju godinu. Za sada ima dosta mladih imena koja rapidno rastu.

Koliko je porasla zainteresovanost publike za ovu vrstu muzike u odnosu na same tvoje početke u beogradskim klubovima, od kojih je jedan i legendarni klub Industria?

Znaš kako, pričamo tu o vremenskom periodu od dvije i po decenije. Mislim da je jako teško upoređivati brojke, jer je danas elektronika main stream dok je u Industriji to bio čist underground i nešto novo sa svjetskih podijuma za ples. Tada je u cijelom gradu bilo možda 1500 rejvera, dok se danas broje u desetinama hiljada. Totalno drugo vrijeme. Ali da, kako i ide u razvoju gdje jedna stvar vodi do druge i tako u krug, pa mi je drago da sam bio zajedno sa kolegama jedan dio tog cijelog muzičkog lanca elektronike na našim prostorima i 25 godina kasnije gledam na to kao na dobro obavljen posao.

Highlight prošlog ljeta nastupao u Sutomoru

Prošlogodišnji nastup u Crnoj Gori, tačnije Sutomoru, radio si u saradnji sa Platformom 081, koja se takođe našla u grupi nominovanih za Ambasador nagradu u kategoriji “Konceptualni video stream godine” u regionu. Kakve utiske nosiš iz saradnje sa ovom platformom i kako vidiš crnogorsku Dj-ing scenu?

Imali smo nezaboravnu žurku na samom kraju ljeta i mnogo smo se dobro proveli. Meni lično je lokacija bila nevjerovatna i jako mi se dopalo što je ekipa “Platform 081”, pod pritiskom epidemioloških preporuka u trenutku, u prostor koji može da primi hiljade posjetilaca, dovela mnogo manje partijanera koji su napravili atmosferu kao da ih je pun stadion. Svaka čast, definitivno je ovo bio jedan od momenata kad se cijela scena u Crnoj Gori pomjerila za stepenik više, a meni lično možda i highlight prošlog ljeta.

( Anđela Flis )