Nagazne mine ministra pravde

Je li ovo moguće, ponavljala sam naglas sama sa sobom vraćajući snimak. Jeste zločin, nije genocid, cjenjkao se u skupštinskoj tržnici ministar pravde sa više od dvije trećine stanovnika Crne Gore.

I državom Bosnom i Hercegovinom ucijelo. I sa najmanje 180 zemalja svijeta, uključujući i one najveće koje ne samo Srebrenicu nego i Sarajevo sa ostatkom BiH nose na duši.

Dobro, države nemaju dušu, mislila sam na državnike koji su ih vodili prije četvrt vijeka. Nijesu učestvovali u genocidu, ali jesu znali što se sprema i - nijesu reagovali...

Znali smo i svi mi sa Balkana, prenosio je Si-En-En i uživo i u reprizama kako se "zona pod zaštitom Ujedinjenih nacija" pretvara u sabirni centar za masovno istrebljenje Bošnjaka.

Petrovdanski video-snimak, na kojem Ratko Mladić dijeli čokolade djeci u Potočarima, obišao je cijeli svijet. Ne boj se, rekao je jednom od njih milujući ga po glavi, sve će biti u redu.

A ništa nije bilo u redu, dječakov otac odveden je u smrt. U tom času počinjala je operacija tokom koje je pogubljeno oko osam hiljada muškaraca, a protjerano blizu četrdeset hiljada žena, djece i starijih.

Tek 2004. operacija će dobiti i službeno ime - genocid (gr. genos - rod, narod i lat. accidere - ubiti). Tako su Ujedinjene nacije još 1946. krstile međunarodni zločin namjernog potpunog ili djelimičnog uništavanja nacionalnih, etničkih, rasnih i religijskih grupa čiji je cilj - fizičko istrebljenje.

Ko čita onako kako je napisano znaće da to što je istrebljenje obavljeno djelimično ne znači da genocida u Srebrenici nije bilo.

* * *

- Da li ste Vi spremni da priznate i prihvatite da se u Srebrenici dogodio genocid - pitao je neki Andrija Nikolić svog ispisnika dok su u nekom kafiću razglabali o politici.

- Jesam - trebalo je da odgovori Vladimir Leposavić, stipendista Fondacije "Robert Šuman", dobitnik Fulbrajtove nagrade i specijalista za ljudska prava koji je doktorirao na međunarodnoj zaštiti manjina.

Andrija Nikolić, poslanik depeesa, formalno je u drugom mandatu. Prije ulaska u Skupštinu, odradio je za tu partiju još dva u TV Jusovača. Imao je 1991. samo šest godina i nije mogao znati da depees uvodi Crnu Goru u okupatorski rat protiv Hrvatske i BiH i vodi politiku koja će dovesti do genocida u Srebrenici. Sad je 2021, on je u zakonodavnoj vlasti i dužan je da zna sve o tom ratu. Da uprkos tome provocira i manipuliše, zadužila ga je njegova partija...

- Da li ste Vi, kao ministar pravde koji je zadužen i za polje ljudskih i manjinskih prava, spremni da priznate i prihvatite da se u Srebrenici dogodio genocid - pitao je poslanik depeesa Andrija Nikolić u Skupštini Crne Gore.

- Jesam - morao je da kaže ministar u Vladi Crne Gore Vladimir Leposavić. Ili da istog časa podnese ostavku, napusti zasijedanje i u nekom kafiću nastavi da s onim prvim Andrijom razglaba koja je razlika između ratnog zločina i genocida, kako su nestali dokazi sa Kosova, ko mu brani da priča o zločinima nad njegovim narodom i kakva je razlika između ugovora i rezolucije...

Nije rekao! Niti je podnio ostavku.

Umjesto da, bez obzira na motive poslanika depeesa, stane iza međunarodnih obaveza države čiji je ministar, on je stao na nagaznu minu.

A onda je, umjesto da se zaustavi i sačeka pomoć, pokušavao da se spasi tako što je svu Crnu Goru uveo u minsko polje.

* * *

- Nije na ministru pravde, kao ni na bilo kojem drugom pojedincu koji nije učestvovao u ‘kritičnom događaju’ kakav je ovaj, da prizna ili ne prizna... - svojski se ministar trudio da ne zaostane u manipulaciji.

Naravno da jeste baš na njemu. Nijedan od evropskih ministara pravde nije učestvovao u "kritičnim događajima" ubijanja Jevreja, pa ne da priznaju holokaust nego ga osuđuju toliko često kao da se dogodio prije osam a ne osamdeset godina...

Ambasadora Roberta Vebera od holokausta dijeli mnogo više godina nego ministra Leposavića od genocida, ali on se suočio sa krivicom svoje države.

- Samo kroz priznavanje krivice mogu se otvoriti vrata u bolju budućnost radi praštanja i pomirenja. Da biste mogli slobodno i neopterećeno da oblikujete sopstvenu budućnost, ne bi trebalo da se zavaravate - pokušao je prvo pedagoški, na osnovu njemačkog iskustva.

Nastavak je, da bismo ga dobro razumjeli, prilagodio podijeljenoj državi kakva je naša:

- Morate sebi priznati istinu, priznati krivicu - ne poricati je. Time se stvara osnova za pomirenje sa susjedima, ali i za liječenje pukotina u sopstvenom društvu. Svi ste pozvani da prepoznate istinu i da tražite i omogućite pomirenje, kako biste otvorili put za bolju budućnost.

Hvala, ne treba nam budućnost poput vaše, imao je ministar spreman odgovor i prije nego što se ambasador oglasio.

* * *

- Ja sam spreman da priznam zločin genocida, kada se to i nedvosmisleno utvrdi - nagazio je nakon mine i na odluke iza kojih stoji najmanje 180 zemalja svijeta.

Utvrđeno je da nedvosmislenije ne može još 2004. godine. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju presudio je da "zločin počinjen nad muškim stanovnicima enklave predstavlja genocid".

Pritvrdio je i Međunarodni sud pravde 2007. godine, kada je presuđeno da "nasilno premještanje i zlostavljanje između 25.000 i 30.000 bošnjačkih žena, djece i starijih predstavlja genocid, zajedno sa ubistvima i razdvajanjem muškaraca koja su se desila u Srebrenici 1995".

- Ni lično ni kao javni funkcioner nisam negirao zločin genocida u Srebrenici - pokušao je da se vadi tri dana kasnije.

I prošao kao kockar koji se ubija vađenjem. Ubijajući još jednom sve žrtve genocida. I nadu u pomirenje svih etničkih zajednica u Crnoj Gori.

Iz najave da je "spreman da prizna... kada se to utvrdi" više je nego jasno da ministar (još) odbija da prizna da se genocid uopšte dogodio. A kamoli da prihvati krivicu svoje države, koja se u vrijeme genocida zvala SRJ.

Kad je osuđena da je "kriva za to što ništa nije učinila da spriječi genocid", bila je podijeljena na dvije države a presuda je uručena Srbiji.

- S obzirom na Miloševićeve opservacije upućene Mladiću, koje jasno kažu da su mu opasnosti bile znane, moralo je biti jasno i da postoji značajan rizik da će genocid u Srebrenici biti počinjen. Organi odgovorne strane nijesu učinili ništa da spriječe srebrenički masakr, tvrdeći da su bili bespomoćni, što ne odgovara dobro poznatom uticaju koji su imali nad Vojskom Republike Srpske - obrazložio je Međunarodni sud pravde svoju presudu.

Džebana u oružju, nafti, novcu i ljudstvu iz Crne Gore nije pomenuta. Ali ne zato što je nije bilo u bratski ravnopravnim količinama, nego zbog toga što je Srbija postala sukcesor SRJ.

* * *

Tako se naša država spasila od Međunarodnog suda pravde. Od same sebe ne može.

Da je problem samo ministar Leposavić, lako bi ga bilo riješiti u Vladi ili Skupštini. Nažalost - nije, mnogo je to komplikovanije da bi se riješilo jednom ostavkom ili smjenom.

Zahvaljujući monstruoznim lažima tokom tzv. rata za mir, kao i poratnim manipulacijama bivše vlasti, najmanje trećina stanovnika i danas vjeruje kako je u Srebrenici počinjen zločin poput svih ostalih u BiH. A nije bio isti, ni po cilju ni po posljedicama.

Cilj je bio podjela te države, tu odluku donijeli su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman a ne Alija Izetbegović. I nije donesena tokom rata, nego 25. marta 1991. u Karađorđevu.

Srebrenica je najmorbidnija posljedica tog dogovora.

Da su svi stanovnici Crne Gore te '91. odabrali da vjeruju svojim očima, a ne trojici "mladih, lijepih i pametnih lidera" i njihovom velikom vođi, drugačije bi danas izgledao cijeli Balkan a ne samo BiH.

I drugi su željeli rat? Moguće, ali tu želju mogla je efikasno da ispuni samo JNA, a ona je pripala Srbiji i Crnoj Gori. Ili one njoj, zavisi od ugla gledanja...

* * *

Iz kog ugla na sve nas gleda ministar Leposavić, najbolje da objasni on sam:

- Svaki pravnik i iole obrazovan čovjek zna da priznati krivično djelo, pogotovo genocid, može samo njegov učinilac. Tražiti od bilo kog lica, pa i ministra, da prizna krivično djelo u kom nije, niti je mogao učestvovati, predstavlja samo zlu namjeru!

Je li ovo moguće, dosadih s ovim iščuđavanjem i samoj sebi, ali što ću... Stvarno je trebalo imati da ne kažem što umjesto obraza da doktor prava, obrazovan mnogo više nego iole, sroči dvije ovakve rečenice.

Ne traži niko od njega, zna on to odlično, da okrivi sebe za genocid. Nego samo da prizna i prihvati da se genocid u Srebrenici jeste dogodio.

Zna on i da Vili Brant nije bio upravnik Varšavskog geta, niti "učinilac" holokausta. Ali jeste, da sad ne pominjem državničku mudrost, bio čovjek. I saosjećao sa žrtvama koje je ubila nacistička politika njegove države.

Zato onima koji su ga, ne jednom nego punih 25 godina, pitali za holokaust nikad nije rekao da to pitanje "predstavlja zlu namjeru". Otišao je u Varšavski geto, položio vijenac na spomenik žrtvama, pognuo glavu i - kleknuo na mokri granit.

Klečao je kao grešnik, oslanjajući se na hrišćanske motive - opisivano je tada - onaj ko je oduvijek bio protiv nacista molio je za oproštaj...

A Brant je u memoarima zapisao:

- Nad ponorom njemačke istorije, pod teretom miliona ubijenih, uradio sam ono što ljudi inače rade kada jezik zakaže...

P.S. Znam da nije prikladno, jedan je Vili Brant, ali... Žali bože što prošlog petka jezik nije zakazao i ministru Vladimiru Leposaviću...

( Ratka Jovanović-Vukotić )