Tarkovski - vajar zapečaćenog vremena

Mogla je biti rana jesen, ona sarajevska, koja oklijeva da se razvede od ljeta, a u sebi već nosi dah zime sa okolnih planina. U Titovoj je u bivšoj katoličkoj crkvi bio klub studentskog centra. Tu su organizovali retrospektivu filmova Andreja Tarkovskog, koji je možda godinu ili dvije prije toga, u Italiji najavio da se neće vraćati u Sovjetski Savez. Tarkovski je od avgusta 1985. u izbjegličkom kampu Latina registrovan kao tražilac političkog azila pod brojem 13225/379.

Ko je taj Tarkovski?

Na projekciju sam ušao pravo iz Lovca, kafane u kojoj smo znali trošiti vrijeme na pivo i strasne rasprave o muzici i poeziji. Društvo mi je pravio cimer i kolega sa studija Amer, veliki fan naučnofantastičnog književnog žanra. Andrej Tarkovski je snimio filmove po knjigama braće Strugacki i Stanislava Lema. To je za Amera bilo kao da je režisera preporučio sam Fjodor Dostojevski.

Prvi film, Andrej Rubljov me je do te mjere usisao, ali i zbunio, da sam danima pričao samo o tome, a Amer me upozoravao da pretjerujem. Kako je magija djelovala? Usporavanje pogleda. Žitno polje na vjetru, nepodnošljivo dugo, pod nebom na kojem se igraju svjetlo i sjenke. U svakom kadru niz genijalnih crno-bijelih fotografija. I na kraju veliko finale sa ikonama koje su odjednom u boji. Mogao bih reći da je Tarkovski meni, djetetu iz agnostičkog miljea, prvi put pokazao ikone kao mistične prozore u vječnost.

Ovakva upotreba boje kao kruna ahromatskog filma je izuzetak. Tarkovski je u svojoj knjizi o filmu “Vajanje u vremenu” rekao da boja u filmu ubija dubinu - iako je filmska slika u koloru vjernija kopija stvarnosti, ona je paradoksalno čini izvještačenom. U Rubljovu je Tarkovski pronašao način da boju natjera da se preko ikona pretvori u mistični portal.

Duhovnost i žanr

Poslije sam odgledao sve što je prikazano u bivšoj Jugoslaviji. Najprije Ivanovo djetinjstvo o dvanaestogodišnjem dječaku u ratu. Sjećanje mi, kada pomenem taj film, nameće slike breza, vode, kiše, konja koji jedu jabuke. Film je tidesetogodišnjeg Tarkovskog učinio svjetski poznatim i donio mu 1962. Zlatnog lava u Veneciji.

Poslije toga odgledao sam Solaris. Stanislav Lem je u svom romanu imao poprilično jasan jezik, slijedeći nepisano pravilo svake fantastike, pa i naučne, da se uobičajeno opiše kao neobično, a neobično kao uobičajeno. Tarkovski je cijenio Lemova pitanja koja su bila pokretač svake umjetnosti - ko smo mi, ima li naša ograničena egzistencija neki trajniji smisao? Rekao je da duhovni horizont knjige “nema ničeg zajedničkog” sa žanrom. Psiholog Kris Kelvin pokušava da uspostavi komunikaciju sa planetom Solaris, koja je ustvari inteligentno biće, sposobno da materijalizuje ljudske uspomene. U filmu je figura oca, najprije na Zemlji, a potom na Solarisu kao materjalizovana uspomena, mnogo važnija nego u romanu.

U Zoni

Stalker je snimljen 1979. po romanu „Piknik pokraj puta" sovjetskih klasika naučne fantastike - braće Arkadija i Borisa Strugackog. U zabranjenoj „Zoni”, u kojoj je vanzemljska civilizacija ostavila svoj otpad (ili svoje poklone) Stalker kao vodič pomaže ilegalnim posjetiocima da izbjegnu smrtonosne zamke. U srcu „Zone" je „Soba želja” koja ispunjava to za čime zaista žudimo. Ali čovjek mora biti oprezan sa sopstvenim željama, u podsvijesti su ponekad čudovišta. Pitanje slobode izbora, pitanje poklona koji može biti prokletstvo, pitanje opšte sreće ili malog, sebičnog interesa, sve je to izvedeno tako dosljedno da sam i ja, gledajući film, bio u „Zoni”. I ja sam drhtao na kiši u ruševinama.

Ima ljudi koji tvrde da je ovaj film kasnije ubio Tarkovskog jer je sniman u krugu napuštene hemijske fabrike, a režiser, njegova žena i još jedan član ekipe su dobili istu vrstu raka. Drugi pak kažu da je KGB mnogo kasnije emigrantu Tarkovskom pomogao da udahne nešto od čega se umire. Ne znamo šta je istina. Osim možda da je umjetnost na neki način predvidjela košmarnu “zonu” oko Černobilja.

Nostalgija, ruska čežnja

Pavel Zasnovski, ruski kompozitor iz 18. vijeka ostavio je zapis da ga muči „ideja o tome da se ne vraćam u otadžbinu koja me ubija“. Pavel se vratio u Rusiju - da se ubije. Glavni junak „Nostalgije”, takođe ruski intelektualac Andrej Gorčakov u 20. vijeku obilazi mjesta kojima je u Italiji prošao njegov davni prethodnik Pavel.

Ovaj film sam gledao u Njemačkoj dok su svi mostovi ka Jugoslaviji u raspadu danonoćno gorjeli. Dilema koju Balkanci dijele sa Rusima sigurno se sastoji od nemogućnosti da se ostane, koja podrazumijeva i nemogućnost da se zaista ode. Na Zapadu prema Tarkovskom postoji formula - odreci se ponuđenog - materijalnog, erotskog, svakolikog izobilja, pokušaj duhovnošću na granici ludila izbaviti svijet. „Ništa na svijetu nije važnije od probuđene savjesti čovjeka, savjesti koja ga sprečava da sve krade od života...”, rekao je Tarkovski o „Nostalgiji”.

Vajar zapečaćenog vremena

Na njemačkom sa pročitao i knjigu Andreja Tarkovskog „Zapečaćeno vrijeme” koja na srpskom ima naslov „Vajanje u vremenu”. Tarkovski kaže da ga je filmu privukla logika poetičnog: „To prema mom mišljenju najbolje odgovara mogućnostima filma kao najistinitije i najpoetičnije od svih umjetnosti”. Filmski zanat čovjek mora poznavati, ali “stvaralački rad počinje u trenutku kada se ti zakoni povrijede i deformišu”. Tarkovski odbija eksperimentalne metode koje služe jedino ekscentričnom samoostvarenju umjetnika. Cilj je katarza. Iako je i sam naglašavao uticaje Tolstoja i Dostojevskog, iako u filmovima recituju pjesme njegovog oca, on oštro razgraničava film od svih ostalih umjetnosti, pošto ima svoj jezik. „Osnovna ideja filma kao umjetnosti jeste vrijeme obuhvaćeno njenim faktičkim formama i fenomenima”. Ingmar Bergman je rekao: „Tarkovski je za mene najveći, jer je izumio novi jezik, koji odgovara prirodi filma: Život kao san". U pogovoru prvog njemačkog izdanja knjige Andreja Tarkovskog, Hans-Joahim Šlegel označava taj čudesni realizam kao „jedinstvo vidljivog i nevidljivog svijeta”.

Tarkovski ima više zajedničkog sa japanskim haikuom i orijentalnim misticizmom nego sa Holivudom. Odbijao je zapadne principe konzumerističkog bioskopa u kojima se, kako je zapisao, „film koristi još samo kao flašica koka-kole”. Mada je današnji svijet sve bliži načelima globalne, digitalne samoposluge u kojoj je i u filmu sve manje poezije, a sve više anestezije lišene duhovne katarze, neki od najvećih režisera današnjice znaju šta duguju Tarkovskom.

Dagestanski Poljaci?

Tarkovski se rodio 4. aprila u mjestu koje se zove Zavražje. Bio je vršnjak moje majke - žilava generacija rođenih 1932. Adrejev deda, Alaksandar Karlovič Tarkovski bio je bankar i novinar poljske plemićke krvi (predak je navodno bio carski dvorjanin Mateuš Tarkovski, mada postoji teorija i o dagestanskom porijeklu iz plemićke muslimanske porodice čiji je jedan sin prešao na pravoslavlje).

Deda je za života, kao i većina mislećih carskih podanika, iskusio čari progonstva u Sibir i tamnice Voronježa, Odese i Moskve. Za svoju dušu je prevodio Dantea, Leopardija i Igoa, pisao je pjesme i priče, poznavao je Lenjina i Pilsudskog - jedan će biti grobar carske Rusije i osnivač Sovjetskog Saveza, a drugi prvi predsjednik obnovljene Poljske. Andrejeva baba Marija je bila Rumunka iz glavnog grada rumunske Moldavije, Jašija.

Andrejev otac Arsenij Tarkovski bio je pjesnik i prevodilac. Poznavao je Marinu Cvetajevu, drugovao sa Anom Ahmatovom. U Drugom svjetskom ratu kao izvještač sa fronta ranjen je u nogu, jedva je preživio gangrenu i amputaciju. U predratnom braku sa Marijom Ivanovnom, koja je radila za državnu izdavačku kuću, imao je dvoje dece, Marinu i Andreja. Brak se nije održao, ali majka je djecu vaspitavala da vole i poštuju oca. Zanimljivo je da je Arsenij Tarkovski svojevremeno prevodio pjesme Radule Markovića, srpskog emigranta u Sovjetskom Savezu, koji će pod pseudonimom Stijenski postati sovjetski pisac.

Znajući sve ove podatke iz porodične istorije bio sam srećan kada sam dobio priliku da sretnem sestru Andreja Tarkovskog, Marinu.

Sestra koja nije mogla spasti brata

Bila je prvomajska subota 2004. godine. Biciklom sam došao do kelnske Filmske kuće, u kojoj sam pohađao kurs za filmskog producenta. U bioskopskoj sali Marina Tarkovska je predstavila svoju knjigu o porodici Tarkovski „Krhotina ogledala”. Njen brat Andrej bio mrtav već 18 godina. U megapolisima su se gradili megalomanski bioskopi, a filmovi jednog od najvećih režisera svih vremena protjerani su u kinoteke i filmske klubove, gdje se okupljala sekta filmofila. Time je kapitalistička logika učinila sličnu stvar kao svojevremeno boljševička cenzura koja je ostvarenja svog elitnog režisera podvela pod treću kategoriju filmova koji se prikazuju u mrtvim terminima provincijskih domova kulture. Marina Tarkovska je govorila o tome da je Andreja u stvari izmoždila borba za slobodan prostor, za finansiranje filmova, borba sa cenzorima. Postao je tvrđi, povučeniji. “Kada bi snimao film bio bi opet onaj stari Andrej”, naglasila je Marina i dodala: „Nisam Andreja mogla ni zaštititi ni spasti mojom ljubavlju. Živio je sopstveni život, odletio je pravo u vatru i izgorio”.

Kobni egzil

Marina je smatrala da je odluka da ostane na Zapadu za Andreja Tarkovskog bila katastrofalna, jer je samo uvećala njegovu nesreću, ali mu nije bitno olakšala snimanje filmova. Osim toga, bojao se da mu porodica ne bude izložena represiji. Njegov sin iz drugog braka je dobio dozvolu da ga posjeti tek kada je Andrej bio teško obolio. Podsjetila je i da je u svom posljednjem filmu „Žrtva” njegov glavni protagonista žrtvovao sve što voli da bi izbavio čovječanstvo od atomske katastrofe. A Tarkovski je sve žrtvovao umjetničkoj misiji filma. Marina je podsjetila i na smiješne strane muke sa cenzorima. Član filmske komisije je, pročitavši scenario za „Ogledalo", rekao da je reakcionarno da žena lebdi iznad postelje. Andrej je odgovorio:„Zar ne možete da zamislite, da žena s kojom vodite ljubav, u tom trenutku za vas lebdi?”

Poslije predstavljanja knjige pitao sam na ruskom Marinu Tarkovsku da slučajno nije ponijela rusko izdanje knjige. Osmjehnula se kad je čula ruski i rekla da nažalost nije. Kupio sam njemačko izdanje, koje je ona potpisala. Poslije toga smo svi zajedno, nas četrdesetak, odgledali autobiografski film „Ogledalo”.

Jedino mi je bilo žao što moj devetogodišnji sin te večeri nije bio sa mnom. Naposljetku, on je 1995. po Tarkovskom dobio ime Andrej.

Arsenij i Andrej

Andrej Tarkovski je umro 29. decembra 1986. u Parizu, dvadesetak dana nakon što sam ja diplomirao u Sarajevu. Tada su vijesti putovale sporo. Svijet je dočekivao novu 1987. bez čovjeka koji je uspio da vrijeme izvaja u slike.

Arseniju Tarkovskom desilo se ono što niko ne želi nijednom roditelju - nadživio je svog sina. Njihov odnos je bio intenzivan, nisu samo bili otac i sin već dva čovjeka sličnog estetskog senzibiliteta. Arsenij nije odobravao sinovljev ostanak na Zapadu. Teško ga je pogodila vijest o njegovoj smrti.

Andrej Tarkovski nije volio nategnuta tumačenja svojih filmskih slika kao simbola. Mislio je da neposredna ljepota kiše kroz koju se probija sunce, konja u sumraku ili žitnog polja na vjetru mora biti dovoljna. Svi elementi njegove estetike bili su zastupljeni i u očevoj lirici - voda, kiša na licu voljene koja oponaša suze, ruske beskrajne šume breza, a sve to uvijek prožeto pitanjem kakav je smisao životnog pozorišta za smrtnike? Melanholija u slikama Andreja Tarkovskog je vrijeme koje prolazi, prolaznost sama. Otac Arsenij izlaz nalazi u paradoksu (jedna njegova pjesma počinje stihom - „Sve dok živim, ja sam besmrtan”). Kao kod orijentalnih mistika, smrtniku je dato da dodirne besmrtnost u trenucima apsolutne ljepote. U pjesmi „Život, život" Arsenij Tarkovski kaže:

Ne vjerujem predosjećanjima, i znakova Se ne bojim. Ni od kleveta ni od otrova Ne bježim. Na svijetu smrti nema: Besmrtni su svi. Besmrtno sve. Ne mora se bojati smrti ni sa sedamnaest ni sa sedamdeset godina. Postoje samo java i svjetlost, ni tmine ni smrti nema u tom svijetu. Svi smo već na morskoj obali, A ja sam od onih koji biraju mreže kada besmrtnost stiže u jatu.

Otac je umro tri godine poslije sina. Obojica su u mrežu nahvatali dovoljno besmrtnosti za svakoga ko sa svoje obale bude umio da je prepozna.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )